Jedini slijepi filmski kritičar i uspješan kvizaš: Želim razbiti predrasudu da slijepe ne zanimaju stvari koje se smatraju ekskluzivom videćih

Kao ponosni otac 10-godišnjeg sina Tome, u intervju za Generacija.hr otkrio je kako usklađuje svoje poslovne obveze i privatni život te kako uspijeva živjeti ispunjen život unatoč svim izazovima s kojima se svakodnevno, kao slijepa osoba, susreće.

Za početak, budući da radite u Gradskom uredu i da ste itekako pozvani pričati o statusu slijepih i slabovidnih osoba u Zagrebu, recite nam kakva je ondje trenutna situacija, posebno u odnosu na druge hrvatske gradove.

Sigurno je u Zagrebu bolje nego u ostatku Hrvatske. Grad Zagreb ima veća financijska sredstva, tu su sve institucije, a i populacija slijepih je većinski ovdje, tako da je komunikacija između Grada i raznih saveza i udruga najdirektnija i najintenzivnija. Zasigurno da ima i drugih gradova gdje se dobro radi po tom pitanju, kao što je Rijeka, no generalno je Zagreb bolji od hrvatskog prosjeka. Ipak, to ne znači da u Zagrebu nema prostora za napredak.

Gdje vidite najviše prostora za napredak?

Moglo bi se puno više napredovati u zapošljavanju i školovanju slijepih i slabovidnih osoba. Što se tiče školovanja, još uvijek smo u tranzicijskom razdoblju, tako da se često sada i sami slijepi pitaju jesu li bili obrazovaniji i samostalniji dok su išli u specijalizirane škole, u mom slučaju Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", ili sada kada idu u redovno školstvo. To je gorući problem, ipak se radi o generacijama koje mogu biti žrtve tranzicije dok se taj sustav redovnog školstva ne ustabili i ne počne provoditi na pravi način. Nije to samo stvar ni tehničke prirode, kompleksan je problem. Obrazovni sustav nije prilagođen za primanje općenito osoba s invaliditetom.

Više bi se trebao stavljati fokus na inkluziju, a ne integraciju. Integracija znači da se osoba uključuje u određeni sustav, a inkluzija bi bila da se sustav prilagodi tako da u njemu mogu sudjelovati svi. To je nešto čemu bi trebalo stremiti. Ovdje se sustav puno ne prilagođava, eventualno se slijepima i slabovidnim učenicima pomaže s nekakvom prilagodbom literature, a problematika je puno šira od toga.

Ipak, stvari su značajno bolje nego što su nekada bile?

Velik je napredak, dakako. Sjećam se kada sam ja studirao, improvizirao sam od profesora do profesora, nije bilo nikakvog sustava. Nije bilo udruga, nije bilo digitaliziranih udžbenika. Meni je velika privilegija što sam imao okolinu koja mi je bila podrška, moglo se dogoditi i da je nemam. Otac mi je bio profesor i nije mu bio problem čitati mi literaturu iz filozofije i povijesti, čime mi je uvelike olakšao studiranje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Jesu li danas slijepe i slabovidne osobe nakon školovanja pripremljene za samostalan život?

Samostalnost slijepe osobe možda je i važnija od nekih drugih stvari, a mi svjedočimo da je tu situacija dosta porazna. Što znači kada slijepi učenik završi gimnaziju, treba upisati i fakultet. Velik je problem i sa zapošljavanjem. Slijepi su se prije isključivo školovali za zanimanje telefonista. I bilo je tu posla, prije su sve firme imale centrale. Danas je to više-manje u propadanju, a još uvijek se nije prilagodio kurikulum da se nađe neko standardno zanimanje za slijepe. Slijepi su tu u nekakvom raskoraku educiranja i mogućnosti zapošljavanja. Što se tiče visokoobrazovanih osoba, različito je od pojedinca do pojedinca. Ako se dogodi inkluzivno radno okruženje, onda kolege puno mogu pomoći. Po meni je to najbolji način, da se rad prilagodi slijepoj osobi.

Postoje li i dalje predrasude prema slijepim i slabovidnim osobama?

Slijepi su "unutra" više nego prije, ali nema pomaka kod stereotipa i predrasuda. Ne mogu se dogoditi pomaci osvješćivanjem i slično, nego će se dogoditi tek kada što više ljudi bude upoznalo slijepe osobe. Da, to je toliko čvrsto ukorijenjeno. Ja sam najviše napravio u promjeni svijesti o slijepima i osobama s invaliditetom među onima koji su mi najuži krug ljudi. Koliko je taj krug širok, time osoba širi prostor razbijanja stereotipa. No često upravo to bude velik problem. Slijepi su nerijetko "getoizirani", druže se isključivo međusobno, zajednica im nije dopustila da ih upoznamo, a to bi, ponavljam, najviše razbilo stereotipe.

Većina članova udruga slijepih ljudi su stariji od 60 godina i u pravilu samci. Ja sam možda pozitivan primjer, ali prosječna slijepa osoba u Hrvatskoj je starija osoba koja živi sama. Oni se izgube u ovakvim pričama, ali su tipična slijepa osoba. Manjina slijepih je našla bračnoga partnera ili zasnovala obitelj, a najčešće je to zbog stereotipa. Najteže je, pak, slijepim ženama. Postoji ta stigma prema majčinstvu, očekuje se od žene da ispunjava cijeli niz zadataka vezanih za majčinstvo, a onda na to dodajte sljepoću i to je već onda velika stigma s kojom se slijepe žene moraju nositi.

Kako riješiti taj problem?

Razumijem osobe koje su slijepe od rođenja. Naravno da je takvim osobama lakše funkcionirati u poznatom prostoru, sa slijepim osobama. Kod takvih bi slučajeva šira zajednica trebala napraviti iskorak, trebalo bi biti puno više suradnje između udruge slijepih s drugim udrugama koje nisu vezane za osobe s invaliditetom. Potrebno je puno više uključivanja u lokalnu zajednicu. Tu se može napraviti puno, primjerice, s pozicije mjesnih zajednica. Ako se zna da osoba s invaliditetom živi u kvartu, treba se osvijestiti da tu negdje postoji susjed kojemu se može pomoći, i to od samih praktičnih stvari pa do toga da se osobu ne izolira.

Vi ste, kao što ste i sami naveli, iznimka među slijepim i slabovidnim osobama. Završili ste fakultet, oženjeni ste, a i otac ste desetogodišnjeg sina. Kako se snalazite u toj ulozi?

Očinstvo je na početku bilo iznimno teško. Uz sve teškoće s kojima sam se ja tada susretao, taj novi trenutak očinstva je također bio vrlo izazovan. U nekim stvarima je bilo teže na tom polju nego kada sam se trebao sam sa sobom boriti. Želiš najbolje svojem djetetu, a znaš da si ograničen u nekim stvarima zbog svoje sljepoće. To zna nekada biti izvor frustracija, no vidim da mene moj sin Toma ne doživljava ništa drugačije nego što druga djeca doživljavaju svoje roditelje. Ja sam njemu realnost od njegova rođenja.

Spomenuli ste borbu sa samim sobom. Vid ste izgubili na pragu punoljetnosti, tada još niste bili napunili ni 18 godina. Kako se danas nosite s time?

Da je mene netko pitao prije svega ovoga hoću li se s time moći nositi, rekao bih da ne, ali dosta smo mi ljudi prilagodljive životinje. Nostalgije prema videćim vremenima uvijek će biti, pa ljudi budu nostalgični prema mladosti neovisno o tome što im se dogodilo. Da, kada sam izgubio vid, bilo mi je to traumatično iskustvo, ali, kao i sve drugo, i to vremenom odlazi u povijest. Zaboravljamo traume, život te na to natjera. Svakako je lakše ako si se osamostalio, to je najvažnije.

Meni je isto trebalo vremena da prihvatim novu situaciju u kojoj sam se našao. Najteže mi je bilo prihvatiti bijeli štap, koji predstavlja nekakav simbol sljepoće.  Najgora mi je ta stigma, teže mi je bilo prihvatiti to nego sve praktične stvari. S time je lako, prijeđeš na zvučnu knjigu, na drugo pismo, a i danas je sve pristupačno što se tiče online svijeta. No ta stigma koja dolazi sa sljepoćom, to mi je najgore. To se osjetilo odmah i nije se promijenilo ni danas, samo što sam ja to prihvatio tako kako je.

Može se primijetiti i polaritet našeg društva prema ljudima s invaliditetom. Ili im se dive ili ih sažalijevaju. Kakva su Vaša iskustva?

Ne treba se diviti, nisam ja čuda napravio. Dive se čak i mojoj supruzi, zato što je kao videća osoba sa mnom, koji ne vidim. To je besmisleno, pa mi smo se upoznali i zaljubili kao i svaki drugi par, što je tu za divljenje? To je problem kada osobe s invaliditetom funkcioniraju kao izvor nadahnuća za druge. Iznova su objekt, a ne subjekt. Oni su objekt inspiracije za zdravu osobu.

No jasno mi je da to ljudi rade nesvjesno. Kao što, recimo, u kazalištu slijepih stave crni povez videćoj osobi pa to kao predstavlja simulaciju sljepoće. Kakva je to sljepoća? Sljepoća je činjenica da ti ne vidiš, nećeš vidjeti i da ćeš živjeti svaki dan s tim, a ne da staviš povez na pet minuta. No, opet, svijest o tom problemu promijeni se tako da ja sjedim s prijateljima i da normalno razgovaramo, a ne nekakvim osvješćivanjem i predavanjima.

Prijeđimo malo na filmove. Obožavali ste ih dok ste bili videća osoba, a danas za Vas kažu da ste jedini slijepi filmski kritičar na ovim prostorima. Kako ste došli na tu ideju?

Htio sam pisati o svojem doživljaju filma. Dobro je pisati o tome da se razbije predrasuda da slijepe ne zanimaju stvari koje se smatraju ekskluzivom videćih. Ako ja ne bih mogao pričati o svojem doživljaju filma, onda ne bih mogao pričati o doživljaju puno toga jer zapravo više-manje sve što nas okružuje ima naglasak na vizualnom. To mi je bilo važno, pokazati da neke slijepe zanima film, a neke slijepe zanima nešto drugo.

Zanimala me je filmska umjetnost i kada sam vidio, a onda se dogodilo da osoba koja je filmofil izgubi vid. Nisam ja odmah krenuo s time, ali nakon pet, šest godina skužio sam da i dalje pratim sve što se događa u vezi s filmom i zaključio sam da bih trebao pisati o tome. Pa, recimo, kada su nas na kvizovima pitali tko nam pokriva filmove u ekipi, svi su se čudili što baš ja, slijepa osoba, to radim. (Smijeh).

Može li se usporediti doživljaj filma kod videćih i slijepih osoba? Koje biste filmove preporučili slijepim i slabovidnim osobama?

Vizualni doživljaj je dakako najvažniji, ali nije jedini. Ponekad videći i zaboravljaju koliko su drugi elementi u filmu važni i promaknu im jer se oslanjaju isključivo na vizualno. A tako se može govoriti o svemu drugome u našem životu, o kompletnoj našoj percepciji okoline. Znam jer sam bio videći i jasno mi je koliko se tada zanemari sve ostalo osim vida.

Doživljaj ovisi od filma do filma. Ima filmova koji se jako dobro mogu doživjeti bez obzira na vid, ali ima i onih kod kojih je taj vizualni element neizmjerno važan… TV serije su, primjerice, odlične za audiodeskripciju. One su tako koncipirane da im je radnja vezana za karaktere i nisu toliko spektakularne i visokobudžetne da se "udara" na taj vizualni moment, već je priča najvažnija. "Seinfeld", "Mućke"… pa mnoge videće osobe mogle su "gledati" te serije i bez gledanja, dovoljno je bilo samo ih slušati. Što se tiče filmova, uradci Woodyja Allena radikalan su primjer. Gotovo sve što se događa na filmu, bazira se na dijalogu.

Osim što ste veliki filmofil, i strastveni ste kvizaš. Redovito sudjelujete na pub-kvizovima, a moglo vas se vidjeti i na kvizovima na TV-u. Sudjelovali ste u "Najslabijoj karici", "1 protiv 100", "Potjeri"… Odakle ljubav prema kvizovima?

Svi ljubitelji kvizova će dati vjerojatno sličan odgovor. Inficirala nas je "Kviskoteka", a i naši TV kvizovi uvijek su bili na visokoj produkcijskoj razini. Uz to, kao osoba bio sam znatiželjan, volio sam listati enciklopedije, skrolati po Wikipediji. Na pub-kvizovima, pak, svidio mi se taj format druženja, lako postaneš ovisan o tome.

Bio sam prisutan na kvizovima kad je ta scena tek buknula, kada je sve počinjalo, negdje 2006. godine. Sada je to "eksplodiralo", ali nemam više toliko vremena ići. Skupimo se mi, "Tzv. Stručnjaci", i odemo povremeno na neki kviz, ali ni blizu kao nekada. Godinama je, naime, fiksno bilo da idemo baš svaki petak.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.