Bog i čokolada imaju nešto jako lijepo zajedničko

Često se uhvatim s predrasudama i poveznicom te riječi ''obraćenik'' s ''fanatik'', ''euforik'', ''karizmatik''. I znam odmahnuti rukom kad netko govori o silnim čudima oko obraćenoga. No, zapravo, duboko u srcu jednostavno poželim biti na početku cvata svoje vjere. U tom periodu kad je sve u srcu bilo jednostavno i sve moguće, kad je Ljubav bila tako silna da me ništa nije moglo zaustaviti, kad je milost bila moj ''vjetar u leđa''. O da, tada sam točno znala što Bog od mene traži...

Jeste li ikad grizli čokoladu i žvakali je kao gumeni bombon? Ja jesam...i mogu vam reći da tako nikad nisam osjetila okus finoće te čokolade, kao da je okus slatkoće bio dovoljan. Katkad je čokolada samo glazura u tankom sloju oko bombona koji je tvrd – to nikako ne volim, izgrebem si jezik trudeći se osjetiti tu čokoladu, a ona se jedva osjeti. No, katkad je čokolada unutar tvrdog bombona, naizgled lošeg okusa... što mislite koji od ova tri primjera najbolje opisuje put vjernika? Rast u vjeri, u Bogu? Samo drugi primjer. Zašto?

Jer je vjera zapravo tvrda struktura oštrih postavki koje nas koštaju i ugode i slatkoće. Da, vjera je poput naizgled čokoladnog bombona gdje je čokolada samo u tankom sloju koji ni ne osjetiš jer odmah ispod nje je hrapavi, tvrdi dio koji od tebe traži rad na sebi i povjerenje da iza tog oštrila ipak ima okusa čokolade.

Da, svaki vjernik prolazi svoj put sazrijevanja u vjeri, pa tako i ja. Prema knjigama i vlastitom iskustvu mogu reći da je vjera kao mamac na udici dugog silka prepunog bodlji i nestabilnosti. Zašto mamac? Jer se događa kroz osjećaj! Vjera te zahvati kroz osjećaje voljenosti i zamilovanosti i ti te osjećaji drže i nose kao na krilima dok ne počneš iskreno opredjeljivati se za tog Boga koji te ljubi.

Tada Bog pokaže koliko te želi za sebe na vrlo neobičan način: sklopi ti krila i pričvrsti ih nečim poput UHU ljepila za tvoja leđa, te ih ne mogneš otvoriti podulje. A da bi ''učvrstio'' tvoju vjeru, učini sve pod tobom, u tebi i oko tebe – nestabilnim, lako lomljivim, pa i nevidljivim. Tako nestabilan, kao slon na užetu, nije dovoljno što ideš naprijed, nego sve postane nevidljivo, Bog zatvori oči tvoje duše, duha, srca...i pusti te da misliš da je pregorio osigurač, te da nema rasvjete, no, zapravo, iza tog debelog poveza kriju se reflektori milosti.

Ono što je najnelogičnije u našoj vjeri u Boga je činjenica da je On najbliži kad smo mi slijepi miševi, da je On najjasniji kad smo kao rosa u podne; magloviti, da je na djelu kad se naizgled ništa ne događa ni u nama ni oko nas.

Tako je Bog siguran da ima miran radni prostor: bez smetnji našeg ega, oholosti, samodostatnosti i umišljenosti.

Zato, ne boj se ako Boga ne osjetiš, ne čuješ, ne doživljavaš, ako do tebe ne dopiru emocije prema Njemu, raduj se! Jer je to znak da Bog ozbiljno računa na tebe i da ima povjerenja u tvoju opredijeljenost za Njega u svemu i bez obzira na okolnosti, osjećaje i događaje! Prepusti se čokoladi u tragovima, piše u kolumni na portalu laudato.hr.