BORBA ZA SVAKI UDAH

Dramatična ispovijest Zagrepčanina koji je jedva preživio covid: Nikad neću biti kao prije, ni fizički ni psihički

Autor

dd/RTL

"Nikad neću biti onaj koji sam bio prije, što mentalno što fizički", govori Zagrepčanin Nikola Kovačević koji je jedva preživio covid-19.

30.10.2020. u 13:48
Ispiši članak

"Ljeto sam proveo na Hvaru, vrativši se u Zagreb, prvi dan sam dobio temperaturu. Prvo sam pomislio da je temperatura posljedica napora, putovanja, umora. Međutim, kako temperatura nije padala određeno vrijeme, tražio sam svoju liječnicu da me uputi na testiranje na covid. Nakon što su potvrdili, kako sam već bio u nekoj vrsti samoizolacije, oni su samo rekli da je produžim.

Nakon jedno dva, tri dana sam počeo gubiti dah, više nisam mogao udahnuti punim plućima. Bio je napor samo popiti čašu vode, a kamoli išta drugo. Zvao sam "Fran Mihaljević", oni su me uputili da pozovem hitnu, koja je poslala sanitet i oni su me odveli kod njih u bolnicu. Prvim pregledom u šatoru su ustanovili da sam imao manje od 80 posto kisika u krvi i istog trena su me primili na odjel, famozni 6-1". 

"Kao da mi je netko stavio vrećicu na glavu"

Tako svoju nevjerojatno tešku i emotivnu priču o borbi s Covidom-19, ali i hrvatskom birokracijom započinje poduzetnik Nikola Kovačević koji je u  intervjuu RTL-u otkrio kako uči hodati nakon što je jedva preživio ovu opaku bolest.

"Na 6-1 sam proveo jedno dva dana primajući kisik. Cijelo vrijeme sam bio svjestan, u komunikaciji s obitelji i u jednom trenu dolazi fizioterapeut s doktorom i dvije sestre da bi me testirali na određeni napor da vide kako gubim kisik u krvi. U tom trenu ja se dižem iz kreveta i to je bio dovoljan napor da dolazi do kolapsa totalnog, do pucanja plućnog krila i ja se još jedino sjećam borbe za kisik, kao da mi je netko stavio vrećicu na glavu i nakon toga sam samo vidio da je netko od njih napravio rez rukama i više se ničeg ne sjećam", priča o kalvariji koju je prošao.

Panična borba za zrak

"Od svih nekakvih osjećaja koje sam imao, boljelo me nije ništa, ali borba za kisik je bila jako neugodna i panična. Budim se nakon, kasnije su mi rekli, 14 dana koliko sam bio na respiratoru, još narednih sedam dana nisam bio svjestan ničega jer su me dosta držali u mirovanju da se tijelo oporavi, da se polako ponovno naučim disat, da pluća preuzmu funkciju i tek prelaskom na odjel pet počinjem biti svjestan okoline oko sebe. Prvi put sam saznao datum na tom odjelu, primljen sam 1.9., 28.9. sam tek imao neku sliku gdje sam i koliko sam tamo.

U tom trenu sam već bio izgubio 15 kila. Nisam imao snage, nisam mogao popiti kad su mi dali plastičnu čašu i deci vode. Pio sam je na način da sam se naslonio na policu, čašu sam primio ustima, a prstom sam dizao čašicu da bi mogao popiti vode, toliko snage sam imao."

"Fizioterapeut iz bolnice je sa mnom radio svaki dan, to je čovjek koji me digao iz kreveta, koji mi je ulio snagu da se mogu ipak vratiti u staro. Ostali ljudi koji su bili na odjelu su bili stvarno davali sve od sebe i stvarno su ti ljudi koji nose cijelu bolnicu.

Polako s vremenom kako sam ojačao, sam se i počeo pripremati za odlazak doma. Bile su još neke komplikacije s nalazima, odnosno s bakterijom koju sam dobio, s ranama koje sam imao od dekubitusa. Nakon što su to sve sanirali, bio sam spreman za odlazak doma. Odlazak je bio stresan za sve. Prvo opraštanje s ljudima na odjelu, koji su stvarno za sve na odjelu dali sve od sebe, koliko su imali vremena i resursa, do viđenja obitelji i do susreta s njima. Put od parkinga do ulaza u stan je bio užasno težak, i fizički i psihički."

Sada kreće njegova nova borba, s privikavanjem na novo stanje:

"Prvo vrijeme doma isto nisam mogao sam, dolazila je medicinska sestra koja me njegovala i oprala svaki dan, pomagala s tuširanjem. Napredak doma kada je dolazila fizikalna svaki dan je bio rapidan. Emocije su još pomiješane, pomiješane su i stvari u glavi. Ne mogu shvatiti jesam li neke stvari sanjao pa pitam ukućane jesu li to stvari koje sam sanjao na respiratoru ili su se jednostavno dogodile. Još uvijek sam na nekom prijelazu između jave i sna."

Nikola govori da vjerojatno nikad neće biti onaj stari.

"Borba je svaki dan. Fizioterapeutkinje koje dolaze trude se i one su isto tako zaslužne za napredak, ali prognoze su bile da će mi trebat do Nove godine da se oporavim, ali s kasnijim pregledima i nalazima i koliko vidim i sam, računam da otprilike godinu dana neću biti onaj koji sam bio prije. Mislim zapravo da nikad neću biti onaj koji sam bio prije, što fizički što psihički. Sada je pitanje samo kako će liječenje utjecati i koliko ću moći ostvariti neka svoja prava koja imam. Ono što neće država dat, očito ćemo se morat snalazit drugačije. Sami u komisiji su rekli da tražimo vezu, da si osiguramo na neki način liječenje. Zašto plaćamo porez, zašto plaćamo liječenje kad nam tako nešto oni sami sugeriraju".

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.