Evo po čemu je Kvarner jedinstven na svijetu: Za sve je 'kriva' legenda o zastrašivanju Turaka

Zvončari su mladići ili muškarci koji posjeduju fizičku snagu proći kilometre i kilometre puta kako bi bili na ponos svojem mjestu. Biti zvončar posebna je čast jer oni, tjerajući zimu i prizivajući proljeće, generacijama čine identitetski simbol kvarnerskog kraja. Iako se na prvi pogled sve zvončarske skupine čine istima, svaku od njih karakterizira poseban izgled i hod, a razlikuju se i po broju te veličini zvona. 

Najstarijim zvončarskim skupinama smatraju se one s područja Halubja, Rukavca, Zvoneće i Žejana. Unatoč tom ustaljenom mišljenju na području Kastavštine, ove podatke nije moguće točno utvrditi. Jedna od legendi povezuje početak zvončarskih običaja s navalom Turaka na područje Istre i Kastavštine te s maskiranjem kukuruznih usjeva u ljude kako bi se zbunili protivnici.

Upravo taj dio pokladne tradicije zaslužuje posebnu pažnju jer je tradicionalni pohod zvončara s područja Kastavštine, odnosno Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Halubajski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Zvončari Frlanije, Zvončari Vlahov Breg i Zvončari Korenskega, 2009. godine upisan na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta.

FOTO: Matija Djanjesic / CROPIX

Područje s najviše zvončarskih skupina

Područje s najviše zvončarskih skupina je općina Matulji, kojoj pripadaju Brgujski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski i Žejanski zvončari, Rukavčani i Zvonećani, Frlanski, Korensko-Vlahov breg te Lipajski zvončari. Ističu se po tom što nose tri zvona te su pokriveni cvijećem od krep-papira. Odjeveni su u mornarske majice, bijele hlače s crvenom crtom, na leđima im je ovčja koža, u rukama nose bačuku, dok su im na nogama crne cipele. 

Najbrojnija skupina su Halubajski zvončari koji održavaju tradiciju zvonjenja od općine Viškovo do Kastva. Njihova se oprava sastoji od zvona, ovčje kože s maskom, crvenog rupca, bačuke, mornarske majice, bijelih hlača s crvenom crtom te crnih cipela. Grad Rijeka također se može pohvaliti sa svojom skupinom, a riječ je o Zametskim zvončarima. Njihova oprema slična je onoj Halubajaca, no oni nemaju pokriveno lice. Uz veliko zvono na leđima, Grobnički dondolaši nose i nekoliko manjih na prsima. Njihove hlače su crne boje, a košulja je karirana, dok im je na leđima također ovčja koža. 

Tu su i Kukuljanski zvončari koji na glavi nose tuljak obučen u kožu na kojoj su rogovi.  S vrha tuljka preko lica visi šest žutih i šest crvenih traka. Od opreme kukuljanskog zvončara tu su još i karirana košulja, crveni rubac, crne cipele. Ova je tradicija 2009. godine uvrštena na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine svijeta, a zvončarski moto "Krepat, ma ne molat" postao je karakterističan za čitav Kvarner.

FOTO: Srdjan Vrancic / CROPIX

Ishodište svega čuva se u narodnoj predaji

Legende, kao dio kolektivne svijesti, čuvaju svakojake narative koji su dio našeg tradicionalnog i općenito kulturnog bića. Tako je poznata ona o postanku zvončara koja potječe s halubajskog kraja. Ona nalaže da su se, za vrijeme turske provale na Grobnik (1595.) tamošnji žitelji u samoobrani ogrnuli ovčjim kožama te su posegnuli za zvoncima domaćih životinja, ne bi li zastrašili neprijatelja. 

Hrvatska kulturna baština riznica je dobara: Izdvajamo povijest tradicija nekih od njih

Također, na glave su stavili zastrašujuće maske te su se opremili sjekirama i pepelom. Dok su mlatili sjekirama, posipajući pepeo, tresli su zvoncima i galamili. Turci su, prema legendi, uplašeni pobjegli te se nikad više nisu vratili. Tako se, osim s etnološkog, zvončare može promatrati s militarističkog, vojničkoga aspekta koji je evidentan - oružje, njihovi komandanti u stiliziranim uniformama, pa čak i njihovo završno kolo podsjeća na vojnu formaciju. 

FOTO: Matija Djanjesic / CROPIX

FOTO:  Tea Cimas / CROPIX