Hitrec: Rijeka s projugoslavenskim vlastima zadnja je oaza staljinista između Lisabona i Urala; Mesić? Isprva nije loše djelovao...

"Otvorenje prijestolnice kulture pretvorilo se, razumljivo, u razuzdan sažetak svega o čemu sam govorio. U manifestaciju neukusa, spoj negdašnjih prvomajskih parada s veselim radnicima na kamionima i frljićevskih protuhrvatskih idiotarija. Avangarda? Oni koji to ponosno izgovaraju, ne znaju što znači. Rastakanje kulture koje ima politički cilj. Na takvoj su avangardi rasli i komunizam i fašizam. Rijeka, hrvatska Rijeka s nehrvatskim, projugoslavenskim vlastima, živi u komunizmu od 1944. Jedina preostala oaza staljinista između Lisabona i Urala. S tim da je zadnja rezolucija EU parlamenta jednostavno prešućena, ne samo u Rijeci nego u cijeloj Hrvatskoj. Rezolucija koja traži da se svugdje, pa i u Hrvatskoj gdje to nije učinjeno, napokon obračuna s ostacima komunizma. Jedan pametan čovjek, povjesničar, Englez, sada i hrvatski državljanin Robin Harris, reče nedavno da se komunizam vraća u Hrvatsku. I svi šute. Prave se Englezima...", rekao je Hitrec u intervjuu za Večernji list.

Je li, nakon sedam godina "procesuiranja" sa Stjepanom Mesićem, sada dobio zadovoljenje što je Ustavni sud ustvrdio da političari moraju, kada zbog izjava zasluže, istrpjeti i to da im netko kaže da su – idioti?

"Nezadovoljan sam što se prije sedam godina uopće dogodilo to da me netko tuži kaznenom sudu zbog prirodne reakcije na jednu skandaloznu izjavu. Poistovjećivanje vukovarskih branitelja s agresorskim razbojnicima i ubojicama zahtijevalo je i snažniji odgovor nego što je bio moj. Ja sam u tom trenutku branio branitelje, jer njih nitko nije ništa pitao, samo su ih tukli, neke i osudili. Pa tako i mene. A i ja sam hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata. Osudu je potvrdio i viši sud, ali sam na te presude podnio tužbu Ustavnom sudu, vrlo dobro sročenu tužbu, zahvaljujući odvjetniku Srećku Iliću. Godine su prolazile i prestao sam se nadati da će Ustavni sud uopće uzeti tužbu u razmatranje. Kada se to ipak dogodilo, bio sam ugodno iznenađen ishodom, a posebno obrazloženjem koje na posve nov način prilazi slobodama izražavanja pa i onda kada su izrečene na takoreći neugodan način. Ustavni sud izrijekom kaže da preuzima načela Europskoga suda za ljudska prava i odnos prema izrečenom u javnom prostoru kada je riječ o stvari od javnoga interesa. Mislim da bi obrazloženje Ustavnoga suda u ovom slučaju trebalo u cijelosti objaviti u svim glasilima jer ne radi se tu o meni ni o dotičnom drugu, nego o putu kojim je bilo pošlo hrvatsko zakonodavstvo".

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bio je, zajedno s Mesićem, i jedan od utemeljitelja HDZ-a. Što im je tada bilo "vezivno tkivo", da je u toj stranci bilo mjesta i za "Hitrece" i za "Mesiće"?

"Prekid hrvatske šutnje dogodio se jedne burne večeri 28. veljače 1989. u prostorijama Društva hrvatskih književnika, gdje je Tuđman izložio nacrt programa Hrvatske demokratske zajednice. Bilo je tada deset govornika i zgrada se tresla. Od tih deset nas šestorica bili smo književnici, uključujući Tuđmana kojega smo netom bili vratili u Društvo. Trebalo je govoriti, vikati s krovova, jer je Hrvatska bila u smrtnoj opasnosti. Ja sam govorio, i te kako. Mesića tada nisam vidio, svakako nije govorio. Poslije smo se našli u istom krugu oko pokojnog predsjednika i ne mogu reći da je isprva loše djelovao. Kada pitate što je bilo vezivno tkivo, odgovor je jednostavan – Hrvatska. Nije se pitalo tko je tko i odakle je došao, ako je bio za samostalnu Hrvatsku, dobro je došao. Ako je tko i imao putra na glavi, eh, znali smo da nije vrijeme za obračune. Ali da će i to doći na red ako uspijemo (i u tomu smo se prevarili). Primjerice: ja sam u to doba bio ravnatelj kazališta, pojavio sam se u politici niotkuda, kako je u svojem osebujnom leksikonu zapisao Hrvoje Šošić. Mesić je imao iza sebe političku karijeru, bio je u Saboru u vrijeme komunizma i u vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Jedan, ili jedan od dvojice, koji su zahtijevali da se uhapse potpisnici Deklaracije, znači i Miroslav Krleža. Na rubu pameti. Ja sam u to vrijeme bio nepoznat, korektor u Vjesnikovoj kući nakon što sam zbog sitne intervencije u tekst Rankovićeva govora najuren iz zagrebačke Borbe 1964. U kući Vjesnik ostao sam 15 godina, kao redaktor u Sportskim novostima i SN reviji", poručio je književnik.