zašto glumica griješi

Ja sam Ivana i ne udaram svoje dijete. Ovo ne pišem zbog Doris...

Autor

Direktno.hr

S bloga anavie.net prenosimo blog mlade majke Ivane Gutierrez na temu udaranja djece po guzi. Tekst je reakcija na kolumnu Doris Pinčić Rogoznice i u malo vremena na društvenim mrežama podijelilo ga je mnogo roditelja.
09.08.2015. u 12:09
Ispiši članak

Ja sam Ivana i ne udaram svoje dijete, počinje Ivana svoj tekst na blogu

Jasno vam je bilo čim ste vidjeli naslov da je ovaj tekst reakcija na kolumnu Doris Pinčić Rogoznice i njezin post “Ja sam Doris i udarila sam svoje dijete po guzi“. U tekstu Doris objašnjava kako je njezin sin bio izrazito neposlušan bacajući predmete sa stola te ga je ona, nakon što objašnjavanje nije urodilo plodom, lupila po guzi. Nakon toga ga je zatvorila u sobu gdje se on” sljedećih 20 minuta bacao po krevetu“. Tekst zaključuje riječima:

Općenito, imam dojam da smo danas od odgoja napravili znanstvenu fantastiku pa da stvaramo male mimoze koje odgajamo u svijetu duga, leptira i slonića koji prde (ispričavam se na izrazu) maslačke.

Batina nije izašla iz raja, nije mu ni bila blizu, ali u tom raju u kojem je nema ipak postoje određena pravila da bi stvari funkcionirale i bile rajski ugodne i upravo zato poprilično sam sigurna da ovo nije bio zadnji udarac po guzi, a vi me tužite telefonu koje god boje želite.

Prvo, da se razumijemo, ne namjeravam je tužiti nikakvim telefonima, ovo se, čini se, već tri dana nalazi na dnevnom redu i pravobraniteljica za djecu je dala općenitu i neobvezujuću izjavu o ovome. Ja sam očito izvan toka kad sam tek danas čula za cijelu priču.

Drugo, zanimljivo mi je da se ispričava na izrazu prditi, ali ne ispričava se na tome što namjerava nastaviti tući vlastito dijete

Treće, ovo ne pišem zbog Doris niti očekujem da će ikad pročitati. Nju ne zanima zašto ja ne udaram svoje dijete. Pišem zato jer želim nekom drugom roditelju, koji osjeća da je pogrešno tući svoje dijete, no okolina joj/mu govori da su “svi dobro ispali” dam šansu da pročita i drugačiji stav.

Priznanje: Nisam niti ja savršena mama.

Kao što rekoh, danas sam čula za “slučaj Doris” i potražila sam kolumnu da je i sama pročitam.Ne osuđujem je jer je lupila dijete. Jasno mi je da roditelji nisu savršeni. Svima nam pukne film, ponekad se ne možemo kontrolirati, izlete nam riječi koje nismo željeli izgovoriti ili poleti ruka koja nije trebala poletiti.

Nisam niti ja savršena mama i priznajem da sam sina psovala već u rodilištu (zbog dojenja), ostavila ga na krevetu s ocem da plače za mnom dok se ja odem smiriti u drugu prostoriju (zbog urlanja) i sigurno ću, što duže majčinskog staža budem skupljala, imati sve više i više trenutaka u kojima sam “pogriješila”. U kojima sam postupila lošije nego što sam mogla. U kojima nisam bila savršena mama. To mi je sasvim u redu, normalno i ljudski.

Osuđujem je jer namjerava nastaviti tući svoje dijete. (Onih 20 minuta nakon toga neću ni spominjati.) Osuđujem je jer smatra da je u redu lupiti svoje dijete po guzi zato … uopće zapravo ne razumijem zašto. Zato što je ona nezadovoljna njime? Zato što je on ne sluša? Zato što je ona veća? Zato što bi mu ona trebala biti autoritet? Zato što ga je ona rodila? Zato što će time naučiti nešto korisno?

Što dijete uči od udarca?

Gledam svoje dijete i vidim da ponavlja za mnom i uči od meneTrudim se da uči dobre i korisne stvari. Trudim se da nauči da je “dragi Aris” (pas), umjesto da ga čupa. Da “da pet” i da “da pusu”. Što ću ga naučiti udarcima? Vjerujem da će naučiti da je u redu tući druge koji rade ono što se meni ne sviđa. Možda će naučiti da je u redu tući druge, ali samo ako su manji od njega (jer me neće vidjeti da tučem nekog većeg od sebe). Možda će naučiti da mora dopustiti da ga netko drugi udara.

Ne znam točno što će dijete naučiti iz udaraca, ali vjerujem da oni kao odgojna metoda nisu uspješni. Zašto? Zato što čitam o roditeljstvu i odgoju. Čitam knjige i članke. I ne slijedim ih slijepo i naiđem na dosta oprečnih stavova, no izabirem ono što odgovara meni i mužu i našoj maloj obitelji.

Već godinama pamtim scenu u kojoj je otac, udarajući dijete po guzi, starijem sinu govorio: “Jesam li ti rekao da ne smiješ tući mlađeg brata?” Ne, ti udarci nisu bili jaki. Da, vjerujem da otac voli svoje dijete. Da, vjerujem da otac to radi jer smatra da je takav odgoj dobar za njegovo dijete. No ne znam kako ne vidi da djetetu šalje dvije potpuno oprečne poruke? Ti ne smiješ tući brata, no ja smijem tući tebe?

Odgoj stvarno nije znanstvena fantastika

Slažem se s Doris, odgoj nije znanstvena fantastika. U prvih godinu dana smo većinu problema reagirali tako da smo djetetu dali sisu i to je upalilo. No, što je veći, to nam je teže. S tri mjeseca nije se bacao po podu u suzama zato jer sam ja rekla da moramo pospremiti igračke prije jela. Sad to ponekad napravi. I ne bude po njegovom samo zato što plače, iako moram priznati da mu malo toga branim (jer mi se čini da nema potrebe braniti mu, primjerice, da prolijeva vodu u kafiću na plaži).

Već smo dakle ustanovili da niti sam savršena mama, niti je odgoj znanstvena fantastika. No, zašto se ne bih poslužila znanošću da mi odgoj bude lakši? Zašto ne bih poslušala što znanost i istraživanja kažu o udarcima kao odgojnoj metodi?

Evo što kažu:

udaranje djece ne pali kao odgojna metoda
udaranjem djece učimo ih da udaraju druge
djeca koja su odgajana udarcima imaju veći rizik da će biti delikventi
udaranje djeteta po guzi utječe na mozak djeteta (link na istraživanje)
djeca koja su odgajana udarcima posljedice osjećaju i kad odrastu

Ovo nisu svi argumenti protiv, no dovoljni su za sad. Za sad nisam došla u situaciju da sam udarila svoje dijete. Iskreno se nadam da nikad niti neću, no svjesna sam da imam kratak fitilj i da me pravi izazovi tek čekaju. Borim se sama sa sobom da budem onakav roditelj kakav želim biti.

Nadam se da ću, ako se udarac i dogodi, zagrliti svoje dijete i ispričati mu se, a ne zaključiti da je udarac nešto što ću svakako ponoviti. Trebaju li vam ideje što možete napraviti umjesto udarca, pogledajte Rodin letak Ne po guzi! Idem ga sad pročitati i ja. Znam da nikad neću biti savršena mama, no zašto ne bih bila najbolja što mogu biti?

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.