Julijana Matanović dirljivom objavom prisjetila se posljednjeg susreta s majkom: 'Ta rečenica snaži me'

Na njezinu objavu, teško je ostati ravnodušan.

"Na današnji dan, prije godinu dana, posljednji sam put vidjela majku. Bio je Veliki petak. Prozor stacionara doimao se kao pastel slavonskog slikara; mlado drveće i ušorene slavonske kuće. Mama više nije govorila, nije jela, samo je mirno disala; zasigurno pomirena s činjenicom da napušta svijet u kojem je od dana svog rođenja uvijek nekome nešto bila kriva.

U jednoj je trenutku podigla ruku i očima zatražila da spustim glavu. Tiho, jedva čujno, polako i oprezno je izgovorile: 'Oprosti, lutko moja'.

Ta rečenica, koja mi je ostala u naslijeđe, snaži me. Pred noć razgovaram s onom koja ju je izgovorila; ponekad sam u tom razgovoru sasvim mala, ponekad čak i starija od vlastite majke. Ona mi najčešće pojašnjava maglovite slike mog ranog djetinjstva. Slobodna je i neuplašena. Jer, nas dvije smo u razgovoru same, i majka se ne mora nikome svidjeti, ne mora govoriti protiv mene, smije me voljeti. Nakon razgovora, zaspim. I sanjam je. Prijatelji mi savjetuju da jutrima palim svijeću. Učinila sam to i danas, dok je kišica udarala po balkonskoj ogradi. Istim, vinkovačkim ritmom. Smireno i otegnuto.

Vosak se topi tiho, jedva čujno, polako i oprezno", napisala je.