Emotivni status Julijane Matanović: 'Preminuo je premda su šljive i te godine slabo rodile...'

"U obrazloženju Nagrade fra Martin Nedić stoji i to da je autorica vezana uz njihov kraj. Tolisu. Evo i dokaznog materijala. Fotografija snimljena u Tolisi, u srpnju 2002., tri dana nakon M krštenja. Uz nju ide i zapis...", započela je svoju objavu. "Bila je rana jesen 2002. Šljive su te godine slabo rodile. U kući izgrađenoj 1893. komentirala sam, negdje oko ponoći, govor što ga je politički kandidat pripremio za svoju sutrašnju promociju na velikom predizbornom skupu u Sarajevu. U njemu se prepoznavala i lektira na kojoj se oblikovao, jezik je bio lišen stalnih praznih mjesta političkog diskursa. Ipak, morala sam nešto prigovoriti", napisala je.

"U obraćanju budućim biračima, nekoliko se puta ponavljala kandidatova želja, naputak da se oni koji su otišli nakon rata, iz te tužne zemlje u kojoj se zlo oduvijek preplitko zakopavalo, vrate svojim domovima. Ali ne u starosti, ne u posljednjem trenutku da ih djeca 'dovuku' u rodni kraj, nego sada, dok su ta djeca još mala. Jer uskoro im više nitko - tamo gore na sređenom i hladnom sjeveru - neće znati objasniti kako se to ćaća osjeća kad kaže da se osjeća 'nako'. Naime, političar koji me u razgovorima uvjeravao da neke filmove, knjige ili pjesme treba gledati, čitati i slušati klečeći, i s poštovanjem, bio je tada otac petomjesečne djevojčice koja je živjela u Zagrebu. Savjetovala sam mu da svoj poziv uputi na neki drugi način jer on nema 'pravo na govor' vezan uz temu 'život bosanske djece izvan granica zemlje svojih predaka'. Svatko tko ga sluša ima pravo reći: A tvoje dijete?", istaknula je.

"Zašto to govorim? Zbog toga što u ovom trenutku i sama osjećam kako možda nisam ostvarila pravo na govor. Sintagmu sam često ponavljala i svojim studentima upravo zbog toga što živimo u vremenu u kojemu svi znaju i misle da su pozvani izreći svoj sud. Živim u Hrvatskoj šest desetljeća, u ranom djetinjstvu pokušavali su ugušiti to bosansko u meni jer su zemlju iz koje su me odveli, shvaćali kao opasnost. Moj povratak predstavljao bi njihov poraz", naglasila je.

'Ne treba zaboravljati priču svojih predaka'

"Svjesna sam da ćemo svom narodu učiniti najbolje ako se bavimo onim u čemu smo najuspješniji. Ne treba zaboravljati priču svojih predaka. Razumijem znanstvenike, povjesničare koji traže da se povijest prepusti njima, ali oni moraju znati da na ovim prostorima ništa, baš ništa, nije lišeno ideologije. Voljela sam slušati kazivanja svojih rođaka, kazivanja svjedoka. Izgovarana su bez mržnje i ljutnje, ali sa sviješću da bolesti nasljeđujemo. I te priče netko mora čuvati. Tek kad znamo od čega smo bolovali, možemo uspostaviti i dijagnozu i prepisati terapiju.

Na umjetnicima je da čuvaju priče, za one koje treba ohrabriti i za one koji će se vratiti, na medijima da naglašavaju dobre primjere (a njih je uvijek više, samo su loše glasnije), na znanstvenicima, piscima, slikarima da ne dopuste da njihovim temama i interpretacijama zagospodari politika. Sa svoje zagrebačke adrese mogu razmišljati samo tako.

Julijana Matanović o Vatrenom: 'Drago mi je da je u ekipi momak čiji su roditelji iz BiH'

Moja kći, rođena u Vinogradskoj bolnici, zna sve priče o svojim precima i rado odlazi u zemlju svojih roditelja; u kuću izgrađenu 1893., u onu u kojoj sam ja - kad je njoj bilo pet mjeseci - čitala govor njezinog oca koji će preminuti kad njoj budu tri godine. Baš onoliko koliko je bilo meni kad sam zauvijek napustila Bosnu. M. otac će preminuti sanjajući o Bosni kakva može biti. Preminuo je premda su i te godine šljive slabo rodile", zaključila je svoju objavu.