FOTOGALERIJA: POVIJESNA BAŠTINA I SRAMOTA Privatno vlasništvo na hrvatski način; kako je propala vila Münz

Građevina je rezidencijalna ladanjska vila izgrađena 1911. a dao ju je izgraditi Nijemac Jakob Ludwig Münz na zemljištu u vlasništvu svoje supruge Emme, pa vilu neki nazivaju i vila Emma.

Vila je izvorno imala raskošan vrt i vlastiti izlaz na more kojim je zatvorila 14 km dug i jedinstven pješački obalni put (lungomare) od Voloskog do Lovrana, no danas je put opet otvoren, a ispred vile na morskoj strani je marina Ičići. 

Münz je bio kamenorezac i vlasnik kamenoloma u Južnom Tirolu, a u Opatiju je došao kao partner Alfreda Wredea, koncesionara i utemeljitelja opatijskog tramvaja (od 1908. do 1933. povezivao je Matulje i Lovran).

Vila je 1948. nacionalizirana i bivša država je vlasnike obeštetila s 12 vagona naranača (!). Nakon što je vila oduzeta obitelji Münz, u njoj je bilo odmaralište za djecu iz Makedonije, a za vrijeme Domovinskog rata u njoj su živjeli prognanici.

Prije koju godinu u njoj je otkriven beskućnik koji je ondje živio sa svojom kćeri, pa je iseljen a pristup vili zabarikadiran.

Godine 1999. od Grada Opatije za 14 milijuna kuna (tada 3,2 milijuna maraka) vilu je otkupio Amerikanac John Hopper koji je radio u Microsoftu, ali je nakon rastave vila pripala njegovoj supruzi, modnoj dizajnerici rodom iz Sarajeva, Ljiljani Šegedin, koja je imala tvrtku u Varaždinu i vilu je htjela pretvoriti u hotel što joj nisu dopustili konzervatori, pa je digla ruke od vile i u Istri kupila selo.

Nakon njezine smrti vilu je naslijedila njezina sestra koja je vilu prepustila posvemašnjem propadanju.

Grad Opatija, Primorsko-goranska županija i Republika Hrvatska nemoćni su bilo što poduzeti da se spriječi potpuna propast građevine koja je u privatnom vlasništvu. 

Moglo bi se samo u hitnoći otkloniti opasnost za prolaznike, no u slučaju ove vile komadi koji s nje otpadaju ne ugrožavaju ljude zato što padaju u vrt oko vile.

No, do kada ćemo tako olako ostavljati spomenike kulture i povijesnu baštinu na milost i nemilost vremenu, koje ih neumitno uništava, gledajući kako propadaju i posljednji ostaci nekadašnjih vremena?

Čini se da je u Hrvatskoj malo kome stalo do naše kulture i povijesnog nasljeđa; izlika je uvijek ista- nema dovoljno novca.

Ili ga ipak ima, ali je usmjeren u neka druga područja, budući je u Hrvatskoj kultura uvijek na posljednjem mjestu? Bit će da je ipak istina u tome, a ne u navodnom nedostatku novca. Kao i u manjku dobre volje kojom bismo od takvih urušenih mjesta mogli učiniti turistička čuda, kao što to i dalje čine države koje su već odavno shvatile ne samo vlastitu povijest, već i njezin značaj, ali i unosnost.

No, postoji li mogućnost otkupa ovoga dragulja od strane kakvog ozbiljnog investitora? Vjerojatno da.

Očito je u Hrvatskoj put do toga dalek.