Kostimografkinja u usponu: HNK ima posebnu magiju!

Ova mlada Zagrepčanka još je za vrijeme studija počela asistirati u kazalištu u koje se, kako kaže, odmah zaljubila. Iza sebe ima 10 godina iskustva, a zanat je ispekla u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje je radila na čak sedam opera, jedanaest drama i jednom baletu.

Potom su uslijedili samostalni projekti kao što su ‘Umišljeni bolesnik’ (Gavella), ‘Samson i Dalila’ (HNK Split) , ‘Sherlock Holmes’ (ZKM), ‘Snježna kraljica’(Trešnja) i brojni drugi. Tea nam je otkrila što sve kostimografi svakodnevno rade, kako su izgledali njezini počeci u kazalištu, koje su prednosti i nedostaci ovog posla, gdje pronalazi inspiraciju za svoj dizajn te može li se u Hrvatskoj živjeti od kostimografije.

Kako to da si odabrala kostimografiju kao svoj poziv?

Od malih nogu pokazivala sam interes i sklonosti prema likovnom izražavanju. U školskim leksikonima u  rubrici “kad odrastem bit ću…” uvijek je pisalo “slikarica”. Nakon završene XVI gimnazije i dalje me je vukla želja za crtanjem i dizajnom  pa mi je nekako bilo posve normalno upisati fakultet koji će mi omogućiti da radim kreativan i dinamičan posao te da svoj do tada hobi – crtanje pretvorim u zanimanje.

Odlučila  sam upisati preddiplomski studij tekstilnog i modnog dizajna, a potom diplomski studij kostimografije koji je zapravo bio pravi razlog mog odabira Tekstilno – tehnološkog fakulteta. Još za vrijeme studija počela sam raditi i asistirati u kazalištu i to je bila ljubav na prvi pogled. Čim sam zakoračila u krojačnice HNK-a znala sam da je to posao koji želim raditi. Zaljubila sam se i u cijeli proces nastanka jedne predstave od prve čitače probe, pa sve do premijere.

Koliko osoba završi ovaj smjer i kakva su iskustva tvojih kolega. Jesu li se zaposlili u struci?

U mojoj generaciji bilo je ih je čak 20, što iskreno smatram pretjeranim. Na dramskoj akademiji prima se svega nekoliko redatelja, jednako toliko bi trebalo biti i kostimografa. Nažalost, mi u Hrvatskoj nemamo Hollywood niti Broadway da bi svi ti ljudi pronašli posao. Nisam u kontaktu sa svima, ali mislim da je više onih koji nisu u struci nego onih koji jesu.

Koliko dugo se baviš kostimografijom i kako su izgledali tvoji počeci rada u kazalištu?

Kostimografijom se bavim sada već 10 godina. Profesorica s fakulteta i kostimografkinja Danica Dedijer uvela me u svijet kazališta. Asistirala sam joj na brojnim predstavama gdje sam upoznala nove ljude i dobila nove prilike. Jako je važno za mladog čovjeka da asistira – tu se kuje zanat, dobiva potrebno iskustvo, disciplina i samopouzdanje koje je bitno u samostalnom radu.

U šest godina surađivala sam s brojim inozemnim i domaćim kostimografima i redateljima kako u Hrvatskoj (HNK Zagreb, HNK Split), tako i u inozemstvu (SNG Ljubljana, LGL Ljubljana, Mesno gledališče Ljubljana, SNG Nova Gorica,  2nd Asian Beach Games – Oman, Stadttheater Ingolstadt, Sehir Tiyatrolari Istanbul). Posljednje četiri godine radim samostalno.

Dugo si bila suradnik za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Kako ti je bilo raditi za ovu prestižnu kazališnu kuću?

Radeći u zagrebačkom HNK-u stekla sam veliko iskustvo jer sam surađivala s brojnim kostimografima (Danica Dedijer, Barbara Podlogar, Jelena Proković, Ana Savić Gecan, Silvia Aymonino, Carla Ricotti, Roberta Guidi di Bagno, Gesine Vollm i drugi). HNK ima jednu posebnu magiju koja te obuzme, jednako tako nauči te komunikaciji s ljudima i organizaciji te činjenici da su svi ljudi koji sudjeluju u projektu podjednako bitni. To je jedan stroj s puno kotačića i ako jedan od njih ne radi pati cijeli projekt.

Što sve ulazi u opis posla kostimografa?

Posao kostimografa je puno više od samog osmišljavanja kostima. Kostim je dio vizualnog identiteta jedne predstave, alat koji pomaže glumcu o ostvarivanju svoje uloge, u njegovoj transformaciji u fiktivni lik. Taj kostim mora biti funkcionalan, omogućiti nesmetano kretanje scenom i biti u skladu s karakterom lika, ali i vizijom redatelja. Posao kostimografa je i sjediti na probama te pratiti što glumci rade kako bi se eventualno napravile neke preinake na kostimu. Naravno, tu je uvijek i neka sitna rekvizita koju je potrebno smjestiti.

Kostimograf mora surađivati i sa scenografom. Jako je bitna ta sinergija jer scena može biti genijalna, kao i kostimi, ali ako zajedno ne funkcioniraju cjelokupni dojam neće biti dobar. Posao kostimografa je i suradnja s krojačima bez kojih ne bi bilo kostima. Izrada tehničkih skica i dogovor oko krojačkih proba. Naš je posao i da brinemo o budžetu te da svoju viziju prilagodimo financijskim mogućnostima kazališta.

Opiši nam jedan tvoj radni dan. Na koje si projekte posebno ponosna i što najviše voliš raditi – operu, balet ili dramu?

Jedan prosječan dan započinje odlaskom u kazalište na probu, nakon toga odlazim u krojačnicu kako bih provjerila što rade krojači – imaju li neke nedoumice ili pitanja te nedostaje li im materijala. Potom odlazak u grad, traženje ostatka materijala, cipela, nakita ili pak odlazak u atelje te izrada oglavlja, nakita i slično, ovisno o tome što radim.

Ima ih dosta, teško je izdvojiti samo neke od njih jer svaki je na svoj način poseban . Svakom projektu pridajem jednaku važnost i ulažem maksimalan trud. Osobno najviše volim dramu i operu te povijesne kostime.

Gdje pronalaziš inspiraciju za svoj dizajn i kako se pripremaš za pojedine projekte?

Inspiraciju pronalazim u svijetu oko sebe. Ponekad je to nepoznata osoba koja mi privuče pozornost u gradskoj gužvi, ponekad video spot koji vidim na TV-u ili pak neki od omiljenih filmova. Naravno, inspiraciju pronalazim i u brojim knjigama. To je posao koji se stalno uči i koji zahtjeva istraživanje povijesne građe.

Kako ti je bilo raditi na reklamnim spotovima i koliko se taj rad razlikuje od onog za kazalište?

Rad na reklamnim kampanjama je posve drugačiji od kazališta. Tu umjetnički izričaj nije na prvom mjestu već je sve usmjereno na promociju proizvoda ili usluge (iza čega stoje stručnjaci koji imaju dobro poznavanje tržišta i razrađene komunikacijske strategije). Dinamika rada u kazalištu i na snimanjima posve je drugačija. U kazalištu je sam proces stvaranja sporiji i opušteniji, dok je tempo na reklamama ‘sulud’. Jako kratki rokovi ponekad zahtijevaju angažman od 15 sati dnevno, puno stresa i puno dobre organizacije kako bi sve bilo na vrijeme.

Kakvi su honorari u tvom poslu i možeš li živjeti isključivo od kostimografije?

Honorar ovisi o veličini i složenosti projekta, neki poslovi daju manje novca, ali uživaš u svakoj minuti koju provedeš na njemu, dok neki pružaju manju umjetničku satisfakciju, ali su financijski isplativiji. Ako si dovoljno uporan i daješ sve od sebe može se živjeti od kostimografije. To nije luksuzan život, ali se isto tako ne mogu požaliti da mi nešto nedostaje.

Koje su prednosti i nedostaci ovog posla?

To je teško pitanje. Prednosti su kreativnost i dinamičnost, mogućnost da sam organiziraš svoje vrijeme -naravno, uvijek postoje neki termini kojima se moraš prilagoditi. Svaki projekt je novi početak i novi izazov tako da nikad nije dosadno. Koliko je prednost da usred radnog tjedna možeš otići  na wellness, toliko je i nedostatak da ponekad u mjesec dana nemaš niti jedan slobodan vikend. Dok se tvoji prijatelji vesele jer je petak ti pokušavaš uskladiti sve obaveze u kazalištu, noćno snimanje i recimo pranje veša koje se nagomilalo. Tu je i dosta stresa, ali opet i puno ljubavi prema tom poslu tako da za mene ima više prednosti nego mana.

Na kojim predstavama i projektima trenutno radiš? Koji su ti planovi –  gdje se vidiš za desetak godina?

Trenutno radim na četiri projekta. S kazalištem ‘Moruzgva’ radim predstavu ‘Brodolomke’ u režiji Krešimira Dolenčića, nakon toga slijedi kazalište ‘Trešnja’ s predstavom ‘Orašar’ u režiji Paola Tišljarića te HNK Varaždin s mjuziklom ‘Glazba srca moga’ redateljice Marine Pejnović. Tu je još u dogovoru i projekt u Velikoj Gorici s redateljicom Leom Anastazijom Fleger. I sve to do 1. prosinca, ako ne završim u Vrapču (smijeh). Vidim se i dalje kako radim ovaj isti posao, samo se nadam da će se stanje u Hrvatskoj popraviti, pa će budžeti za predstave biti dovoljno veliki da mogu ostvariti sve svoje zamisli, piše generacija.hr.