Katarina Ivkić je mlada i ispirativna žena: Mlađe generacije su puno otvorenije prema slijepim i slabovidnim osobama

Kroz razgovor za portal Generacija.hr dotaknula se njenog invaliditeta, ali i želja, planova i pogleda na svijet oko nje. U malenom kafiću na zagrebačkoj "špici" Katarina je otvorila svoj svijet.

Svoju je priču krenula pričati od početka, točnije od 1991. kada je rođena u Njemačkoj zbog ratne situacije, gdje je provela svega tri mjeseca. Otprilike s godinu dana vratila se u Njemačku na liječničke preglede gdje joj je ustanovljeno oštećenje vida i to na lijevom pet posto vida, dok na desnom ima potpuno oštećenje. Odmah je upućena u Centar Vinko Bek nakon čega kreće praćenje njenog napredovanja od vrtića. Kroz pohađanje vrtića imala je podršku odjela za integraciju Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek i to kroz cijeli vrtić i osnovnu školu.

"U vrtiću sam se malo razlikovala od ostalih", rekla nam te dodala kako je postala svjesna svog invaliditeta tek u petom razredu osnovne škole.

"Do tada sam pisala na crnom uvećanom tisku, a u trećem razredu sam počela učiti Brailleovo pismo. To mi je bilo teško jer nisam razumjela zašto moram učiti te neke točkice. Nisam se htjela razlikovati. Htjela sam igrati košarku kao i ostala djeca jer mislila sam da ja samo malo ne vidim", rekla je te dodala da je "mučenje s Brailleom" trajalo do petog razreda kada ga je počela koristiti u obrazovanju.

Iz Županje u veliki Zagreb

Katarina je na svoju inicijativu s 15 godina stigla iz Županje u Zagreb kako bi nastavila školovanje u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, gdje se školovala za poslovnu tajnicu, a već je od osnovne škole znala da će ići na fakultet.

"Vidjela sam da slijepim osobama treba jako puno podrške u obrazovanju i odgoju. Ne samo u obrazovanju, jer većina slijepih osoba ima dobro pamćenje pa im učenje nije teško već i u integraciji u društvo", rekla nam je kako bi nam objasnila njen izbor studiranja pedagogije.

"Drago mi je da sam došla u srednju školu u Zagreb. Nije ni bitno toliko gdje sam išla već to da se znam snaći gdje god da se nađem u gradu. Htjela sam to poboljšati, a kada sam upisivala fakultet tema je bila vršnjačko nasilje i onda sam rekla da želi sprječavati vršnjačko nasilje među mladim ljudima i želim pomagati jednostavno sam se vidjela u tome”, napomenula je u razgovoru za portal Generacija.hr.

Potraga za poslom

Prvi posao dobila je 2020. godine u udruzi Kumulus koja se bavi mentalnim zdravljem.

"Radila sam baš na projektu za prevenciju nasilja Mali mirotvorci, onda sam godinu dana bila bez posla, a predavala sam molbe čak i u inozemstvo. Čak sam predavala molbu kod Europskog pravobranitelja", dodala je Katarina, te nastavila kako se javila i za posao u Decathlonu jer oni primaju osobe s invaliditetom.

Zanimljivo je da je Katarina nedavno pobijedila u biciklističkoj utrci kao tandem bicikl za slijepe i slabovidne. Kako je objasnila to je utrka bicikla u koja zajedno voze tandem videća i slijepa osoba.

"Trenutno radim u školi za slijepe u odjelu tiska knjiga na korekciji knjiga. Knjige se prvo prepišu s crnog tiska na računalo, to se printa na Brailleovo pismu za slijepe i slabovidne koje je točkasto pismo. Onda se provjeravaju greške, ako se pronađu greške onda se isprave na računalu i onda se ponovno printaju. Jako sa zadovoljna svojim poslom. Voljela bih da duže traje, traje samo šest mjeseci od rujna pa do početka ožujka i to je to", rekla je.

Stoga smo se dotaknuli i zapošljavanja slijepih osoba.

"Jako malo slijepih osoba ima stalan posao. Uglavnom su zaposleni u institucijama za osobe s invaliditetom i za slijepe i slabovidne, to je mislim i europski problem. Dobila sam čak informaciju da su vrata Europskog parlamenta za to zaključana. Dosta država voli slijepe staviti na socijalu. Mislim da je tome razlog slab aktivizam slijepih i slabovidnih osoba. Od malih se nogu treba učiti djecu, učenike, tinejdžere, to jest, klince, adolescente, mladiće i djevojke da se sami zalažu sami za sebe. Osobno sam zbog štićenja došla u Zagreb jer sam osjetila preveliku  zaštićenosti u obitelji što su moji roditelji i priznali u mom drugom ili trećem razredu srednjem škole", istaknula je te dodala:

"Takve osobe se slabo izlažu normalnom životu ja kad sam išla u srednju školu i bila sam jedna od rijetkih koja se tako izborila za sebe. Od 19. godine sam rekla da se želim sama kretati i ne želim nikakvu vožnju nigdje, želim živjeti, pjevati putovati. Imala sam priliku  ići na razmjene za osobe s invaliditetom i na putovanje s ljudima koji uopće nemaju ništa. Išla sam na katoličku Novu godinu Taizé. Bila sam članica Svjetskog saveza mladih Hrvatska i bila sam prva osoba s oštećenjem vida, bila sam članica Concordia discors i pjevala sam u zboru, jako sam puno sudjelovala na radionicama, pjevam sada u Husar i Tomčić školi za pjevanje, trenirala sam i pilates. Na fakultetu se nisam oslobađala tijesnog već sam išla na ples išla sam normalno sa svima, mislim da tako i treba. Mislim da sam došla ranije u Zagreb mjesec, dva ili u osmom razredu te da sam se naučila kretati sa štapom recimo išla bih u normalnu srednju školu. Tada mi je orijentacija bila jako veliki problem i to sve savladati jer se škola da nadoknaditi ali svakodnevne vještine rijetko".

Tako je Katarina tijekom vremena od svakodnevnih vještina u Zagrebu usvojila orijentaciju i kretanje, naučila kuhati, a preko raznih organizacija išla je na tečajeve kuhanja, čišćenje, šminkanje.

"Prijateljice mi kažu da se našminkam bolje nego videća osoba sad je li to istina nadam se da je", našalila se Katarina, ali moramo reći da je bila našminkana vrlo lijepo i decentno.

"Udruga 'Zamisli' mi je na fakultetu puno pomogla oni su mi skenirali literaturu, a ja sam na laptopu pomoću čitača ekrana čitala i prepisiva na zvučnu bilježnicu. Tada je bio Pronto sada je Brailleovo tablet, Brail touch note koji već imam skoro četiri  godina te je to najsuvremeniji uređaj u našoj zemlji".

Kako je spomenuti tablet Katarina kupila preko zdravstvenog, pitali smo je što joj sve zdravstveno pokriva što se tiče pomagala koja koriste slabovidne osobe.

"Preko doznake dobijem bijeli štap, sat, mislim da imamo pravo na govornu jedinicu, jako malo toga zapravo dobivamo preko zdravstvenog. Brailleovo bilježnicu možemo mijenjati svakih sedam godina, a štap svake godine i to je odlično da su nam omogućili", smatra.

"Htjela bih proputovati cijelu Europu sada sam bila u desetak zemalja, kroz neke sam samo prošla, ali bih voljela u svakom europskog glavnom gradu biti barem po tri dana. Voljela bih položiti LCD tečaj za računala. Voljela bih da nam ljudi ne prilaze s upitom da nam daju novac jer to ne želim, ne želim da mi nitko daje novac osim osnovnog prava invalidnine koji već imam pa ako imam zašto ne. Voljela bih raditi što više, bavim se i pisanjem, pišem članke časopis se zove Riječ slijepih", rekla nam je Katarina, a zatim i progovorila o neugodnoj situaciji koju je doživjela nekoliko tjedan prije našeg razgovora.

'Ne trebam ničiji novac'

"Prije tri tjedna sam doživjela neugodno iskustvo na stanici Oto Knežić u dijelu Zagreba koji se zove Sloboština. Gdje mi je dečko koji ima 21 godinu nudio 10 kuna. Rekla sam hvala ne želim i da slijepe osobe rade u Bruxellesu. Mislim nikad ne znamo što se može dogoditi, ali ne želim ničiji novac niti biti biljka koju će netko zalijevati tek tako. Želim živjeti svoj život i donositi odluke, pristojno bez cirkusarija jer ja sad ne vidim. Pa ne vidim Bože moj neke stvari ću napraviti sporije ali ću ih napraviti", istaknula je.

Pjesma koja govori tisuću riječi

Katarina se bavi i pisanjem poezije, a obožava i pjevati.

"Volim pop muziku domaću i stranu, mislim da se u svako žarnu može naći dobra pjesma. Ne volim onaj jaki metal. Što se izlazaka tiče, mogu izaći u svaki klub mislim da u svakom žarnu postoji barem jedna dobra pjesma moja zona u koju sam ušla je zapravo pop zona. Nina Badrić, Marija Šerifović, Kaliopi, to su mi nekako nadraže pjevačice. Marija pogotovo ima jako dobar glas i otvorena je volim kad su pjevači otvoreni za sve kad ne izazivaju neki nacionalizam. Vanna je isto super, imamo mi mladih nada", rekla je.

Kroz razgovor dotaknuli smo se i razlika u odrastanju slabovidnih osoba danas i vremena kada je Katarina bila dijete.

"Mislim da je danas situacija puno drugačija no što je bila prije. Mlađe generacije su puno otvorenije, kao i roditelji. U mojoj generacija je dosta bila vršnjačkog nasilja, ljudi koji nisu imali prijatelje jer se sve to dosta tajilo da se ne vidi. Ako je slijepa osoba onda se kaže ali ako je slabovidna 15 posto, 20 posto, a on samo malo ne vidi. Tu dolazi do izbjegavanja, omalovažavanja, onda je rezultat svega povlačenje učenika, adolescenta u sebe. Misli da je bilo prije više nasilja, mada sam dobila podatak istrajavajući da ga i danas ima dosta da svako treće, četvrto dijete doživljava nasilje. Ali danas je sve nasilje uključujući brisanje s Facebooka, blokiranje na Facebooku, svašta nešto", objasnila nam je ovo pedagogica te dodala:

"Vršnjačko nasilje utječe na samopouzdanje, povlačenjem i nekim revoltom na društvo kakvo je. Mislim da to nije rješenje. Mislim da svatko dijete slijepo, slabovidno, bilo kakvo sa slabijom karikom da tako kažem trebalo pratiti pedagoški kako bi se neke situacije riješile. Mi smo imali npr. praćenje sata odnosno hospitacija, profesor nam je rekao da možemo pratiti učenike s određenim poteškoćama. Ima sociogram koji bi se po meni svake godine trebao provesti u društvu jedan grafički prikaz socijalne situacije i uklapanje u razred. To bi se po meni trebalo provesti svake godine ili možda svako polugodište, ovisno sve o razredu, točnije ovisno kako se situacija u njemu odvija".

Jednake mogućnosti

"Slijepe i slabovidne osobe još uvijek nemaju iste mogućnosti kao videće osobe, ali se ide ka tome, ako ste vi informirani onda imate ‘jednake mogućnosti’. Ako ste vi spremni kada dođete u srednju školu, fakultet, pilates, jogu ili što već trenirate reći čujte ja ne vidim htjela bih da se sve objašnjava verbalno da se materijali šalju na mail, zamoliti kolegicu ili kolegu da odemo skupa do fotokopiraone, da kopiramo njegovu bilježnicu pa će to meni netko pročitati pa ću ja to napisati. Hajdemo skupa u kino. Jako se puno razvija filmska industrija odnosni naracija i audio deskripcija to se izjednačava. Uvijek sam voljela gledati filmove i u osnovnoj bih uvijek stala pred televizor pa bi bilo kako ćemo mi sada pa bi ja pročitala pa oni. Htjela sam pokazati da sam ista", objasnila je.

Katarina nam je tako otkrila i neke aplikacije koje koriste slabovidne osobe kao što su Lazarillo, koja omogućuje snaženje slijepim osobama, zatim SeeingAI koja služi za opisivanje fotografija ili Be My Eyes aplikacija koja pomaže slijepim osobama da se s volonterom vidi preko video poziva kako bi im pomogli primjerice u šminkanju, kuhanju, ili traženju dokumenta. Od hrvatskih aplikacija postoji Susretnica koja pomaže u pristupu osobama s invaliditetom, točnije usmjerava osobe kako na pravilan način pomoći osobi s invaliditetom.

Katarina je za kraj progovorila i o svojoj budućnosti. Naime, kao i sve mlade osobe u Hrvatskoj i ona se vidi na normalnom poslu od osam do četiri, a velika joj je želja posjetiti sve metropole u Europi i provesti u njima najmanje tri dana.

"Zagreb se razvija u jednu lijepu europsku metropolu, zato bi zamolila ljude ako žele pomoći neka prvo pitaju slabovidnu osobu treba li joj pomoć, ali nikako neka ne idu s tim da nam nude novac, jer se to tako ne radi. Ako se nekom treba pomoći to se radi anonimno. Nadam se osobno, da ću biti situirana i da ću živjeti u ovom lijepom gradu", poručila je ova mlada žena za portal Generacija.hr.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.