Kiparica Josipa Čamber: 'Radovi u kojima se dotičem ženskih tema nose novu energiju i snagu'

Ova likovna umjetnica rođena je 3. prosinca 1975. godine. Godine 1994. završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, odjel kiparstva, u klasi prof. Vinka Fabrisa. 1998. godine završava Agorinu Slikarsku akademiju u klasi akademske slikarice Ksenije Turčić. Članica je ULUPUH-a i LIKUM-a od 2001. godine. Živi i radi u Zagrebu. Iza sebe ima 12 samostalnih izložbi i 25 skupnih, a sudjelovala je i na 12 likovnih kolonija. Jedna od najvažnijih joj je, ističe, njezina prva izložba iz 1999. godine "Ogledala mašte" kada je kao mlada umjetnica izlagala u Galeriji Forum.

Josipa je za portal Generacija.hr govorila o kiparstvu, ljubavi prema umjetnosti, motivima njezinih skulptura, položaju žena u ovoj vrsti umjetnosti, može li se živjeti od kiparstva u Hrvatskoj i što bi poručila mladim ženama koje tek ulaze u svijet umjetnosti. 

Od kuda ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti? Jeste li oduvijek željeli biti kiparica?

Još od vrtićke dobi sam pokazivala sklonost prema likovnom izražavanju. U Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu sam se osjećala neizmjerno sretnom što sam mogla "živjeti" taj umjetnički stil života s đacima i profesorima koji su bili istomišljenici. Ništa mi nije bilo teško, s veseljem mogla odraditi dvije smjene u školi koliko sam voljela tu atmosferu.

Tih godina sam do kraja razvila interes za rad s prirodnim materijalima, drvetom, osjetila sam da je skulpturalno oblikovanje način izražavanja koji mi leži i blizak mi je. Iako sam kroz skoro tri desetljeća umjetničkog rada i oblikovanja imala više faza i istraživanja, mislim da sam ostala vjerna svom autentičnom umjetničkom izričaju.

Kreativnost i dosljednost sebi

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Mislim da je moj umjetnički put, iako raznovrstan, na neki način postojan. Odgovara mom karakteru koji je naizgled miran i tih, ali uporan i uspješan u dovršavanju projekata. Po meni je kreativnost i dosljednost sebi, iskrenost prema sebi najbitnija u stvaranju svog prepoznatljivog umjetničkog svijeta. Meni je najvažnije da uspijevam kroz svoj rad ispoljiti svoju kreaciju i inspiraciju i to mi je najveća nagrada.

Slava i uspjeh u klasičnom smislu riječi mi nisu presudni, iako jako cijenim podršku kolega i šire publike. Do sada sam imala 12 samostalnih izložbi, 25 skupnih, sudjelovala sam na 12 likovnih kolonija. Jedna od najvažnijih mi je svakako prva izložba iz 1999. godine "Ogledala mašte" kada sam kao mlada umjetnica izlagala u Galeriji Forum.  

Kako je nastao vaš projekt "Ogledala mašte"? Koje ste materijale koristili i od kuda vam inspiracija?

"Ogledala Mašte" su moja prva veća ideja, koncept, moje shvaćanje ideje o primijenjenom kiparstvu. Zidnim drvenim reljefima spojenim s ogledalima dala sam primjenu bez korištenja klasičnih ovalnih ili pravolinijskih okvira u kakvima su tradicionalno ogledala smještena.

Prvi put sam ih predstavila u galeriji Forum, nakon toga su bila izložena u galeriji Arho kao stalni postav u kojoj sam organizirala gostovanja mnogih drugih autora, među kojima su danas poznati i priznati umjetnici Mario Miše, Marijan Mirt, Antonija Čačić i Petar Hranuelli koji su svoje prve izložbe imali upravo u galeriji Arho. 

'Drvo je moja velika ljubav'

Koji su najčešći motivi vaših skulptura? Često izrađujete životinje. Kako to? Zašto volite staklo i drvo te koliko je teška njihova obrada?

Animalizam kao motiv je oduvijek bio zanimljiv umjetnicima jer su životinje bića itekako vrijedna pažnje. Volim florealne stilizirane oblike, krila, torza, do nekih apstraktnih motiva uglavnom slobodno razvijenih u organske forme. Izrada je isključivo ručni rad čija je svaka pojedina etapa važna: od tesanja, turpijanja, rašpanja, šmirglanja do patiniranja drva.

Drvo je moja velika ljubav i materijal s kojim sam napravila prve izložbe. Kasnije sam u svojim konceptima uvodila i nove materijale kao što su staklo, bronca i poliester.

Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima? Progovarate li ponekad o ženama i njihovoj ulozi u društvu?

Nisam se sustavno i angažirano bavila pitanjem žena u društvu, ali sam neke ženske teme dotakla kroz radove u zadnjem ciklusu koji su bili inspirirani nekim vrlo intimnim osjećajima i stanjima, kreativnim zamasima i turbulencijama. Na te sam radove jako ponosna jer su pomak u konceptualno, nose jednu novu energiju i snagu, erotiku, i nadam se da ću u skorijoj budućnosti negdje vrlo pomno i promišljeno prikazati ih na maloj, ali intimnoj izložbi.

Važno mi je da ti radovi budu prikazani i konceptualno izloženi na način koji iz njih izvlači maksimum da publika uspije iščitati emociju koja je bila prisutna kod samog stvaranja.

Zadranka Marina Ćorić slika, fotografira i ilustrira: 'Postale su popularne izložbe čije su sudionice isključivo žene'

Umjetnost i kreacija nas izdižu

Može li se danas živjeti od umjetnosti, odnosno kiparstva? Koliko su kiparice danas na cijeni i je li teško biti umjetnik u financijskom smislu?

Mislim da je kultura uvijek nekako smatrana manje važnom djelatnošću bez koje se može živjeti, što nije točno. Umjetnost i kreacija su nešto što nas izdiže u svjesnija bića od ostalih bića na zemlji. Nažalost, čini mi se da je samostalnim umjetnicima danas dosta teško živjeti samo od kreativnog rada i često pribjegavaju dodatnim izvorima zarade. Ali svakako je to problem koji je možda uvijek bio prisutan.

Usprkos tome, umjetnici još uvijek postoje, biraju svoj put i mnogi ustraju na njemu iz unutrašnje potrebe iako znaju da je to „teži put kojim se rjeđe ide“. Meni osobno je osjećaj da se mogu kreativno izraziti kroz svoj umjetnički rad jednim dijelom velika nagrada i zadovoljstvo. Kao i u ljubavi, kada volite, jednostavno znate da je sam taj čin na neki način nagrada, iako je možda nekad i neuzvraćen.

'Žene se moraju više dokazivati'

Kako biste opisali položaj žena, posebice kiparica, u umjetnosti danas? S čime ste se kao žena susretali tijekom karijere i jesu li muškarci cjenjeniji u kiparstvu?

Ne volim umjetnost dijeliti na rodnu umjetnost, mušku i žensku, vjerujem da postoji dobra i loša umjetnost. Kao i u svim granama društva danas, još uvijek se nalazimo u muškom svijetu gdje je nažalost muškarcima lakše uspjeti i probiti se.

Često vidite kod raznih profesija da se žene za uspjeh na istu stepenicu trebaju tri puta više dokazati i naraditi. Nije pravilo, ali često se susrećemo s tim primjerima.

Koliko je teško umjetnicama 'probiti se' i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima?

Volim pozitivno gledati na ljude i pozvati ih da se drže zajedno i pomažu si, kvalitetni umjetnici da pomažu mlađim kolegama s karijerama u nastajanju. Zajedno smo jači i gradimo ljepši i bolji svijet. Sigurno postoje uvijek i neke pozadinske igre, poznanstva, sreća, razni faktori koji utječu na uspjeh. Ne živimo u laboratorijskim uvjetima i naivno bi bilo vjerovati da je sve uvijek pravedno i kako treba biti.

No takav je život, treba u svemu sačuvati svoje moralne kriterije, stremiti prema samorastu i razvoju i ulagati u sebe i prijatelje. Sve drugo se nekako posloži putem. Ne bi bilo dobro radi uspjeha odustati od svojih ideala i kriterija. Važno je na kraju dana moći se s ponosom pogledati u ogledalu i znati da smo na pravom putu.

Što biste poručili mladim ženama koje tek ulaze u svijet umjetnosti? Koje osobine su važne, odnosno što bi trebale posjedovati da bi ostavile željeni trag u umjetnosti?

Treba raditi na sebi na svim poljima, realizirati se kao zadovoljno ljudsko biće, dubiti u sebi ono nešto što nas zanima i strpljivo i polako graditi neku svoju priču. Sve na svijetu da sazre treba vremena, svaka voćka i svaki cvijet trebaju vremena da sazru i procvjetaju.

Tako i mladi umjetnici moraju biti sigurni da nema prečice, nema puta kojim se može doći do brzih i površnih rješenja. Jer kvaliteta se na kraju osjeti. Ne možete glumiti dubinu i kvalitetu. To ili imate ili nemate. Energija koja izbija iz umjetničkog rada je nešto autentično i nezamjenjivo.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.