Ivana Habazin o teškom djetinjstvu, životu u samostanu i odluci da ga napusti

Ivana Habazin, osim kao vrhunska boksačica, poznata je i kao velika vjernica te magistrica teologije.  Također, dio života provela je u samostanu, o čemu je progovorila za Story.

"Mislim da je to bila dobra odluka. U samostanu sam provela četiri godine i to me uvelike oblikovalo u osobu kakva sam danas. Naravno da nije bilo lako. U to su vrijeme moji vršnjaci vodili potpuno drukčiji život, izlazili su, zaljubljivali se, uglavnom radili sve što mladi ljudi i trebaju raditi, a ja sam živjela prema pravilima koja sam tek trebala shvatiti i pridržavati ih se. No kada razmišljam o danima prije odlaska u samostan, o svom djetinjstvu, za to razdoblje ne mogu reći da je bilo onakvo kakvo mlada osoba zamišlja da će biti. Veselo, bezbrižno, puno lijepih događaja i, naposljetku, uspomena. Tata je poginuo u prometnoj nesreći kada sam imala deset mjeseci, mama i ja smo imale financijskih problema pa često nisam imala ni približno ono što su imali moji vršnjaci. No uvijek sam imala podršku bake, djeda i ujaka, a mama me znala motivirati. Sjećam se kada sam izrazila želju da mi kupi bicikl s brzinama, koji je tada bio apsolutni hit, zauzvrat je tražila da školu završim s odličnim uspjehom. Uvijek je imala taj pogodbeno-edukativni način komunikacije. Barem ga ja tako nazivam", rekla je Habazin o odluci da  nakon napuštanja obiteljskog doma, dio života provede u samostanu.

Koliko je znala o životu u samostanu prije nego što ga je iskusila?

"Bila sam na nekoliko duhovnih vježbi pa sam se zapravo u novi život upustila bez mnogo znanja o njemu. Svidjelo mi se to što ondje osoba mora živjeti jednu vrstu mira, tišine. I danas volim vrijeme provoditi u miru i tišini".

 Sjeća li se prijelomnog trenutka kad je shvatila da više nije sretni u samostanu, da nije pronašla ono zbog čega je onamo otišla?

"Ta odluka nije donesena preko noći. Zapravo, bilo me strah donijeti tu odluku. Pitala sam se mnogo puta hoće li odlazak iz samostana biti velika pogreška, hoću li biti sretna? Kako će izgledati moj život izvan samostana? Hoće li ljudi istinski razumjeti zašto to radim? Bilo je mnogo pitanja, a malo odgovora. No usudila sam se. I ne žalim zbog toga".

Kako je bila prihvaćena njezina odluka da napusti samostan?

"Nakon što sam izišla iz samostana, bila sam potpuno izgubljena. I to je razdoblje trajalo sigurno šest mjeseci. Komunicirala sam sa svoje dvije najbolje prijateljice, i to je bilo to. Pamtim poglede susjeda kada bih došla u pekarnicu kupiti kruh. To nisu bili lijepi pogledi, to su bili pogledi koji su mi davali do znanja da se moram sramiti svog postupka. U cijeloj toj priči spašavalo me što sam znala, duboko u sebi, da sigurno postoji razlog mog odlaska u samostan, kao i izlaska iz njega", rekla je Habazin za Story.