Hrvatska kulturna baština: Starogradsko polje i bukove šume

Hrvatska elektroprivreda dugogodišnji je pokrovitelj hrvatske kulture i tradicije.

Popisi su izvor kulture, ustanovio je davno Umberto Eco. Kultura želi uvesti nešto reda u kaos i učiniti vječnost barem donekle razumljivom: zato se sve što vrijedi nalazi na nekome popisu, od liste za kupovinu do Deset Božjih zapovijedi. Tom popisu popisa možemo pridružiti i UNESCO-ov popis svjetske baštine, gdje se nalaze brojna blaga hrvatske kulture.

Među mnogim građevinama i svetištima, poput jezgri Splita, Trogira i Dubrovnika, ili pak porečke Eufrazijeve bazilike i šibenske katedrale sv. Jakova, na UNESCO-ovu popisu hrvatske kulturne baštine nalaze se i Starogradsko polje na Hvaru te stare bukove šume u Hrvatskoj.

Starogradsko polje na Hvaru prepoznato je kao bogato nalazište arheoloških ostataka, kojih je ondje, kao u kakvome labirintu sa skrivenim nagradama, dosad pronađeno više od 120. Vjerojatno najznačajnije nalazište grčka je kula izgrađena na dijelu polja znanome kao Maslinovik, a među parcelama ima najviše ostataka villi rustica iz rimskih vremena, pa se starogradsko polje može doživjeti i kao grobnicu starih nekretnina.

Starogradsko polje, međutim, izvorno ne potječe iz rimskih vremena - ono je prvi puta oblikovano još kada je Hvar bio grčkom kolonijom koja je nosila naziv Faros. Antički su se Grci na najsunčanijemu hrvatskom otoku skrasili u četvrtom stoljeću prije Krista, a zemlja danas poznata pod imenom Starogradskoga polja prvim je stanovnicima dodijeljena lutrijom te je tako svaki žitelj gradskoga centra imao pravu na parcelu jednake veličine, s jednako kvalitetnom zemljom.

Osobitost Starogradskoga polja leži u tome što je riječ o najbolje sačuvanom antičkom grčkom katastru na Mediteranu, ali i najvećoj plodnoj ravnici na svim otocima jadranskog arhipelaga, koju hvarski i dalmatinski polihistori i umnici već stoljećima ističu kao tajni fenomen toga otoka, jednoga od najljepših u zemlji koja ih ima više od tisuću.

Bukove šume u Hrvatskoj koje je UNESCO - pored bukovih šuma u Albaniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Italiji, Rumunjskoj, Sloveniji, Španjolskoj i Ukrajini - prepoznao kao "Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Europe", nalaze se na području nacionalnih parkova Sjeverni Velebit i Paklenice te Hajdučkih i Rožanskih kukova.

Za razliku od Starogradskoga polja, ali i dubrovačkih, splitskih, trogirskih, porečkih i šibenskih građevina, hrvatske bukove šume nije trebalo graditi, već samo očuvati. Ti zeleni protugradovi nastanjeni raznovrsnom faunom u rasponu od risova i medvjeda do sova i ptica grabljivica opjevani su još u prvome hrvatskom romanu, Zoranićevim "Planinama", gdje su bili nastanjeni različitim vilama, ali i u narodnoj pjesmi, koja je uz "vuka" redovito vezala i "ličkoga hajduka". Bukova šuma mjesto je koje poništava modernizaciju: tko se u njoj nađe, ni po čemu neće moći reći u kojemu je stoljeću. Kao simbol minulih vremena, šumu treba častiti na dva načina: šetnjom i šutnjom.

*Ovaj članak ostvaren je u suradnji s HEP-om.