Dejana je unatoč sljepoći uspješno završila studij, zaposlila se i ima zanimljiv hobi: 'Kroz skulpture se prisjećam predmeta koje sam nekad vidjela'

Dejana radi u korekturi teksta u Brajevoj tiskari i urednica je časopisa "Izbor" koji je namijenjen osobama s oštećenjem vida. Dejana je prvo bila slabovidna, da bi s 12 godina u potpunosti ostala bez vida. Unatoč novom izazovu pred kojim se našla, Dejana je uspješno završila školovanje i pronašla posao te je jedna od rijetkih osoba s oštećenjem vida koja je dobila priliku da pokaže svoj puni potencijal i pronađe svoje mjesto na tržištu rada. Uz to, bavi se i zanimljivim hobijem – izradom predmeta od papira.

U intervjuu za portal Generacija.hr Dejana je otkrila kako se snalazila s literaturom tijekom školovanja, tko je joj je bio najveća podrška, zašto se odlučila na komunikologiju, nailazi li na predrasude prema slijepima i slabovidnim u društvu te što bi poručila mladima poput nje, ali i poslodavcima koji se često boje zaposliti osobu koja je slijepa ili slabovidna.

Za početak, recite nam više o vašem školovanju. Kako vam je proteklo i jeste li imali teškoća?

Išla sam redovno u školu, i to od osnovne škole pa sve do fakulteta. Ja sam zapravo vidjela do 12 godine, ali sam Brajevo pismo počela učiti u 4. razredu. Ta prva četiri razreda nisam imala poteškoća s literaturom ili ičim drugim zato što sam pisala crnim flomasterom i imala uvećani tisak jer sam bila slabovidna. No nakon tog 4. razreda osnovne, to jest, od 5. razreda pa nadalje imala sam dosta poteškoća zato što literatura je kasnila. Naime, Centar za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’ je pripremao knjige, ali je prvo polugodište došlo tek u drugom polugodištu. To je bio problem jer mi već završimo s tim gradivom, a ja ga tek dobijem.

Od 5. do 8. razreda sam pisala na Brajevom stroju koji je bio dosta bučan i koji je smetao profesorima, ali i drugim učenicima iz razreda, dok nisam u 7. razredu osnovne škole počela pisati na elektroničkoj bilježnici Pronto koja je imala stišani zvuk. I dalje sam koristila stroj, ali samo za pisanje ispita. Naime, profesori nisu vjerovali toj bilježnici. Mislili su da unutra imam šalabahter i da prepisujem. Čak mi nisu na maturi dali da koristim kalkulator koji je bio u toj bilježnici već sam morala imati asistenta koji je računao na kalkulator.

Tko vam je bio najveća podrška u tim danima?

Moji roditelji. Tijekom srednje škole sam također imala problem s literaturom. Imala sam samo dvije knjige prilagođene – talijanski i latinski na Brajevom pismu. Tu je uskakao tata koji mi je skenirao knjige tijekom ljeta za iduću školsku godinu. On je kupio knjige na crnom tisku i zatim ih je skenirao i oblikovao da mogu čitati i ja sam ih prebacivala putem USB sticka u svoju elektroničku bilježnicu. Tako sam imala već gotovu literaturu prije početka školske godine.

Kako ste se osjećali kada ste u potpunosti izgubili vid i što vam je tada prolazilo kroz glavu?

Ne osjećate se ugodno jer si postavljate razna pitanja poput kako će vas prihvatiti društvo. Također, ne želite ovisiti o drugima. To su neka pitanja koja si neke osobe mojih godina i danas postavljaju jer nisu samostalne – i dalje se pitaju ovise li previše o drugima. Naravno da vam je teško u početku i da je tu potrebno dosta prihvaćanja da vi sada ne vidite i da vam treba pomoć. Koliko se sjećam, ja i nisam gubitak vida prihvaćala kao nešto loše. Naime, bila sam dijete. U početku sam bila slabovidna, ali nisam trebala pomoć od drugih i kretala sam se sama, čitala sam titlove filmova i serija. Bilo mi je čudno kada odjednom to nisam više mogla čitati jer mi je bilo presitno. Više nisam ništa vidjela i bilo mi je bijelo pred očima.

Kako to da ste odlučili na studij komunikologije? Jeste li nakon diplome brzo pronašli posao?

Ja sam oduvijek htjela raditi nešto što je vezano uz komunikaciju i medije. Htjela sam raditi na radiju i to mi je bila velika želja i od tuda kreće moja želja za upisom komunikologije na Hrvatskim studijima, a povijest mi je bila sporedna.

Nakon diplome sam godinu dana bila kod kuće i tražila sam posao. Nakon studija nisam imala ideju gdje ću raditi, no i dalje sam željela nešto vezano uz komunikaciju i medije. Javljala sam se na natječaje na radiju i na portalima, no svi su tražili radno iskustvo koje nisam imala. Možda sam jednom ili dva puta bila pozvana na razgovor. Međutim, nisam imala uspjeha kod pronalaska posla. Sve dok nisam jednom naišla na objavu na Facebooku da Hrvatska knjižnica za slijepe traži djelatnika u korekturi teksta. Prijavila sam se i dobila posao te tamo već radim gotovo dvije godine.

Prvi puta kada sam došla na posao nisam znala što ću točno raditi. Dobila sam knjigu na Brajevom pismu i olovku. Trebala sam pročitati tekst i pregledati koje su gramatičke i jezične greške. Nakon mjesec ili dva počela sam dobivati knjige u digitalnom obliku koje su tiflografičari prije mene skenirali i pripremili. U početku sam imala dosta nedoumica, no sada da je već bolje jer sam na ovom poslu godinu i pol dana i shvatila sam da se vježbom sve može korigirati.

Kakav je odnos drugih prema vama? Nailazite li u društvu na predrasude prema slijepima i slabovidnima?

Kada me ljudi vide na ulici često mi priđu, posebice kada sam studirala i učila kretati se sa štapom. Uglavnom su mi prilazili i pitali da li trebam pomoć. Naravno, ljudi ponekad ne slušaju kakvu pomoć trebate i onda vas odvedu na krivo mjesto. A neki ne znaju kako bi vam pomogli ili se boje pomoći. Pitaju da li trebam pomoć, ali se boje kako bi me uzeli za ruku pa me guraju ili na neki drugi krivi način pokušavaju pomoći.

Što se tiče društva i druženja, ja se družim i s videćim osobama i sa slijepima i slabovidnima koje sam upoznala ili na razmjeni studenata ili na drugim projektima. Bila sam na međunarodnom kampu za slijepe i u kampu za inkluziju, gdje uključuju slijepe osobe u društvo s onima koji nemaju teškoća s vidom.

Kako se snalazite po Zagrebu? Je li grad dovoljno prilagođen slijepima i slabovidnima? Što je s kulturnim sadržajima?

Po gradu se krećem uz pomoć roditelja ili neke druge videće osobe. Još se učim jer sam kasnije oslijepila pa sam tek na početku fakulteta krenula kretati se sa štapom. Grad je dosta dobro uređen i prilagođen, imate izbočene trake kada trebate prijeći cestu ili kada je ulaz u neku zgradu. Ima i zvučnih semafora.

Što se tiče kulturnih sadržaja, često obilazim i mjesta koja nisu prilagođena slijepima i slabovidnima. Idem na predstave, koncerte i izložbe. Bila sam na dvije izložbe na kojima mi je roditelj opisao slike, a išla sam i na prilagođene izložbe. To je bilo dosta dobro prilagođeno, ali je malo takvih izložbi. Sve dobro funkcionira, ali sve ovisi od osobe do osobe, koliko njoj ili njemu treba prilagodba kulturnih sadržaja.

Imate zanimljiv hobi. Što volite raditi u slobodno vrijeme?

U slobodno vrijeme izrađujem skulpture od A4 papira, odnosno predmete koje sam vidjela i na taj način ih se pokušavam prisjetiti i napraviti slike. Postoji stranica na Facebooku Predmeti od A4 papira by Deja na kojoj se mogu vidjeti moji radovi, a neki su i na Instagramu. To je više hobi, a ne nešto čime se namjeravam baviti.

Kako vam je raditi u Hrvatskoj knjižnici za slijepe i koje su vam želje za budućnost?

Željela bih raditi u medijima. Uredništvo časopisa koje radim manje od godinu dana povezano je s mojom strukom i vidim da mi je to zapravo super. Časopis "Izbor" je posao koji sam preuzela nakon 10 mjeseci korekture. Riječ je o mjesečniku i zvučnom časopisu u trajanju od 6 sati koji izlazi već 58 godina. On pokriva tematiku politike, društva i sporta. Preuzimaju se razni članci s hrvatskih portala. Svaki dan pratim naše portale i kopiram vijesti koje mi se čine zanimljivim za publiku, prebacim ih u Word i očistim od reklama i povezanih članaka. Naime, i kroz to se provlači korektura jer dosta članaka moram dodatno uređivati, što naslov, što tekst.

Primjerice, često nailazim na greške u naslovu. Nakon što prikupim sve članke, njih otprilike 60 koji su mi u tom mjesecu bili zanimljivi, slijedi urednički posao. Tu mislim na oblikovanje samog časopisa – naslovnicu i sadržaj. Moram poredati članke po rubrikama i tu vidim svoju struku. Dosta smo učili na fakultetu o redoslijedu rubrika. Na samom kraju to šaljem dalje kolegama koji uz spikera snimaju časopis i kasnije kada se uredi ide na samu stranicu knjižnice gdje se može preuzeti. Uz ovaj posao se vidim jednog dana i u medijima. Zašto ne…

Za kraj, što biste poručili mladim osobama koje se tek suočavaju s teškoćama s vidom, a što poslodavcima?

Što se tiče poslodavaca, smatram da bi trebali pozvati osobu s oštećenjem vida na razgovor za posao, jednostavno da vide da slijepe i slabovidne osobe znaju razgovarati i da imaju potrebne vještine. Važno je da im se omogući prvenstveno razgovor za taj posao jer mnogi kada se prijave na nekakav posao ne dođu ni do prvog razgovora. Jednostavno, poslodavci se boje kako će razgovarati s nama. To je ono na što sam najviše nailazila i što sam najviše slušala. Zanimalo ih je hoćemo li doći na razgovor s asistentom. Ako dolazimo s asistentom, često kažu da će razgovarati s njime, a ne direktno sa slijepom osobom, što mi je žalosno. Poručila bih da razgovaraju s osobom koja dolazi na posao, a ne s osobom u pratnji. Ponekad isključivo komuniciraju s roditeljima ili počnu ispitivati o društvu, kako funkcioniramo u kolektivu ili kako se snalazimo u prostoru. To su neke sporedne stvari koje nisu bitne za posao. Poslodavca to pak zanima jer se nikad nije susreo sa slijepom osobom ili slabovidnom. Onda se ne razgovara o poslu nego o svakodnevnim stvarima.

Mladima bih poručila da se jednostavno ne boje. Sljepoća se najteže prihvaća kao invalidnost, posebice ako se kasnije dogodi u životu. No važno je ne bojati se i potražiti pomoć. Poručujem im da probaju sve što žele u životu bez obzira na teškoće s vidom..

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.