Glumica Ružica Domić Lalović: 'Glavni izazov mi je pokazati da unatoč hendikepu mogu biti kvalitetan radnik'

Dosad je glumila u 20 predstava, a ispričala nam je kako je teško istaknuti posebnu. U jednoj je, kazala nam je, osjetila posebne emocije, budući da predstava progovara o degradaciji i predrasudama o sljepoći. Ružica smatra da joj više leži prikaz teških emocionalna stanja, a otkrila nam je i zašto.

Ova kazališna glumica je u intervjuu za portal Generacija.hr otkrila kako je zapravo sasvim slučajno završila na kazališnim daskama, bi li se okušala iza kulisa te ispričala sve o svakodnevnim izazovima s kojima se susreće kao slijepa osoba u Hrvatskoj.

Ružica Domić rođena je 26. siječnja 1982. u Travniku. Živjela je u rodnom Travniku samo 16 mjeseci jer su joj se roditelji rastali. Odrastala je u Gornjem Vakufu u Uskoplju. Školovala se u Sarajevu u Ustanovi za slijepe i slabovidne do rata, a 1994. u osmom mjesecu dolazi u Zagreb na školovanje gdje dalje nastavlja obrazovanje za administrativnog tajnika, odnosno referenta u Centru za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek'.

Kada se javlja ljubav prema glumi i kazališnim daskama? Kako ste znali da je baš to ono čime se želite baviti?

Ljubav prema kazalištu zapravo je u mom slučaju postala slučajnost. Naime, u prvom razredu srednje škole Kazalište Novi život je imalo audiciju za predstavu Kralj Gordogan, Radovana Ivšića, na koju je moja najbolja prijateljica Marija Pucak bila pozvana i predložena od i danas aktivne glumice kazališta Anite Matković.

U to vrijeme moja Mare i ja bile smo aktivne u dramskoj skupini u školi Centar za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek', koju je vodila kolegica Anita. Ako me sjećanje dobro služi, dan ili dva prije nego je Mare trebala na audiciju, evo nje meni, 'Ruže', kako me ona i danas voli zvati, 'ideš i ti sa mnom na audiciju?!' 'Ma daj, što je tebi, nisam ja za kazalište, ako ne ideš ti, ne idem ni ja'! Nije me trebalo dugo nagovarati, nisam htjela iskvariti svojoj prijateljici. Pa dobro ići ću nek ti bude, misleći u sebi nećeš proći na audiciji. Prošla na audiciji, Marija otišla nekim drugim stazama života, a kod mene se rodila neopisiva kazališna ljubav koja traje preko 20 godina.

'Ružica Papiga'

Koja je bila vaša prva predstava i kada se pridružujete Kazalištu slijepih Novi život?

Prva predstava bila je Kralj Gordogan, Radovana Ivšića iz 1999. godine, u kojoj sam imala dvije uloge, dvorski čupač očiju i uloga papige, po kojoj sam dobila nadimak papiga. U početku mi je to malo i smetalo, danas mi je taj nadimak kao nekakav zaštitni kazališni znak, čak me moja devetogodišnja kći zna zvati mama papiga.

Zašto ste baš dobili nadimak papiga?

To je baš bilo slučajno! Vezano je isključivo uz ulogu. Sin kolegice iz kazališta me tako počeo zvati. Postoje dvije Ružice kod nas u Kazalištu slijepih pa su mene prozvali Ružica Papiga!

Postoji li predstava koja Vam je po nečemu posebna i zašto?

Teško je izdvojiti posebnu predstavu jer svaka je posebna na svoj način, ali ako već moram izdvojit ću predstavu prema motivima ogleda o sljepoći Hosea Saramaga, "BIJELO BIJELO BIJELO", u režiji Marija Kovača, dramatizacija Ana Prolić Kragić. U toj sam predstavi rekla bih po prvi put uživala u glumi i dala cijelu sebe. Rekla bih da sam kroz tu predstavu osjetila neka stanja koja do tad nisam ili ih nisam prepoznala. Tu sam prvi put u kazalištu pokazala emociju, neku emociju koja je sjedila u meni, odnosno emociju koju samo možeš dobiti u kazalištu…

Kakve ste to emocije osjetili?

Teško je to opisati. Osjećala sam se super. Uloga mi je jednostavno legla, prvi put sam osjetila da ipak jesam za glumu i predstavu. Osjetila sam da sam se pronašla.

Osjetili ste povezanost s publikom?

Ne bih rekla s publikom. Sama ta predstava o sljepoći ima nekakvu povezanost i s degradacijom, predrasudama, samom sljepoćom… Igrala bih opet tu predstavu da mogu. Bilo je još takvih predstava koje bih ponovno igrala, na primjer Ivo Andrić 'Krugovi'. Možda bi više leže da teška emotivna stanja jer se mogu bolje naći zbog teškog djetinjstva. Naravno da je svaka predstava za sebe. To su baš izazovi koji se stavljaju pred glumca. Ili ti sjedne ili ti ne sjedne. Nema neke velike filozofije. Ta uloga mi je baš sjela. Povezanost s publikom je uvijek važna. Ako nemaš 'feedback' od publike, onda se pitaš što se događa. Ako glumci nemaju 'feedback' od publike, energija pada. To je kao i u nogometu, ako nema navijača, nije to to. Nećemo to očekivati u nekoj drami ili teatru apsurda. Ako nemamo povratnu reakciju od publike u nekoj komediji, onda smo 'ajme meni'.

'Prvo prihvatiti sebe'

Koji su izazovi u Vašem poslu?

Glavni izazov u mom poslu, ali i općenito u životu, pokazati je drugima da unatoč hendikepu mogu biti jednako kvalitetan radnik kao i oni bez hendikepa.

Zar je bilo nekih situacija kad ste se osjećali kao manje kvalitetna radnica?

Da, to je u svakodnevnom životu i radu. Možete biti ne znam kako visoko obrazovan, ali ste invalidna osoba. Čast iznimkama, ali svaki dan kad ideš na posao susretneš se s takvim situacijama. A o radu da ne govorim. Imam 18 godina staža. Vi i ja možemo biti istog smjera, ali ja ću se morati stoput više dokazivati. Nijedna moja greška neće se gledati slučajno, već će reći da sam ja ipak osoba s invaliditetom. Nažalost…

U svom sam se sadašnjem stanju uspjela izboriti, jako krvavo i jako teško, da to pokušam ublažiti na svom trenutnom radnom mjestu, što ne znači da se sutra ili prekosutra to neće pojaviti. Nadam se da neće! Svi mi koji smo prihvatili sebe kao takve, nadamo se da se to neće događati. Kad čovjek ima neko oštećenje, osnovno mora prihvatiti sebe. Mene to osobno ne smeta, ali u poslu je to dokazivanje. Mi se puno više trošimo da bismo se dokazali. Naše kazališne predstave su puno manje posjećene nego druge. A gdje je naša cijena karte naspram drugih kazališta…

Zašto je to tako? Nakon toliko godina postojanja, zaslužujemo da se dođe pa onda osudi. Ljudi misle da nas slijepe ni ne treba doći gledati. Kolege su pretrpjeli brojne negativne kritike. Neki su rekli da su "super, iako je jedan čak i albino". O tome možemo i napisati knjigu… Ako je čovjek sam sebe prihvatio, neće imati takav problem. Ipak, u poslu moraš se dokazivati.

Zapošljavanje invalida općenito u Hrvatskoj je pitanje svih pitanja. Zašto je uvjet na natječajima uvijek vožnja automobila… U drugim zemljama niste toliko degradirani. Naravno da smo mi ovisni o nekome, ali trudimo se biti samostalniji. Ne možemo biti samostalni jer imamo oštećenje i država nam nije omogućila da budemo samostalni. No, to su rasprave u nedogled… Mi se za svoja prava moramo toliko boriti! U svakodnevnom životu rijetka je situacija gdje će muškarac prihvatiti ženu koja je slijepa ili gluha, ona mora biti savršena bez oštećenja. U suprotnom slučaju muškarca će žena prihvatiti, i to u puno većem obimu.

Meni je jedna od najljepših stvari u kazalištu što sam i osnovala obitelj. Za mene je to kazalište život. Tu sam našla svog supruga, koji nema oštećenje. Radio je u tehnici. Ima iznimki, ali to je toliko rijetko… On je moja podrška. Inače se invaliditet gleda kao neki tabu, a nikad ne razmišljaju da sutradan mogu biti u takvoj situaciji. Ja sam takva rođena i nisam mogla ništa mijenjati. Tako mi je i bolje jer za bolje ni gore ne znam. Nije oštećenje nastalo naknadno, to je genetski naslijeđeno. Za bolje ne znam, za gore ne želim znati.

'Kazalište kao bogatstvo'

Jeste li nekad poželjeli odustati od svega?

Da, poželjela sam odustati od svega više puta. Teško je balansirati privatni život, obitelj, posao i kazalište. Zahvaljujući podršci supruga i mame ostala sam u kazalištu.

Jeste li se okušali u životu s druge strane pozornice – jeste li režirali predstave, osmišljavali scenografiju i slično? Ako niste, biste li to ikad probali?

Nisam se okušala s druge strane pozornice ni u režiji, ni u bilo kom drugom segmentu kazališta. Rado bi se okušala u svim segmentima jer volim izazove i mislim da je čovjek koji teži stjecanju novih zvanja i znanja neprocjenjivo bogat. Neću reći radoznalošću, nego je bogat voljom za životom i davanjem sebe drugima stvarajući nestvorivo.

Što biste poručili mladim glumcima i glumicama, ljudima kojima kazališne daske život znače?

Poručila bih im: Budite svoji, ne dajte da vas slava i novac odvedu stazama na kojima nema kazališta jer kazalište nudi jedno neprocjenjivo bogatstvo.

Što biste rekli mlađoj sebi?

Teško je reći, možda malo više hrabrosti i odvažnosti u donošenju odluka!

Kako Vam se sviđa kazališna scena u Hrvatskoj, imate li neke kritike?

Onoliko koliko stignem pratiti kazališnu scenu rekla bih da je zadovoljavajuća, ali nažalost za mnoge nedostižna cijenama karata za kazališne predstave, zaključila je Ružica Domić Lalović u razgovoru za Generaciju.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.