Danijela Vidas: Stisnut ću zube i napraviti nešto što će možda biti dobro, ne samo za mene, nego i za sve nas koji imamo oštećenje vida

Vrlo je svestrana osoba te se osim fakulteta, bavi cijelim nizom slobodnih aktivnosti. Tako pohađa jedan od programa u školi pjevanja Mikrofon, skija u Skijaškom klubu za osobe s invaliditetom Sljeme, a polaznica je i Kazališne udruge Mist koja je nedavno održala premijeru predstave „Drugačiji si, to je baš cool!!!“ u Kulturnom centru za informacije i kulturu Maksimir. Danijela je s kolegicom autorica predstave, a sama je napisala tekst i aranžman za pjesmu u predstavi u kojoj glumi i pjeva, na što je kaže, jako ponosna.

S njom smo na portalu Generacija.hr razgovarali o njenom životu, pogledima, o onome što je motivira, ali i koje stvari je muče u životu.

Osim što se bavi umjetnošću i sportom, Danijela je prošle godine sudjelovala u projektu Mreže za aktivaciju mladih u kojemu je bila mladi leader, a gdje su učili razne vještine poput komunikacijskih i prezentacijskih vještina te pisanja europskih projekata.

"Na kraju smo sve to zaokružili organizacijom konferencije vezano za problematiku mladih. Tu nije bio naglasak samo na mladima s invaliditetom, već općenito na probleme mladih osoba pri zapošljavanju kod nas u Hrvatskoj. Na to sam jako ponosna. Ove godine ćemo mi biti ti koji će mlađe generacije učiti ono što smo mi naučili. Riječ je o projektu Udruge Zamisli", kazala je uvodno Danijela Vidas.

Ako mi pogriješimo, poruka je: 'Jadni, ne mogu oni bolje'

Za sebe kaže da je osoba koja je svjesna da je danas moderno cjeloživotno učenje i da ono nikada ne prestaje, odnosno, da ne prestaje sa završetkom formalnog obrazovanja: "Ljudi zapravo cijeli život uče, i neformalno pa čak i nekada kada nisu svjesni da uče kroz komunikaciju s drugim ljudima. Naučila sam i kroz neke kolegije na menadžmentu da je upravo umreženost ljudi jako bitna. Moraš se kretati i moraš se događati da bi ti se nešto dogodilo. Da bi te netko zamijetio, da bi uspio i da bi jednoga dana pronašao posao, jako je važno da si stalno negdje, Ako se zatvoriš u kuću ili u sobu i samo tipkaš po mobitelu ili laptopu, tehnologije ti neće pomoći da uspiješ. Moraš dati ogroman maksimum od sebe. Mi osobe s invaliditetom, kao što je moja prijateljica jednom pametno rekla, moramo biti visoko motivirane i odlične u nečemu da bismo uspjele postići onu kategoriju kao i osobe bez invaliditeta. Treba nam jako puno koraka, puno više od npr. osobe koja vidi, da bismo postigli određeni cilj".

To je, ističe, veliki pritisak.

"Ako mi pogriješimo, nama se ta greška puno više uzima u obzir, a ako nešto napravimo solidno ili ne baš najbolje, reći će nam 'ona to radi jer joj je dosadno'. Osobi koja vidi će reći 'to se može svakome dogoditi'. Dojma sam da ako mi pogriješimo, poruka je: 'Jadni, ne mogu oni bolje'. Tako da je ogroman stres biti osoba s invaliditetom, konkretno osoba s oštećenjem vida. Rekla sam da smo mi na određeni način kao poznate ličnosti, iako naravno to nismo. Naime, svi upiru prstom u nas jer imamo tu etiketu, taj bijeli štap, isto kao što je poznata osoba čije lice svi znaju. Uspoređujem nas s njima jer ne znam kako drugačije objasniti kakav je to pritisak kad netko stalno prstom upire u tebe", govori naša s

"Prije me je, pogotovo kroz tinejdžersko razdoblje, više boljelo što me ljudi ne doživljavaju, što sam drugačija, što moram nositi štap. Brinulo me što će netko reći. Kasnije kreneš odrastati i sazrijevati i stvoriš jedan obrambeni prostor, odnosno, tu jednu pozitivnu barijeru između sebe i tog problema. Kažeš si ‘ok, ja ću biti motivirana, ja ću raditi i izaći iz svoje komfor zone koja je moja kuća i moja soba. Stisnut ću zube i napraviti nešto što će možda biti dobro, ne samo za mene, nego i za sve nas koji imaju oštećenje vida", mišljenja je Danijela.

Aktivna na društvenim mrežama

U svemu tome, ipak ustraje na motiviranosti i kao što je ranije kazala, ustraje na tome da bude vidljiva:

"Vodim privatne profile na društvenim mrežama na kojima često, baš radi toga što ljudi imaju stereotipe prema nama i što ne znaju kako nam prići i komunicirati s nama, objavljujem stvari koje radim općenito u poslovnom smislu, ali i privatnom životu, odnosno, pokazujem što radim kad ništa ne radim. Želim pokazati ljudima da, osim što studiram, ne sjedim samo doma i učim, nego i izađem u grad na piće, koncert, odem u šoping, da se zezam, da sam komunikativna, društvena i da sam, drugim riječima, ljudsko biće".
Upravo kroz marketing, koji je između ostalog u fokusu njenog studiranja, dodatno je osvijestila važnost društvenih mreža u svakodnevnom životu, a posebno je zanima digitalni marketing, "bez kojeg danas ne možemo".

"Društvene mreže su nešto što je sveprisutno i kao što se kaže, što nije na društvenim mrežama, kao da se nije ni dogodilo. Jedna sam od administratora na Instagramu i Facebooku Škole pjevanja Mikrofon, kao i Kazališne udruge Mist i Mreže za aktivaciju mladih. Sve je krenulo od glazbene škole u koju sam išla dvije godine ikada je učiteljica primijetila da svoj osobni Facebook profil i Instagram vodim na zanimljiv način pa me zamolila bih li tako nešto radila i za njih. Nakon toga je došlo do toga da društvene mreže vodim i na Mreži inicijative mladih, ali i na Mistu", objašnjava naša sugovornica još jedan detalj kojeg svakodnevno radi.

A da bi Danijela, ili bilo koja druga slijepa osoba mogla raditi na nekom elektroničkom mediju, tehnologija i aplikacije tu su im od velike pomoći.

"Na laptopu koristim NVDA čitač ekrana koji mi čita sve što ja vidim na ekranu i što radim na tipkovnici. Pomoću toga idem i na internet, pišem i šaljem mailove, čitam… Nekada slušam audio knjige, nekada mi knjigu u Wordu ili PDF-u čita NVDA. Brailleovo pismo znam čitati i volim ga čitati pa često, kada mogu, isprintam neku skriptu na Brailleovo pismo jer tako mogu upotpuniti svoje znanje. Brailleove knjige su, naime, općenito fizički veće nego obične. Ako neka knjiga ima 200 stranica, na Brailleovom pismu će to sigurno biti 350 stranica. Tako da je to onda puno teže isprintati, a onda i nositi tu knjigu od točke A o točke B. I na mobitelima postoje aplikacije koje mi omogućavaju da mogu raditi sve kao i na računalu, a nekada čak i više od toga jer su iPhone mobiteli vrlo dobro prilagođeni slijepim osobama i jako dobro čitaju sve emotikone koji su danas jako bitni u komunikaciji na društvenim mrežama i u porukama".

Danijela Vidas: Voljela bih jednoga dana pokrenuti udrugu za osobe s oštećenjem vida

Pitamo je ima li planova za budućnost.

"Neki dan sam imala izlaganje povodom projekta koji se zove "Podrškom do posla". To je također projekt koji je provodila Udruga Zamisli u sklopu kojeg sam napravila izlaganje na temu poslovne ideje koju imam u svezi zapošljavanja osoba s invaliditetom. Moja ideja je bila da jednog dana zaposlim samu sebe, ako se nakon fakultet ne uspijem nigdje zaposliti. Voljela bih pokrenuti udruga za osobe s oštećenjem vida, koja bi se bavila djecom i mladima. Volim djecu i mlade i mislim da kada se s njima baviš cijeli život, onda se jednostavno uvijek osjećaš mlado. Najveća sreća je kada vidiš dijete ili neku mladu osoba koja je postigla nešto time što si joj ti pomogao ili si je naučio, pogotovo ako je to osoba oštećena vida, kao što sam i ja.

Osim toga, bavila bih se i poslodavcima, odnosno rukovoditeljima u određenim poduzećima. Želja mi je učiti ih o našim mogućnostima i što nam, primjerice, treba pripremiti i pružiti kako bismo na poslu bili maksimalno produktivni, kako bismo mogli raditi. Iako znam da je to još jako daleko jer još studiram, a i znam da nije jednostavno pokrenuti vlastitu udrugu, to je moj san", kaže Danijela i nastavlja:

"Ako se iz nekog razloga to ne ostvari. voljela bih raditi u ljudskim resursima jer volim ljude. Volim ih usmjeravati i koordinirati. Ne u smislu da sam ja leader, nego u smislu da ih potičem i usmjeravam, da koordiniram koji zaposlenik je za koji posao. Primjerice, kada je riječ o tome da treba prebacivati djelatnike s projekta na projekt, tu treba odlučiti na kojem poslu bi mogli biti najproduktivniji, a u isto vrijeme zadovoljni. To je posebno teško u velikim tvrtkama gdje je veliki broj zaposlenih pa je jako teško doći do svakog zaposlenika i upoznati ga dovoljno dobro da shvatiš, osim onog njegovog životopisa i zamolbe za posao kojeg imaš u arhivi, za koji točno posao bi on bio dobar u tvojoj organizaciji. Dakle, ljudski resursi i marketing me zanimaju. Volim raditi na osmišljavanju novih proizvoda ili redizajniranju postojećeg, istraživati tržište, gledati što bi potrošačima bilo zanimljivo s obzirom na trendove…".

Djeca bi od malena trebala učiti kako se ophoditi prema osobama s invaliditetom

S kojim problemima se susreće u svakodnevnom životu i možemo li reći da je Hrvatska zemlja inkluzije?

"Mislim da je bolje nego prije, posebno među mladima. Voljela bih da se konačno krene s određenim programima, možda već od vrtićke dobi kako bi djeca na sebi svojstven način mogla početi učiti da postoje osobe koje ne vide i nose bijeli štap kojim prate put. Tu bi naučila da bi takvoj osobi trebali prići i pitati je treba li joj pomoći.

Mislim da je to moguće objasniti djeci vrtićke dobi i te spoznaje nadograđivati tijekom kasnijeg obrazovanja. Ako ta osoba kasnije odluči otvoriti svoj obrt ili tvrtku, ona će znati, kada joj slijepa osoba dođe na razgovor, da joj rukom mora pokazati naslon stolice pa će ona sama naći gdje mora sjesti. Sada primjerice, kada ja uđem u neku prostoriju, kažu mi 'sjednite ovdje'. Ja ne znam što je to ovdje".

Onda bi se odmah lakše riješio i problem zapošljavanja osoba s invaliditetom, mišljenja je Danijela i daje primjer: "Ta djeca će jednoga dana možda biti na rukovodećim mjestima i shvatiti da ako ja koristim čitač ekrana, govornu jedinicu, da meni nije stran pojam da ja koristim računalo ili mobitel. Mislim da bi u školi za život, o kojoj se stalno priča, mogli uvrstiti i edukaciju o potrebama osoba s invaliditetom. Bilo bi dobro da djeca osvijeste da postoje osobe u kolicima, osobe sa štakama, osobe koje ne čuju, osobe koje ne vide, ali i osobe koje ne čuju i ne vide. Mislim da bi nam onda svima bilo lakše. I nama, ali i njima".

'Dobre stvari iniciraj i u korist svih profitiraj'

Za kraj razgovora, Danijela Vidas poslala je i važnu poruku:

"Imala sam dobar slogan za svoju udrugu koju sam prethodno opisala, a koja glasi 'Dobre stvari iniciraj i u korist svih profitiraj'. Ja bih to stvarno preporučila svim ljudima, a pogotovo svim osobama oštećena vida. Ako iniciraš dobre stvari, nećeš profitirati samo za sebe i sada, profitirat ćeš, iako se možda u tom trenutku tako neće činiti, za pet, 10 godina. Netko će čuti što si ti dobro napravila ili osmislila, pa će upoznati drugu slijepu osobu s time i reći će: 'Ja sam upoznala Danielu Vidas koja je mlada liderica u Mreži mladih i bez problema je funkcionirala u projektu s videćim osobama. Imala je pratnju na putovanju, družili su se, imali su zadatke, dogovarali su se, uvažavali su ideje jedni drugih, na večer družili'. Mislim da je taj slogan nešto čega bi se sve osobe oštećena vida trebale sjetiti kada im padne motivacija, da krenu dalje".

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.