Julijana Matanović: Znala sam često plakati zbog postupaka svojih kolega, a ja sam željela da nitko ne zaplače zbog mene

Imali ste dosta teško djetinjstvo, ali koju uspomenu iz tog razdoblja biste naveli kao najdražu?

Volim reći da mi je djetinjstvo doista dobra građa za literaturu. Najvažnije točke još nisu ispisane. O njemu čak nisam puno govorila ni svojoj kćeri. I ona bi teško povjerovala u sve činjenice. Kako sam odrastala izvan roditeljskog doma, morala sam itekako voditi računa o tome hoće li moja teta biti zadovoljna mojim ponašanjem, mojim uspjesima u školi. Odgoj se svodio samo na jednu rečenicu. „Nemoj da ja nešto čujem“, govorila je teta J. Tom  me je rečenicom ispraćala i u školu, i na nedjeljnu misu, i u kino. Samo ne iznevjeriti nju, bila je nit vodilja. Ako je iznevjerim, i ako se ona na roditeljskom sastanku neće osjećati najbolje, zaprijetit će mi, znala sam, da će me vratiti preko Save. A preko Save nisam htjela jer su se moji roditelji u međuvremenu razveli. Majka je otišla na rad u Njemačku, otac je ostao u Bosni. A djeca, moje dvije sestre i brat? Nisam željela da moj život, u tim godinama, nalikuje njihovim; prepun tuge i neizvjesnosti. U sedmom osnovne moji su me nastavnici poslali na neko testiranje u Osijek. Rekli su mi da u osam ujutro tog i tog datuma moram biti u Zavodu za zapošljavanje glavnog grada Slavonije i Baranje.  Nikada do tada nisam bila "zapravo" u gradu na Dravi, samo na proputovanju, u čekaonici željezničkog kolodvora. Nisam ni znala kakvo je to testiranje, a plašila sam se hoću li i pronaći taj Zavod. Tetin suprug mi je objasnio kako ću doći do zgrade koja se nalazi uz cestu za Baranju. I uspjela sam. Nakon nekoliko dana pozvao me direktor škole u svoju kancelariju, zagrlio me i čestitao. Dao mi je i papire koje ću predati svojim starateljima. Od tog trenutka, sve do kraja fakulteta, dakle punih deset godina, primala sam, prvo učeničku a potom studentsku stipendiju. Neću sad govoriti što je na papiru pisalo, i koje su brojke bile istaknute. Meni je tada bilo samo važno da moja teta bude ponosna na mene. I bila je.   

Kada ste odlučili postati spisateljica? Je li postojao neki ‘presudni trenutak’?

Dva su koraka. Prvo sam odlučila baviti se književnošću. I to već s deset godina. Otac mi je za rođendan poslao Faulknerovu "Legendu", na ćirilici. I napisao posvetu u kojoj mi savjetuje da pročitam knjigu  dva puta jer neću razumjeti ako pročitam samo jedanput. To me povrijedilo, proradio je u meni onaj bosanski inat. "Ma ti ćeš meni…". Nakon što sam završila književnost, počela sam pisati književnu kritiku i upisala sam III.stupanj književnosti. Okrenula sam se hrvatskom književnom baroku, a u doktoratu povijesnom romanu. Proučavala sam druge, uređivala biblioteku HIT, a tek sam 1996., nakon dosta iskustva, odlučila napisati i prvu proznu knjigu. Riječ je o knjizi "Zašto sam vam lagala". Uspjeh kod čitatelja dao mi je vjetar u leđa i nakon tog prvijenca uslijedile su i druge knjige.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Sam život je velika inspiracija. Jasno, pod uvjetom da kroz taj život ne idete prečicom, nego da otvorenih očiju gledate svijet oko sebe. Jedan je pisac svoj roman započeo rečenicom: "Sve je povezano i sve je sve". Svaki naš korak u životu prouzročit će nešto novo. Moja kći upravo, u ovom trenutku, odlučuje hoće li za upis na fakultet kliknuti latinski i grčki, ili će jedan jezik vezati s arheologijom ili fonetikom. I samo taj jedan klik, usmjerava joj život. Sigurno će se jednog dana naći u situaciji u kojoj će samu sebe pitati Kako bi sve to izgledalo da sam se onda odlučila upisati nešto drugo. Ne volim rečenicu Koja slučajnost, ne volim ni rečenicu Nema slučajnosti. Svi smo mi povezani nekim nevidljivim nitima, sve je to, kao što sam već istaknula, uzročno-posljedično prepleteno. Književnost takve stvari razotkriva i na njih upozorava.   

Koliko je ‘lockdown’ i pandemija pozitivno utjecalo na književno stvaralaštvo?

Teško mi je uz neku nenormalnu situaciju, a to "lockdown" – po mom sudu – zasigurno jest, vezati prilog pozitivno. No, mora se priznati da se u to vrijeme puno više čitalo, što je svakako dobro. No, oni koji više čitaju mogu se i više pitati, pa i više nervirati. U književnom tekstu, ponavljam iznova, svaki događaj mora imati svoje opravdanje, svaki motiv mora biti pojašnjen, svaki lik mora ispuniti svoju ulogu. Kad imate dovoljno takvog iskustva, onda vas više mora smetati zbilja koja ne poštuje logiku. U njoj isti govornici mijenjaju mišljenja, a da ni u jednom trenutku nemaju potrebu osvrnuti se na ono što je izrečeno ranije. U literaturi se to ne bi moglo. Takvog autora bismo samo jedanput posudili u narodnoj knjižnici.   

Što za Vas znači majčinstvo? Koliko Vas je ono formiralo i obilježilo?

Kako sam rodila s 43 godine, jasno je da je moje majčinstvo  uveliko drukčije nego što bi ono bilo da sam rodila 15 godina prije. No, oduvijek se držim one Propovjednikove Svemu ima vrijeme. Treba reći, I svatko, na ovoj kugli zemaljskoj, ima svoje vrijeme.  U tim godinama već znate što je jedino važno. Zdravlje, i u odnosu na to sve ostalo su pseudoproblemi. Magdaleninim rođenjem postala sam blaža. Teško se nosim s činjenicom da postoje bića koja bez imalo propitivanja  nanose bol nečijim sinovima i kćerima. A takvih bića ima u svim profesijama. I među nama piscima. Znala sam često plakati zbog postupaka svojih kolega. Nije me to stid priznati. Neki misle da sam dosta napravila u svojoj struci, i kao profesorica, i kao spisateljica. Možda jesam, a možda i nisam. Sve ovisi o tome tko prosuđuje i u kojem trenutku. No, samo sam jedno željela i nekako vjerujem da sam u tome uspjela, željela sam da nikome ne pokvarim Božić i ljetovanje, da nitko, ukratko, zbog mog ponašanja i postupaka ne zaplače.   

Ostatak intervjua pročitajte na portalu Generacija.