Kristina uz studij radi, glumi i pomaže slijepim osobama poput nje: Želja mi je raditi u nastavi i dalje biti samostalna!

Ova svestrana studentica 4. godine kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slijepa je od rođenja, no to je nije spriječilo da vodi ispunjen život prepun hobija i novih aktivnosti.

Kristina radi na prilagodbi literature, volontira u udrugama, uživa u čitanju, glumi u Kazališnoj skupini MIST za koju je napisala i autorsku predstavu, slika, sudjeluje u raznim projektima poput BEAM UP Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Uz sve to, voli putovati i pohađati razne radionice te sudjelovati u ljetnim kampovima za osobe s invaliditetom. Njezina životna priča prava je inspiracija za sve.

U intervjuu za Generaciju Kristina nam je otkrila više o svojem školovanju, teškoćama s kojima se svakodnevno suočavala, važnosti prilagođene literature za učenike i studente, ljubavi prema glumi, projektima u kojima sudjeluje te položaju slijepih i slabovidnih u društvu i što bi trebalo učiniti da dođe do potpune inkluzije.

Za početak, možete li nam se predstaviti?

Zovem se Kristina Krsnik, imam 24 godine i živim na Goričici blizu Svetog Ivana Zeline, no zbog fakulteta sam se 2017. godine preselila u Zagreb. Prije studija sam pohađala III. gimnaziju u Zagrebu. Trenutno studiram kroatistiku i talijanistiku te sam smještena u Studentskom domu "Cvjetno naselje". Kao osobi s oštećenjem vida sve mi je puno pristupačnije ovdje u metropoli.

U slobodno vrijeme glumim u Kazališnoj udruzi MIST te sudjelujem u projektu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu BEAM UP/Uključivanje slijepih u pristupačne muzejske projekte (PRISTUP). Bavimo se prilagodbom muzejskih sadržaja slijepima i slabovidnima. Radim i na prilagodbi literature za slijepe u Udruzi za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom ZAMISLI. U Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" radim na prilagodbi udžbenika za slijepe učenike, i to povremeno preko Student servisa.

S kojim ste se izazovima susretali tijekom školovanja? Jeste li imali asistenta i prilagođenu svu literaturu?

Jako sam voljela školu od samog početka, a asistenta nisam imala jer to tada još nije zaživjelo u praksi. Kasnije sam odbila tu mogućnost jer je to bilo vrijeme puberteta i postala sam svjesna svoje različitosti te mi se činilo da bih se uz asistenta izdvajala još više od drugih. I inače u životu sve volim raditi sama. Moram napomenuti da su se profesori jako trudili i pomogli mi kretati se po školi. Što se tiče literature, opismenila sam se na brajici, a kasnije sam koristila Brajevu bilježnicu i računalo. Knjige sam imala na brajici, a one koje nisam imala su mi moji ukućani morali čitati.

Imala sam sreću što sam kod kuće imala baku koja mi je čitala materijale i zadaće koje nisam imala, a kasnije u srednjoj školi sam se sama snalazila. Bila sam u Centru „Vinko Bek“ na rehabilitacijskim programima, tamo su mi i oni pomagali sa zadacima. Tamo sam bila zadovoljna jer sam puno naučila, posebno o samoj orijentaciji i kretanju uz pomoć bijelog štapa. Tamo sam išla i na likovnu grupu koja mi je bila opuštajuća i krasna te sam se tamo upoznala i s Anitom Matković koja vodi MIST.

Kako vam je studirati na Filozofskom fakultetu? Koliko ste zadovoljni pristupom i odnosom prema vama i kako se snalazite?

Moram reći da su svi vrlo susretljivi. Ja sam prije upisa na fakultet znala da ću ići na Filozofski pa sam se tijekom srednje škole naučila kretati do fakulteta i do Studentskog doma. Potom sam to samo nadograđivala dalje sama. Što se tiče snalaženja, s time nemam problema. Postoji Ured za studente s invaliditetom koji nam pomaže, javila sam im se i u početku su me vodili po učionicama. Kasnije sam shvatila da i sama mogu ići, samo moram pitati druge za smjer. Tako sam se brzo osamostalila.

Profesori su razumni i dragi i uvijek će izaći u susret. Svjesni su naših mogućnosti i neće tražiti nemoguće, ali nisu niti popustljivi. Znači, nema pozitivne diskriminacije koja nije dobra. Prilagođene literature nikad dosta. Nekih knjiga ima, nekih nema, no postoje i digitalne platforme. Filozofski fakultet ima svoju uslugu skeniranja na zahtjev pa se mogu skenirati dijelovi knjiga, što mi uvelike olakšava.

U slobodno vrijeme bavite se glumom. Od kuda ljubav prema 'daskama koje život znače'? Kako da ste napisali scenarij za predstavu koju izvodite, a koja govori o osobama s invaliditetom?

Odmalena jako volim knjige i čitanje. Obožavala sam izmišljati razne priče i scenarije te sam upregnula svoje ukućane da glume (smijeh). Također, voljela sam recitirati na školskim priredbama, a kasnije sam slušala zvučne knjige iz Knjižnice za slijepe, a posebno mi je bio važan izgovor. Gluma je bila prirodni nastavak. Uključila sam se u dramsku skupinu te sam jedne godine sudjelovala i na Lidranu. Što se tiče MIST-a, sudjelovala sam u predstavama "Pjegavica Iva" autorice Jelene Pervan, a malo sam se i sama okušala u pisanju scenarija. Mi smo amaterska skupina, što znači da radimo sve – pišemo tekstove, uređujemo scenu, glumimo…

Moja autorska predstava se zove "Drugačiji si, to je baš cool". Napisala sam scenarij za predstavu uz pomoć ostalih članova. Predstava tematizira osobe s invaliditetom i njihovo funkcioniranje u svakodnevnom životu, konkretno slijepih i slabovidnih osoba. Htjeli smo da bude poučna, ali ne dosadna. Da bude razigrana i djeci zabavna. Poanta je ta da invaliditet nije nešto što osobu može ograničiti. Reakcije su bile jako pozitivne. Trenutno smo četiri slijepe glumice, a ljudi su uvijek pozitivni. No ponekad bih voljela čuti i neku konstruktivnu kritiku. Ispred ponosa što sam napisala scenarij je strah. Naime, drugačije je kada samo glumite i kada vi napišete tekst pa razmišljate o reakcijama drugih na vaš tekst. Bilo je puno straha i nesigurnosti s moje strane. Predstavu planiramo i na jesen izvoditi u školama.

Imate puno aktivnosti uz studij. Kako sve stižete?

To se i ja isto pitam (smijeh). No kada nešto volite i imate motivaciju, onda nađete vremena. Kada pak nemate volje, onda vam ni sve vrijeme ovoga svijeta nije dovoljno. U danu ne stignem razmišljati kako mi se nešto ne da. Istina je da slijepim ljudima treba duže da nešto svladaju, no koristim pomagala poput čitača ekrana na računalu i mobitelu.

Kako izgleda vaš rad na prilagodbi knjiga u Udruzi ZAMISLI?

Rad se odvija online. Oni mi emailom pošalju knjige za slijepe studente koje su skenirali, a ja radim korekturu. Čitam knjigu i kada primijetim grešku bilježim i šaljem njima ispravke i onda oni prilagode knjige u digitalnom obliku. Ovo je brže i jeftinije nego brajica. Knjige su u Wordu, to su digitalne knjige i osoba ih čita pomoću svog čitača ekrana. Već dvije godine radim projektno i zadovoljna sam, a do ovog posla sam došla tako da su me nazvali i pitali, a ja sam prihvatila. Cilj je da na prilagodbi rade studenti s invaliditetom. Naime, nama je teško raditi poslove kao drugi studenti sa Student servisa.

Preko Saveza SUMSI ste u Odboru za studente s invaliditetom. O kojim temama govorite i što bi trebalo poboljšati kako bi osobe koje su slijepe i slabovidne bile uključene u društvo?

Da, ja sam zastupnik studenata pa se nalazimo i radimo na raznim temama. Pričamo o stvarima koje se trebaju popraviti kod studiranja svih osoba s invaliditetom, a ne samo kod slijepih i slabovidnih osoba. Primjerice, o prostornim prilagodbama, uslugama asistenata, svemu onome što bi se moglo poboljšati. Važna je jednako pristupačna literatura, postaviti rampe po gradu umjesto stepenica, a ključna sintagma je univerzalni dizajn. Znači dizajn koji ne bi smetao drugima, a pomogao bi osobama s invaliditetom. No sve to nema smisla ako ljudi imaju barijere u glavi. One su najvažnije i teško se otklanjaju i kod osoba s invaliditetom i onih bez invaliditeta, a na tome treba kontinuirano raditi.

Koja su vaša iskustva u društvu? Je li odnos prema slijepima i slabovidnima danas ipak bolji nego prije?

Smatram da je situacija puno bolja nego prije. No u manjim sredinama ljudi se više čude slijepima. Još uvijek ima ljudi koji me pitaju imam li prijatelje, no s druge strane neki me prihvaćaju kao njima ravnopravnu. Ljudi su većinom nesigurni u pristupu. Primjerice, boje se reći: "Vidimo se". Tu smo mi ti koji moramo naglašavati svoje potrebe. Ako mi krenemo s negativnim odnosom prema ljudima, oni će se zatvoriti i to nije dobro.

Jesu li muzejski prostori u dovoljnoj mjeri prilagođeni slijepima i slabovidnima? Koja su vaša iskustva i kako to da ste se uključili u BEAM UP projekt MSU-a?

Pomaka ima, no u nekim muzejima nemam što raditi. Čula sam da Etnografski trenutno radi neke prilagodbe. Još uvijek nismo na tome da mogu sama doći u muzej i sama razgledati izložbu. To se nikad neće ostvariti, ali voljela bih da se barem dio izložbe može razgledati, da postoje trodimenzionalne replike, što je za nas bolje nego taktilna reljefna. Iz MSU-u Zagreb su me zvali da sudjelujem u projektu BEAM UP. Kada sam išla na likovnu grupu naša profesorica Tanja Parlov nas je vodila po izložbama, izlagali smo i svoje radove, a jednu sam izložbu i samostalno imala. Upoznala sam se s kustosima u MSU pa su tako došli do mene i tražili nekoliko slijepih i slabovidnih osoba koje bi mogli sudjelovati u projektu. Naime, slijepa i slabovidna osoba imaju različite percepcije.

Imali smo sastanke u sklopu projekta, slali su nam desetak radova o kojima smo dali prijedloge koji bi bili najbolji za prilagodbu i o načinima kako bi se to moglo prilagoditi. Kustosice muzeja su nam stručno govorile o radovima. Pogledala sam izložbu i zadovoljna sm rezultatom. Radili smo i stručna vodstva da smo mi bili vodiči osobama koje vide. Mi smo im govorili iz svoje perspektive. Uz pratnju kustosice. Govorila sam im o djelima koja su prilagođena i neke detalje oko toga. Jednom sam vodila učenike iz srednje škole. Bili su zainteresirani, bilo i je novo i interesantno. Bili su iz škole primijenjenih umjetnosti.

Uključeni ste i u projekt "Mreža za aktivaciju mladih". O kakvom je projektu riječ?

Cilj je okupiti mlade ljude – učenike i studente. Na radionicama učimo razne vještine koje su potrebne na tržištu rada – pisanje projekta, komunikacijske i socijalne vještine, rad u kolektivu, kakav treba biti lider, kakvih sve tipova osobnosti ima, kako osmisliti neku ideju, gdje se prijaviti na natječaj, sve vezano za Erazmus. Mi smo druga generacija mladih lidera, a oni iz prve generacije su odabrani da budu naši mentori.

Osim ovih radionica pripremamo konferenciju za mlade koje će se održati u studenom ove godine. Moj tim je zadužen za sadržaj konferencije, a ukupno ima 5 timova. Svaki tim ima mentora koji nas usmjerava. Tema konferencije će biti politika, mentalno zdravlje, medijska pismenost i slično. No moram naglasiti kako ovaj projekt nije namijenjen samo osobama s invaliditetom. Naime, u ovoj generaciji sam ja jedina osoba koja ima invaliditet. Ima nas iz raznih dijelova Hrvatske te se traži način da svi budu uključeni.

Prošle godine ste sudjelovali i u projektu Pogona-a "A što ta umjetnost?".

Da, cilj je bio mlade potaknuti da istražuju suvremenu umjetnost. Bila sam jedina slijepa osoba i dobro su me prihvatili. Nastojim se uključiti i u druge projekte, važno je da izađem iz svoje komfor zone. Rekla sam im svoje mogućnosti, ali i što treba prilagoditi za moje sudjelovanje i bila je to jedna lijepa suradnja.

Čime se još bavite u slobodno vrijeme? Kako se opuštate i koji su vam najdraži hobiji?

Jako volim čitati, a volim sve žanrove. Važno mi je da je knjiga dobro napisana i da me uvuče u sebe. Volim i ozbiljne teme vezane za trenutnu situaciju u Hrvatskoj. Volim putovati pa volim čitati putopise, zanima me povijest, a volim i trilere. Kod putovanja je najveći problem pratnja. Naime, nikad ne bih putovala sama u nepoznato mjesto. Uvijek moram imati pratnju. No važno je da možemo putovati u isto vrijeme i da se njemu/njoj ta lokacija sviđa. Često koristim prilike udruga za osobe s invaliditetom koje organiziraju razne kampove i projekte koji uključuju putovanja.

Tako sam prošle godine bila u Dubrovniku i na Lokrumu u organizaciji Centra UP2DATE. Sada u kolovozu imaju kamp u Zadru za mlade s invaliditetom. Smješteni smo u njihovom studentskom domu te imamo razne radionice koje se bave temama koje su slijepim i slabovidnim osobama zanimljive. Bila sam i na ICC međunarodnom kampu za slijepe i slabovidne, isto u njihovoj organizaciji. Tamo su bile i radionice jahanja i borilačkih vještina kako bi malo isprobali nešto drugačije. Idemo na plažu i navečer se družimo. Stvaraju se i neka nova prijateljstva. No mi smo mala populacija pa se većim i svi već znamo. Također, u Premanturi u odmaralištu ljeti budu radionice o komunikacijskim i socijalnim vještinama o samopouzdanju, izazovima i sličnom, a cilj je povezati se i upoznati s drugim slijepim i slabovidnim osobama.

Gdje se vidite nakon završetka studija? Kako gledate na pronalazak posla i trenutnu situaciju na tržištu rada?

Htjela bih raditi u nastavi, stoga me jako zanima nastavnički smjer. Prošle godine sam volontirala u Udruzi za kreativni socijalni rad koja pruža stručnu pomoć i podršku korisnicima koji se nalaze u potrebi. Nisam znala kako će to izgledati, no ugodno sam se iznenadila pozitivnim reakcijama. U budućnosti mi je važno da imam posao i da budem i dalje samostalna. U svemu mi je obitelj najveća podrška – moji roditelji i baka. Vjerujem da ću uz trud i rad na sebi ostvariti svoje planove!

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.