Katarina Galetić: Slijepe i slabovidne osobe trebaju što prije početi ulagati u svoj psihofizički razvoj

Osobe koje su slijepe imaju malo ili nimalo funkcionalnog vida, što znači da se ne mogu osloniti na svoj vid za zadatke kao što su čitanje, prepoznavanje lica ili snalaženje u okolini. Međutim, mogu koristiti alternativne metode kao što su Brailleovo pismo, slušni znakovi, psi vodiči ili štapovi za pomoć pri kretanju i svakodnevnim aktivnostima.

Slabovidne osobe, pak, imaju određenu razinu upotrebljivog vida, iako on može biti znatno smanjen. Njihov gubitak vida može varirati od blagog do ozbiljnog i često imaju poteškoća sa zadacima koji zahtijevaju oštrinu vida, kao što je čitanje sitnih slova, prepoznavanje lica iz daljine ili snalaženje u nepoznatom okruženju. Koriste se vizualnim pomagala, kao što su povećala ili posebne naočale, kako bi poboljšali svoj preostali vid.

Osobe s oštećenjem vida u Europskoj uniji suočavaju se s brojnim izazovima koji onemogućuju njihovu punu sposobnost sudjelovanje u društvu. Rješavanjem pitanja kao što su ograničeni pristup, obrazovanje, zapošljavanje, društvenu uključenost i tehnologiju, možemo stvoriti inkluzivnije i poticajnije okruženje slabovidne osobe.

Portal Generacija već je u nekoliko navrata razgovarao sa slijepim osobama i njihovim problemima u ostvarivanju jednakih mogućnosti. Sada smo razgovarali s Katarinom Galetić, mladom djevojkom koja je slabovidna. Katarina je u razgovoru s Generacijom progovorila o svom privatnom i poslovnom životu, ali i odnosu prema i između osoba s invaliditetom.

O godinama Vas neću pitati, već ste rekli da o njima ne volite govoriti pa krenimo odmah s poslom. Kažete da ste trenutno zaposleni i da radite od kada znate za sebe. Možete li nam reći nešto više o svom poslu?

Ah… to su samo brojevi koji, eto, trebaju, a mene moje godine ne zamaraju niti najmanje pa se s njima ne opterećujem. Kada je riječ o poslu – ja volim raditi, biti aktivna, volim dinamiku i rad s ljudima, ali na malo drugačiji način. Naime, pronašla sam se u telekomunikacijskim poslovima – službe za korisnike, teleprodaje i sve što uključuje bilo kakvu komunikaciju s ljudima. Te poslove zaista volim i otkako znam za sebe, u tom sam sektoru. Trenutno radim u firmi koja je vodeći informacijski posrednik za razmjenu eRačuna između poslovnih subjekata u RH i odnedavno Institucija za platni promet. Moj posao je tvrtkama u RH digitalizirati poslovne procese i tako direktno poticati ekološku i ekonomsku isplativost.

Da, isto je u pitanju teleprodaja i zaista mi je drago što imam priliku prezentirati i prodavati kvalitetno rješenje. Više od „prodati“ mi je bitnije zadovoljstvo sugovornika i znanje da sam za nekoga napravila nešto dobro putem „slušalice“ i popravila mu percepciju o nečemu što je za njega bio izazov. Kroz posao, osim što učim ljude i za njih iznalazim najbolje moguće rješenje, i sama se razvijam i poslovno, ali i privatno. Mišljenja sam – i da nemam problema s vidom (slabovidna sam osoba), opet bih se opredijelila za rad u spomenutom sektoru jer ako radite posao koji volite – ne radite, uživate i kao i ja, možete reći da ste sretni.

Koliko su slabovidne, a naročito slijepe osobe diskriminirane po pitanju zaposlenja i na koji način bi se, po Vašem mišljenju, ta situacija mogla popraviti?

O ovoj temi imam svašta za reći. Naime, pred nekoliko mjeseci sam i sama bila u potrazi za poslom. Moram priznati da, tamo gdje sam zaista htjela dobiti posao, stvarno sam se bojala reći da ne vidim dobro, a upravo radi toga što sam poučena iskustvom ostalih osoba s invaliditetom očekivala da me odbiju ili niti ne uzmu u obzir. Nemojte me krivo shvatiti, ali kada i ako mogu birati, radije neću reći da imam problema s vidom jer smatram da si time povećavam izgled da ne budem pozvana na razgovor jer tek kada dođem pred poslodavca, imam šansu spriječiti da me se procjenjuje na temelju toga što eto, ne vidim dobro.

Ovako razmišljam ja koja imam dosta radnog iskustva, a kako je tek osobama koje imaju teškoća s vidom. a prvi puta se moraju prijaviti na neki natječaj za posao uzevši u obzir gore navedeno – ne bih im opet bila u koži i potpuno ih razumijem. Kada je riječ o meni i potrazi za poslom, ja sam imala sreće samo zato što imam iskustva u sektoru u kojemu obično tražim posao i bivala sam zaposlena, ali isto, kada sam došla na razgovor, morala sam objasniti poslodavcima kako to ja funkcioniram, na primjer, kako radim na računalu, koristim li neko pomagalo, ako da, koje jer svi do jednoga nisu upoznati da svako osobno računalo u sebi ima već integrirano jedno od pomagala i da zapravo ne trebaju ulagati ništa u prilagođavanje radnoga mjesta baš meni. Sve u svemu, potrebno je obostrano strpljenje i volja za pružanjem šanse osobama s invaliditetom bez obzira na iskustvo. Osobno sam neizmjerno zahvalna mojim poslodavcima što su vjerovali u mene i pružili mi šansu da radim i tako mi omogućili neprocjenjivo iskustvo koje mi uistinu znači i bez kojega smatram da bi moji izgledi za daljnje zapošljavanje bile znatno smanjene ili možda i nikakvi.

Smatrate li da su slijepe i slabovidne osobe ponekad zatvorene prema drugima?

Nažalost, odgovor na ovo je pozitivan i većinom sam bivala okružena s dosta zatvorenih osoba s invaliditetom ali ja kao ja, ekstrovert koji sve diže na noge, nekako sam ih ohrabrivala da se otvore barem u mojem društvu i da pokažu što mogu i kvalitetno sudjeluju u druženjima.

Osobno nemam problema niti u društvu osoba bez poteškoća radi svoje ekstrovertnosti, ali viđala sam osobe s teškoćama koje se zatvaraju ili povlače iz društva i naravno, društvo odustaje jer imajte na umu da ako i vi ne uložite neki trud u socijalizaciju, nitko neće trčati za vama i vući vas za rukav.

Kažete da se bavite i fotografijom? Kada se rodila ta ljubav?

Volim fotografirati od malih nogu i točno se sjećam kada sam si od prve plaće kupila fotić kojega imam i dan danas, nitko sretniji od mene. Kada točno se ta ljubav rodila – ne znam ali znam da mi je imati fotić bila jedna od životnih želja pa sad…. Otkako imam taj aparat, slikala sam sve i svašta, ali sam se bazirala na biljke, životinje i tu i tamo neki obiteljski događaj jer sam svjesna da ja nisam profesionalac nego mi je ovo čisto hobi kojega obožavam. Kako je tehnologija napredovala i kamere na mobitelima su se poboljšavale, prebacila sam se na fotografiranje s mobitelom, njime slikam prijatelje, sve što mi dođe pred kameru a da želim uslikati, ali slikam i sama sebe jer to zaista volim raditi. Da, to je izvedivo uz pomoć aplikacija i stalaka koje imam i ne, vid nema veze s time koliko truda ulažem u to da mi slika ispadne odlično po mojim strogim kriterijima.

Naglasili ste i da jako volite provoditi vrijeme s obitelji te da kod roditelja na imanju imate mnoštvo životinja. Kako izgleda jedan vaš obiteljski dan? Što Vas ispunjava?

Tako je, to je točno, kod mojih doma je pravo malo životinjsko carstvo. Obično u jutro s majkom ili ocem obilazim i hranim „ekipu“ i obavezno svaku životinju koja god se dadne, uzmem u ruke i provedem par minuta igrajući se s njom, ali nastojim da svima dajem jednaku pažnju jer i životinje imaju osjećaje. Najčešće je moja najdraža crna mica maca, ona životinja koja mi se nikako ne da iz ruku, ali ne zamjeram joj. Nakon toga obično me majka 'upregne' da napravim ručak jer sam rijetko doma pa mi je drago da joj premda i kuhanjem ručka mogu pomoći uza sve ostalo što po potrebi radim.

Ono što je bitno da znate jest to da me roditelji, hvala Bogu, nikada nisu tretirali kao nekoga s nekom teškoćom i na tome sam im zahvalna jer sam vidjela što djeci s teškoćama radi pretjerano zaštitničko ponašanje – odnosno, koliko im takvo ponašanje čini štete u životu. I da, stojim iza ovoga što sam rekla. Budući kraj moje kuće teče rijeka Dobra, nakon što sve obavim doma, odšećem do jednog od njezinih slapova i uživam u miru, ali i njegovom šumu. Na večer isto – hranjenje i čišćenje životinjama, a nakon toga druženje s obiteljskim prijateljima. To je samo dio od dana s mojima jer da nabrajam baš sve, ne bih ovaj intervju završila do prekosutra. Pitali ste me što me najviše ispunjava – naglasila bih da je to svakako boravak u miru kraj Dobre i odvajanje vremena samo za mene jer jako držim do toga da imam vrijeme samo za sebe.

Za kraj, željeli bismo da pošaljete poruku drugim slijepim i slabovidnim osobama koje se, kao i vi, suočavaju s brojnim izazovima u svakodnevnom životu.

Poručila bih svima da počnu čim prije ulagati u svoj psihofizički razvoj, da se što više educiraju gdje god i s čime god mogu i da stječu što više raznovrsnih iskustva jer nikada ne znate kada će vam nešto trebati i poslužiti.

Nikako i nikada nemojte odustati dokle god postoji i najmanja šansa za uspjehom. Upornost je nešto što „nabavite“ odmah, čim prije. Imajte na umu da, na žalost, nije bitno što ste se sebi dokazali, budite svjesni da se radi vaše situacije morate dokazivati drugima i to 0/24. Ovo govorim iz iskustva.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.