Dora je izabrala violončelo za svoj životni put: 'Muškarci lakše dolaze do vodećih pozicija'

Odmalena je, kaže, okružena glazbom koju je izabrala za svoj životni put. Završila je Muzičku Akademiju u Zagrebu i nakon toga magistrirala na Musik Akademie der Stadt Basel u Švicarskoj.

Predaje violončelo na glazbenoj školi Pavla Markovca i surađuje s nekoliko sastava poput Hrvatskog Baroknog Ansambla (HRBA). Dora se aktivno bavi glazbom, nastupa i putuje po Hrvatskoj i svijetu. Uz sve to, majka je i triju djevojčica te ističe kako je sretna što može uspješno balansirati između karijere i majčinstva.

Za portal Generacija.hr govorila je o ljubavi prema glazbi i violončelu, životu profesionalne glazbenice, položaju žena u glazbi i umjetnosti te što bi poručila svim mladim ženama koje se planiraju ozbiljnije baviti glazbom.

Od kuda ljubav prema glazbi i zašto ste odabrali upravo violončelo?

Budući da su mi roditelji glazbenici, od prvog dana sam bila okružena glazbom. Odluka da se okušam u sviranju nekog instrumenta došla je sasvim prirodno. Violončelo me privuklo svojim zvukom – toplijim od violine i nježnijim od klavira, instrumenata koje su svirali moji roditelji.

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj profesionalni put u glazbi?

Rođena sam u Zagrebu gdje sam završila osnovnu glazbenu školu Blagoja Berse u klasi prof. Maje Virant, a zatim i Muzičku Akademiju u klasi nedavno preminulog profesora Valtera Dešpalja. Magistrirala sam na Musikakademie der Stadt Basel u klasi prof. Reinharda Latzka.

Kako izgleda život glazbenice? Koliko često nastupate u Hrvatskoj, ali i izvan naših granica? Koliko vježbanja je svakodnevno potrebno da biste uspjeli u ovome poslu?

Život glazbenice je konstantno žongliranje između posla, obiteljskih obaveza i vremena za samostalan rad na sebi. Zaposlena sam u Zagrebačkoj Filharmoniji, koncerti su nam svakog petka, program se izmjenjuje na tjednoj bazi, nekad i češće. Uz to radim i na glazbenoj školi Pavla Markovca te sam član Hrvatskog Baroknog Ansambla.

Vremena za samostalan rad je malo pa se trudim biti maksimalno efikasna. Posao u Zagrebačkoj filharmoniji podrazumijeva i turneje koje znaju trajati i po nekoliko tjedana. Potrebno je puno logističke podrške i razumijevanja od članova obitelji da bih takav ritam posla mogla održavati.

FOTO: Zvonimir Ferina

Kako biste opisali položaj žena u glazbi i umjetnosti danas? S čime ste se kao žena susretali tijekom karijere i jesu li muškarci cjenjeniji u struci poput vaše? Jesu li honorari muških kolega veći?

Što se honorara i plaća tiče, oni su u našoj profesiji, u Republici Hrvatskoj, podjednaki za glazbenike i glazbenice. U Zagrebačkoj Filharmoniji je omjer muškaraca i žena prilično uravnotežen, čak i na solističkim pozicijama koje su istaknutije. Jesu li muškarci cjenjeniji? Rekla bih da nisu, ali mislim da lakše dođu do vodećih pozicija i pritom nastane "muška klika" koja onda dalje diktira trendove zapošljavanja i plaća. Mislim da to vrijedi i za inozemstvo i za naše prostore. Poznati su slučajevi Bečke Filharmonije koja dugo vremena nije primala ženske članice, i tek je relativno nedavno otvorila svoja vrata vrhunskim glazbenicama. Slično je i s dirigenticama. Tek u zadnjih 20-ak godina rekla bih da se normaliziralo vidjeti ženu za dirigentskim pultom, iako su i puno prije toga bile prisutne na pozornicama. Sa skladateljicama je malo sretnija priča, one su se već duže vrijeme, pogotovo na valu suvremene glazbe dobro pozicionirale kao cijenjene i izvođene.

Međutim, ako gledamo samo prostor Hrvatske, problem mjesta žene u kulturi postaje višeslojan. Osim što smo površinski mala zemlja, mali je i krug ljudi koji se kulturom bavi i tu ne možemo pobjeći od toga da svi sve znaju i da svatko zna sve o svakome. Često se to iskorištava za nekakve osobne obračune, a u takvim situacijama i žena ženi postane vuk. S druge strane, ne možemo zanemariti poziciju žene u našem društvu koju se često gleda kao objekt. I često je se angažira jer će “slika biti lijepa”. I zahtjeva se od nje da bude zgodna, mršava i po mogućnosti duhovita, ali ne prepametna. Zatim, žena koja se domogne vodeće pozicije često bude okarakterizirana kao histerična i agresivna, dok se ostale žene koje rade na pozicijama koje nisu istaknute karakterizira kao babe koje pričaju o cvijeću.

Gledajući pak čisto s fiziološke strane – žena koja želi imati dijete ili djecu neminovno ispada iz igre na barem tri mjeseca, a obično je to cijeli porodiljni dopust od godine dana. Bilo bi lijepo da nove generacije koje dolaze promijene taj trend.

'Spas je u ravnoteži'

Je li naše društvo patrijarhalno? S kojim se predrasudama žene i dalje nose u javnom prostoru, ali i privatno?

Da, naše društvo je patrijarhalno. Ali ne bi bilo dobro niti da je isključivo matrijarhalno. Mislim da je spas u ravnoteži i međusobnom poštivanju unutar obitelji pa time i cijelog društva. Volim se našaliti i parafrazirati grčku mamu iz filma 'Moje grčko vjenčanje': Muškarac je glava kuće, ali žena je vrat… i okreće glavu kuda želi.

Uz karijeru, imate i troje djece. Mogu li žene danas uspješno balansirati između karijere i majčinstva?

Mogu, ali teško. Trebaju potporu bračnog partnera, šire obitelji i društva. Sretnice su one koje to imaju. Sretnica sam i ja, iako ne mogu govoriti o nekoj velikoj karijeri, osjećam se vrlo povlašteno da imam priliku baviti se glazbom na tako raznolik način.

Bez potpore i razumijevanja mog muža, pomoći mame, svekrve i djedova, teta u vrtiću i svih ostalih koji sudjeluju u odgoju moje djece mogla bih o svemu tome samo sanjati. Hvala im na tome. Da ovaj intervju daje muškarac, ovo pitanje bi bilo bespredmetno, jer bilo bi posve normalno da žena preuzme svu brigu o djeci dok on gradi karijeru. Zar ne?

Što biste poručili mladim ženama koje tek ulaze u svijet glazbe i žele se time profesionalno baviti?

Osobno vjerujem da je jedino kvaliteta ta koja mora raditi razliku u uspješnosti kulturnog “proizvoda” i da će negdje upravo to biti odlučujući faktor. Poručila bih im, kao i svakoj mladoj osobi na pragu života, da ne odustaju od svojih ideala. Poručila bih im da je život težak, da moraju krvavo raditi da bi stekle kakvu takvu sigurnost u svijetu u kojem žive, ali da su upravo one te koje moraju svijet mijenjati.

U svijetu u kojem je umjetnost sve manje bitna, u kojem sve moralne vrijednosti diktira novac, potrebno je dići svijest o onome "duhovnom" u nama, o ljudskoj potrebi za ljepotom i skladom.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.