Mladu slikaricu iz Pule inspiriraju ptice i ljudska tijela: 'Prikazujem svoju nadu u bolji svijet'

Ova mlada umjetnica iz Pule iza sebe ima šest samostalnih i petnaestak skupnih izložbi. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci te je radila na opusu diplomskih radova pod nazivom "Znoj ljudskog mesa". U veljači se u galeriji Laurus predstavila izložbom "Putrefactio" na kojoj su dominirale slike ptica i starih tijela slikanih uljenim bojama na pak-papiru.

Pored slikanja radi i kao vanjski suradnik asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na kolegiju Slikarstvo. Trenutno je u fazi dovršavanja opusa "Koncil raja izgubljena".

U intervjuu za Generaciju govorila je o ljubavi prema likovnoj umjetnosti, izložbi "Putrefactio", pticama kao najdražem motivu, prilikama za mlade umjetnike u Hrvatskoj, umjetničkoj sceni u Rijeci i Puli te što bi poručila mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti.

FOTO: Gea Rajić

'Bila sam okružena kreativnim ljudima'

Za početak, recite nam od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti?

Odmalena sam imala potrebu za nekakvim oblikom stvaranja. Je li to tada bio ples, pjevanje, sviranje ili crtanje – bilo mi je u potpunosti svejedno. Ono što mi je bilo bitno jest iznijeti to nešto unutar sebe, moj unutarnji svijet, tada još dosta apstraktnog, nerazvijenog poimanja, u vanjski svijet. Imala sam sreće što sam uvijek bila okružena kreativnim ljudima koji su to poticali ili kroz rano školstvo ili u obitelji. Za vrijeme srednje škole, s obzirom na to da sam bila u ŠPUDU u Puli, neke stvari su mi postajale jasnije. Profesori tamo bili su izvrsni i puni ljubavi prema umjetnosti, ili bolje reći stvaranju. Bili su je sposobni vidjeti svugdje. Čak i u teksturi praznog kartona. Stvaranje je svugdje bilo aplicirano. Čak i u bilježnicama geografije. Kroz ilustracije tundre i tajge. Tada to još nisam shvaćala.

Naučena sam da pojam umjetnosti nema toliko veze sa svladavanjem vještine korištenja određenog medija, koji osobi najviše paše, već da umjetnost samu po sebi treba iznutra proživljavati i znati ju aplicirati kroz sve metode rada i razmišljanja. Sukladan medij dolazi kasnije. Često je profesor govorio da gledamo, ali još ne vidimo. Mogu reći da sam naučena razmišljati. Ljubav prema likovnoj umjetnosti za mene je već tada bila tu, ali nevidljiva i pomalo naivna, mladenačka ljubav, u početku je nisam znala prepoznati. Po nekoj osobnoj filozofiji to je jedna od onih stvari u životu koja se jednostavno dogodi, a da je čovjek nije svjestan.

Kako su nadalje izgledali počeci vašeg stvaralaštva?

Nakon toga susrela sam se s nekom krizom u životu. Nisam znala kamo dalje, pauzirala sam godinu, i sada znam da mi je to bila jedna od boljih odluka u životu. Tada sam se pronašla u crtanju. Rezultirala je time što sam upisala Akademiju u Rijeci, za koju prije godinu dana nisam htjela niti čuti. Život je čudan. Slikarstvo je bilo potpuno novi medij za mene.

Svakako sam se s njime susretala prije, kroz obrazovanje, ali leglo mi je tek na Akademiji. Imala sam neke strahove u vezi toga kako ću tako kasno započeti novo poglavlje u svom životu, kako ću uopće živjeti kao slikar, kako ću odbaciti sve svoje prijašnje nauke i umijeća koje su vodile putem grafičkog dizajna i tipografije? Tu se dogodila prava ljubav, onakva kakvu čovjek rijetko doživljava, kojoj sam podredila sve ostalo.

FOTO: privatna arhiva

Stvarati vlastitu verziju svijeta

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Na Akademiji su mi profesori rekli da previše razmišljam za jednog slikara. Striktno gledano, bavim se figuracijom. Pored slikanja radim i kao vanjski suradnik asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na kolegiju Slikarstvo. Strastveni sam izučavatelj Freudove i Jungove psihologije, pogotovo onih dijelova koji opisuju dušu i njenu nedefiniranu stvarnost. Vjerujem da svaka dobra slika nosi duševne fragmente onoga tko ju stvara. Drugim riječima, ja sam autor koji stvarajući svoje likovno djelo indirektno i simbolički oslikava fragmente svojeg unutarnjeg svijeta i prenosi ih na površinu slike. Mnogi autori tim putem stvaraju vlastitu verziju svijeta i posljedično se postavljaju u samu jezgru njegova postojanja. Tu se ne radi o egocentrizmu, već o samorefleksiji.

Kreacija kroz likovno djelo je moja životna karakteristika. Život percipiram kroz simbolizam. Potrebno je učiti kroz likovni proces, o sebi i o svijetu. Bez toga učenja i gradnje na sebi kao čovjeku to mi baš i nema smisla. Iako, nikad ništa nije savršeno. Bitno se nekada osvrnuti na vlastiti pad, koji nužno nije uopće loš, i nešto naučiti iz priče koja ponekad djeluje poražavajuće. Nikada ništa ne shvaćati kao poraz. Kad postane teško, znači da učiš. Iza sebe imam šest samostalnih izložbi i petnaestak skupnih i još nekih projekata. Posebno bih izdvojila svoju drugu samostalnu izložbu koja je bila u Grožnjanu, u galeriji Fonticus. Tada sam upoznala mnogo sjajnih ljudi punih koji su me nadahnuli u daljnjem istraživanju i radu. U "gradu umjetnika" je veoma vidljiva zajednička ljubav prema umjetnosti, bez obzira o tome kakav se medij koristi u izvedbi ili kakvog je filozofskog ili konceptualnog razmišljanja pojedinac. Za mene je Grožnjan poput grčke Agore, ali rezervirane prvenstveno za umjetnike. U nekom smislu tamo se osjeti duh starih muza koje dalje inspiriraju i produhovljuju čovjeka.

Kako je nastala vaša izložba "Putrefactio" koja se mogla u veljači pogledati u Lovranu? Koju tehniku koristite?

"Putrefactio" je nastao iz mog nešto ranijeg ciklusa radova "Znoj ljudskog mesa" koji je bio dio mog diplomskog rada i istraživanja kroz studiranje na Akademiji. S time da sam u Lovranu izlagala i nekolicinu novih radova iz opusa u nastajanju, "Koncil raja izgubljena". Radi se o tehnici ulja na raznim podlogama, najčešće smeđe boje, pak papiri i ambalaža za pakiranje općenito. Uglavnom, materijali svakodnevne upotrebe spojeni s tradicionalnim slikarskim medijem. Pak papir mi je dao mogućnost manipulacije slikarske podloge gdje koristim obje njene strane kao pravi i potpuni prikaz slike. Tu sam spojila fizičku i psihološku dualnost slike, svjesnu i podsvjesnu, s ciljem stvaranja i prikazivanja duhovnosti umjetničkog djela.

U novijim radovima, koristeći ne impregnirani karton kao odabranu slikarsku podlogu, nastojim prikazati jedan amalgam ljudskosti, kakva god ona bila u svijetu u kojem danas živimo, te ga na neki način „upakirati“ i kroz način slikanja i kroz samu podlogu u vizualni sklop koji jedva pokazuje znakove opće figuralne definiranosti, iako se radi o figurativnom likovnom djelu. Drugim riječima, radi se o paraleli odnosa slikarske podloge sa samim motivom i tematikom izrade; podloga je kostur tijela na kojeg  se metaforički nanose ljudski organi i izlučevine. Uglavnom, radi se o viziji izgubljenog, degradiranog i bolesnog humanizma.

FOTO: Putrefactio

Ptice kao jedan od glavnih motiva

Od kuda vam inspiracija i kako to da slikate ptice i ljudska tijela? Koja je simbolika iza ovih motiva?

Ptice su oduvijek bile jedan od mojih glavnih motiva. U mojem stvaralaštvu dosta se toga svodi na nekakav subjektivni simbolizam. S nekog mog intimnog životnog presjeka ptice imaju status obiteljsko-tradicionalne relikvije. Moj pokojni stric bio je poput mene opsjednut pticama. Nažalost, umro je vrlo mlad, mnogo prije nego što sam se rodila. Valjda se radi o nekakvoj nasljednoj psihološkoj opsesiji ili fascinaciji određenim motivom. Tako bi to barem objasnio Jung. U mojim radovima, konkretno, budući da se tu radi o strvinarima, ptice simboliziraju oblike određenih karakteristika kolektivne ljudske, društvene psihe, zbog koje sebe nalazimo u  vrlo agresivnom i grabežljivom svijetu u kojem pojedinac nikada ne zna tko čeka na trenutak njegove slabosti.

Nadalje, ptice koje generalno simboliziraju slobodu kroz let, stoje u zatvorenom monokromnom prostoru, u tvrdom zatvorenom kadru, s potencijalom da lete, ali to ne rade. Pitanje je znaju li uopće da imaju tu mogućnost. "Stara tijela" ili "stari muškarci" za mene su  oduvijek općenito simbolizirali ljudski rod, ljudsku vrstu. Znam da je to možda dosta kontroverzna izreka koja dolazi od mene kao žene, možda čak zvuči feministički ili antifeministički, ovisno o interpretaciji, no radi se o jednom intimnom simbolizmu. Odabirem "staro tijelo muškarca" kao simbol ljudskosti, kakva god ona bila. U mojem likovnom stvaralaštvu slike prikazuju skup muškaraca pomračenog uma koji komuniciraju međusobno ili sami sa sobom. Likovi su zaokupljeni subjektivnim religijsko-društvenim promišljanjima koja pokušavaju nametnuti jedni drugima. Individualizacija je nebitna. Tvori se likovni amalgam motiva koji se međusobno pretapaju.

Kakva je bila atmosfera na otvorenju i reakcije posjetitelja?

Atmosfera na otvorenju bila je u najmanju ruku intrigantna. U Lovranu sam po prvi puta odlučila, u konceptualizaciji postava izložbe, prigušiti sama svijetla. Htjela sam izvesti eksperiment izlaganja likovnog djela koje je, budući da se radi o slikama, stopostotno vizualno i vidjeti što se zapravo postiže samim poništenjem svjetla koje nam i daje moć vida, to jest, gledanja. Reakcije posjetitelja uglavnom su bile vrlo pozitivne.

FOTO: Eugen Borkovsky, Galerija Fonticus

'Najteže mi je započeti slikati'

Kako izgleda proces stvaranja jedne vaše slike i koliko traje?

Teško je reći. To je sve jedan dugotrajan i nepredvidiv proces. Kada ljudi vide sliku u galeriji ili na internetu, gdjegod, suočeni su s finalnom reprezentacijom likovnog djela umjetnika, gdje taj proces izrade gotovo uvijek ostaje nevidljiv. Naravno, ima izuzetaka. Kada utipkamo određenog umjetnika u tražilicu ili otvorimo knjigu ili katalog vrlo često smo suočeni s gotovim produktom. Volim vidjeti sam proces izrade. U mojim opusima on je jednako bitan kao i gotovo umjetničko djelo. Pogotovo na slikama gdje se radi o obostranom prikazu, gdje je bilo teško zaključiti kako će se prednja strana slike prenijeti na poleđinu. Tada je taj spoj terpentina i lanenog ulja metaforično simbolizirao zrcaljenje ljudske duše.

Najteže mi je započeti slikati, ako ne smislim dobar naziv slike ili generalnog opusa. Jako me inspiriraju riječi. Nakon toga, ovisno o veličini formata, koristim mrežu, iako, s obzirom na to da moje slike nemaju konkretnu pozadinu, to jest, pozadina je metaforički prazna, nisam veliki obožavatelj takvog načina rada. Zatim ide sam crtež, obrisne konture, i slikanje u strogo definiranim parcijalama, zatim opet crtež te završno oslikavanje. Sve u svemu, ovisno o veličini slike i odabiru motiva, proces stvaranja može trajati između 24 sata do dva mjeseca. Nema pravila.

Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima?

Teme mojih umjetničkih radova uglavnom su priče o izgubljenom humanizmu recentnih vremena. Sadržaj najnovijeg ciklusa slika ukratko se bavi problematikom religijske denominacije. Kao što sam već navela, prikazani likovi zaokupljeni su subjektivnim religijsko-društvenim promišljanjima koja pokušavaju nametnuti jedni drugima. Istovremeno, tradicija i identitet gube smisao, kao i svaki pokušaj individualizacije. Likovnim govorom je to prikazano gubitkom crtačkog i konturnog u procesu slikanja. Sve je spojivo.

U izvornom značenju riječi, koncili su bili skupovi crkvenih poglavara u pravoslavnom i rimokatoličkom kršćanstvu, primjerice biskupa, koji su pregovarali o bitnim religijskim temama i odredbama koje su potom bile provedene kroz crkvenu instituciju. Svaki lik na kompoziciji sam je svoj biskup i poglavar vlastite crkvene institucije bez sljedbenika, premda pokušava konvertirati ostale i kao takav postati vladarem svijeta. "Raj izgubljen" ep je engleskog pisca Johna Miltona objavljen 1667. godine. Misao epa bazira se na općem božjem planu za čovječanstvo te utjecaju grijeha na njega. U ovom kontekstu “raj izgubljen” tvori igru riječi. Riječ 'raj' pretvara se u 'raja' ili narod, što opisuje opću ljudsku narav i izgubljenost čovječanstva u svijetu, dobrim dijelom, upravo zbog čovjekovog progresivnog otuđenja i veoma upitnih međuljudskih odnosa.

FOTO: Putrefactio

'Umjetnička scena se dosta raspršila'

Što svojim radovima želite poručiti publici?

Sustav moralnih i intelektualnih uvjerenja jednostavno se izlomio i sada smo suočeni s bolesnim ostacima koji se danas, čak i kroz umjetnost, koja bi trebala biti nekakva suština ili srž duha pojedinca, na perverzan način pakira u produkt, gdje i sam umjetnik onda postaje oruđe za prodaju i nametanje nekakve, interesne, društvene ili političke ideologije ili agende, iako smo svi, htjeli to ili ne, više-manje u tome. Kroz vlastiti rad pokušavam preslikati svoje viđenje svijeta. Prikazujem razlomljeni svijet.

Moja poruka u svemu tome bila bi neka osobna potreba za ljudskom iskrenijom i tolerantnijom komunikacijom, koja je danas iznimno rijetka. Povratak prema istinskom moralu i ljubavi prema drugima bez obzira koliko je ta druga osoba drugačija od nas, koliko god ova rečenica zvučala stereotipno. Uvijek imam tendenciju prelaziti u potpunu suprotnost pa prikazom distopije, koju nažalost već živimo, zapravo prikazujem svoju nadu u bolji svijet.

Imate li uzore u slikarstvu i koje razdoblje vas posebno inspirira?

Uvijek se radi o nekakvoj simbolici. Nemam neko razdoblje koje me konkretno inspirira. Više je riječ o kombinaciji raznih tekstova umjetnika, o religijskoj arhitekturi, o psihologiji i drugome što utječe na motive mojih radova. Veliki sam ljubitelj cijelog "Soulsborne" serijala video igara, te Berserk mange i animea. Hidetaka Miyazaki na izvrstan način prikazuje neke opće egzistencijalne pojmove kroz medij video igre, kombinacijom srednjovjekovne europske kulture, romantizma i gotike s mračnijom psihologijom ljudskih egzistencijalnih propitivanja.

Možda, ako bih se za nešto baš morala uhvatiti, onda je to opća simbolika zanosa, ekstaze u stvaranju, općeniti pojam i prikaz čovjeka mudraca, alkemija u prenesenom značenju po Jungovoj filozofiji i psihologiji, misterija ljudske podsvijesti i nesvijesti. Kao autore slikare, jedna od velikih inspiracija i netko tko je po meni najbliži pojmu božanstva u tom svijetu bio bi Lucian Freud, te nakon njega Francisco Goya.

Koliko je teško mladim umjetnicima "probiti se" i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima? Posebice, ako su iz manjih sredina?

Danas se, na neki način, cjelokupna umjetnička scena dosta raspršila. Kada pričamo o nekakvom "probijanju", zapravo je riječ o tome što mladi umjetnik želi i što znači "probijanje" po nekoj osobnoj definiciji, u kojem smjeru on želi napredovati. Poznato je kako su mnogi slikari probijanje i slavu stekli tek nakon smrti. To su najčešće oni koji se nisu stigli integrirati u umjetnički svijet svog vremena. Prodaja dalje ovisi o potrebi tržišta i o samoj umjetnikovoj slavi.

Konkretno, slikarstvo danas, ono štafelajno, osim ako nisi poznatiji umjetnik s dugim nizom godina rada iza sebe, gotovo uvijek ovisi o izradi narudžbi i zadovoljavanju tržišnih potreba. Muzeji su priča za sebe i ovisi o kojem muzeju je riječ, no općenito govoreći, mladim umjetnicama je dosta teško probijanje kroz umjetnički svijet, a da je ujedno i financijski isplativo.

FOTO: Koncil raja izgubljena

'Vani je tržište veće i ljudi su bogatiji'

Koje su mogućnosti za mlade umjetnike u Hrvatskoj, a koje vani? Jeste li se možda usavršavali izvan Hrvatske?

Mislim da su kod nas i vani mogućnosti obrazovanja gotovo jednake. Stvar je u tome da se knjiga nigdje neće pročitati sama pa tako niti slika naslikati. Što se obrazovanja tiče, kroz moje iskustvo u Hrvatskoj nikada nisam upoznala nekoga tko svom studentu ne bi pomogao. Možda je vani malo drugačije jer su kvote veće pa smatram da je kod nas pozitivnije to što se profesor stigne posvetiti svakom studentu jednako.

Što se tiče nekih poslovnih mogućnosti, mislim da je vani bolje, tržište je veće, ljudi su bogatiji. Ima mnogo privatnih galerija i privatnih investitora te običnih kupaca koji raspolažu viškom novca kojeg si mogu priuštiti potrošiti na sliku. Također, u Hrvatskoj se na umjetnost još uvijek gleda kao na nekakav hobi. Radiš to jer voliš pa ti novci i ne trebaju. Rad, općenito, nije cijenjen. Ali, naravno, svi želimo imati lijepe slike uokvirene na zidovima. Iako, možda su bolja vremena na vidiku. Barem neke galerije sada isplaćuju honorare umjetnicima.

Kakva je umjetnička scena u Rijeci, a kakva u rodnoj Puli?

Umjetnička scena u Rijeci generalno je dosta okrenuta prema suvremenijim medijima – videu, performansu, multimediji, dok Pula sama po sebi, iako puno manji grad, pokazuje veću raznovrsnost autora i likovnih medija, no pati od bolesti malog grada koji živi samo po ljeti. Rijeka je u tom pogledu puno zahvalnija u smislu kulturalnog rasta pa tako i poslovanja, dok se u Puli najčešće sve bazira na ljetnoj prodaji i likovnim radionicama. Premda, smatram da Pula posjeduje ogromno umjetničko bogatstvo i velik stvaralački utjecaj, pogotovo na mlađe generacije i van konteksta likovne umjetnosti.

Na kojim projektima trenutno radite? Što biste poručili mladim umjetnicima tek započinju svoj put u slikarstvu?

Za sada mi je glavni projekt dovršavanje spomenutog opusa "Koncil raja izgubljena" i daljnja gradnja mojih znanja i vještina. Slikarstvo mi je najbitnije i na to mi se svodi sav fokus. Pripremam i nešto novo, no ne bih o tome. Mladim umjetnicima pak želim poručiti da trebaju raditi i učiti. U tom smislu jednostavno nema boljeg savjeta. Biti vjeran samom sebi, ali bez tvrdoglavog inzistiranja. Treba čuti svaki savjet, ali onda odabrati što ćete poslušati.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Glazbeni talenti i umjetnici ispod radara" kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.