Antonio Pavlović, mladić s oštećenjem vida, koji obogaćuje hrvatski kulturni život: 'Kad vam hobi postane posao, onda je to super!'

"Ako želim živjeti, želim nekako uživati u životu…", rekao je za portal Generacija.hr Antonio Pavlović, urednik i redatelj audiodeskripcija.

No, evo kako nam se na početku razgovora predstavio naš sugovornik koji nas je 'kupio na prvu' svojim optimizmom i nevjerojatnom vedrinom.

Centar za audiodeskripcije

"Ja sam Antonio Pavlović, urednik i redatelj audiodeskripcije i izvršni direktor Centra za audiodeskripcije".

Centar za audiodeskripcije inače je udruga koja se bavi prilagodbom kulturnog sadržaja za osobe oštećenog vida.

Našeg sugovornika potom smo upitali kako je došao do tog posla te kako se u njemu snalazi.

"Godine 2013. bio sam pozvan na Festival prava djece. To je jedini inkluzivni festival, koji cijeli svoj program prilagođava putem audiodeskripcija za slijepe osobe. Bio sam pozvan, znao sam ljude koji su sudjelovali u produkciji festivala. Tada se tek kretalo s audio deskripcijama…", govori Pavlović u razgovoru za Generacija.hr.

Spominje i radove u raznim udrugama kasnije, ali i gorespomenuti Centar koji je osnovan krajem 2016. godine.

Radni dan svodi mu se na uređivanje i režiranje audiodeskripcije i vođenje Centra za audiodeskripcije, kaže nam.

A na pitanje kako izgleda njegov radni dan, odgovara da radi tri stvari. "Jedna je vođenje tog centra, to su u biti sastanci. Nemamo ured kao ured, nego uglavnom snimamo po studijima. Kada radim audiodeskripciju, pripremam tekstove audiodeskripcije s dramaturzima, scenaristima. Radi se o tekstovima gdje s dramaturgom gledam film, on mi opisuje, a ja odlučujem što će se zapisati i što je jasno iz zvučnog zapisa. Kasnije se s tim tekstom, kojeg napišemo, ide u studio s glumcima koji čitaju taj tekst", pojašnjava.

Bez vida ostao s 11 godina

Nakon što nam se predstavio, Antonio nam je objasnio kako je bez vida ostao s 11 godina, no da je – unatoč tome – normalno nastavio redovno školovanje.

"Uzrok je kriva operacija", kratko nam je poručio pa nastavio:

"Nastavio sam redovno školovanje, u osnovnu školu gdje sam išao prva četiri razreda. Redovno školovanje nastavio sam i u gimnaziji, a i na fakultetu".

Centar Vinko Bek

Kasnije – uz osnovnu i srednju školu – slijepe osobe dobivaju podršku defektologa iz Centra Vinko Bek, dodaje naš sugovornik.

Podsjetimo, Centar je osnovan 1895. na inicijativu Vinka Beka, našeg prvog tiflopedagoga. U ono vrijeme bila je to jedina ustanova za obrazovanje slijepih u ovom dijelu Europe.

"Na osnovi rezultata koje je Bek postigao radeći za slijepe, a što mu je Zemaljska vlada izravno ili posredno omogućavala, godine 1894. u Zagrebu su se stekli uvjeti za otvaranje zavoda za slijepe. No zbog slabog odziva zainteresiranih na natječaj koji je raspisala Zemaljska vlada zavod za odgoj i obrazovanje slijepe djece (Zemaljski zavod za slijepe) počinje s radom tek u rujnu 1895. godine, kao prvi zavod te vrste u jugoistočnoj Europi. Zatim se otvara Zavod za odrasle slijepce (od 1898. Dom slijepih radnika), dok je 1910. osnovan Dom slijepih djevojaka", piše na stranici Centra.

Pavlović nastavlja dalje:

"Centar Vinko Bek je škola za osobe s oštećenjem vida. Slijepe učenice i učenici imaju podršku svog defektologa. Mene je defektolog učio Brailleovo pismo, kretanje i pružio mi podršku do kraja srednje škole".

Tako se, kaže nam, školuje većina slijepih.

Postoji li sustav?

Kada govorimo o sustavu, kada su u pitanju osobe s teškim oštećenjem vida, je li on dobro posložen, zanimalo nas je

Postoji li sustav?, najprije je upitao pa svoju tvrdnju dodatno pojasnio:

"Imamo zakonske okvire koji nam omogućuju nekakvo izjednačavanje naših prava. Konkretno, ja to gledam kroz kulturu kojom se bavim, ali opet taj sustav ne funkcionira na nekakvim zadanim, pisanim pravilima. Više funkcionira kao smjernice kako bi se trebalo ponašati, odnosno što bi se trebalo raditi – ne samo za slijepe osobe – nego za osobe s bilo kojom vrstom invaliditeta. Sve to ostaje, rekao bih, na volji pojedinca ili nekakvih organizacija bilo civilnih, nevladinih koje moraju promicati, gurati ta ljudska prava koja su nam zakonom zagarantirana i zaštićena, a u praksi štekaju".

Koliko doprinose udruge slijepih, jesu li one korisne, zanimalo nas je.

Svaka županija ima svoju Udrugu slijepih, odgovara nam.

No ni tu nije stao.

"One moraju biti temeljne organizacije koje će okupljati slijepe, svaka na nekoj svojoj lokalnoj razini. One su ključne, jer preko tih udruga osobe s teškim oštećenjem vida se povezuju, mogu saznati svoja prava… Organiziraju se, kao što se u Zagrebu organiziralo posljednjih par godina, odlasci na prilagođene predstave", kaže nam.

Zatim dodaje:

"Udruge kao takve imaju veliku početnu važnost da kroz svoje programe – sve ovisi od udruge do udruge, odnosno koliko su aktivne – da što više slijepih uključe u normalan život".

Što treba mijenjati u tom sustavu?

Da možete nešto promijeniti u sustavu, što biste prvo promijenili, zanimalo nas je.

"Hah, malo više stvari", započeo je.

Nakon kratkog razmišljanja kaže da bi promijenio zakonske okvire.

"Opet gledam kulturu kojom se bavim… Mislim da bi bilo puno lakše prilagođavati audiovizualni sadržaj, filmove, serije, kazališne predstave, muzeje i tako dalje kada bi postojao zakonski okvir koji bi garantirao da sve ono što je financirano od strane države ili grada, odnosno regionalno ili lokalno, da mora biti prilagođeno za osobe sa senzornim oštećenjima, a kad mislim na prilagodbu kulturnog sadržaja, ne mislim samo na audiodeskripcije, nego i na opisni titl za osobe s oštećenjem sluha", kaže Antonio Pavlović za portal Generacija.hr.

Zašto se dosta često kaže da su ljudi s teškim oštećenjem vida na marginama društva, pitali smo.

Odgovara da u današnje vrijeme mladi slijepi imaju puno više mogućnosti nešto što je to bilo prije 20 ili čak 30 godina, no i da ne bi rekao da su osobe s teškim oštećenjem vida na margini društva.

"U današnje vrijeme ima više mogućnosti za mlade koji su slijepi, nego kao što je to bilo prije 20-30 godina – od cjelokupne tehnologije, korištenja laptopa i tehnologije, mobitela, interneta", govori nam.

"Pitali ste zašto su na margini društva? Ne bih rekao da su na marginama, ali se općenito o osobama s invaliditetom u Hrvatskoj priča samo na neke važne datume. Ima par datuma godišnje, kada netko nešto obilježava – Međunarodni dan bijelog štapa, Međunarodni dan osoba s invaliditetom, onda se svi sjete…", dodaje Pavlović.

Ističe kako bi se cijeli sustav trebao nekako rekonstruirati kako bi cjelokupne osobe s invaliditetom dobile više prostora i mogućnosti za zapošljavanjem.

Zatim se ponovno dotaknuo zakona koji – nismo iznenađeni – u praksi izgleda puno drukčije nego kao što je na papiru.

"Postoji zakon da svaka firma, koja ima više od 20 zaposlenih, mora imati zaposlenu jednu osobu s invaliditetom. To je zakonski propisano, no u praksi do izgleda drugačije", govori nam.

'Važna je okolina i njihova podrška'

Postoji velik broj ljudi koje zadesi teška sudbina i padnu u ralje pesimizma, spominjemo. Naš sugovornik kaže da je u svemu tome vrlo važna okolina – prvo obitelj, a onda sve ostalo.

"Važna je okolina, odnosno gdje odrastate. Znači, prvo obitelj – kako vas uopće ona tretira. Drugo, okolina i rodbina… Vaše odrastanje, unatoč tome što ne vidite, da bude kao da vidite. Slijepi vide na svoj način… Nije samo do slijepe osobe, važno je i kako ga okolina prihvati, odnosno kako postupa prema nekome – ne kao prema nekome kome treba pomoći živjeti, nego nekome kome, ‘ajmo reći, treba podrška živjeti", pojašnjava Pavlović u razgovoru za portal Generacija.hr.

Zanimalo nas je kakva je njegova obitelj bila. Iste sekunde uzvratio se "super", a onda svoju tvrdnju dodatno pojasnio:

"Moja obitelj je super. Imam brata blizanca, koji nije slijep. Roditelji su nas jednako tretirali. Nikad nisam dobivao ‘pluseve’, odnosno da sam se mogao izvući na nešto da ne radim ili ne bih mogao naučiti", jasno je poručio.

Ponavlja da je oslijepio s 11 godina te da nije imao previše prilika družiti se sa slijepim osobama te da kroz odrastanje nije imao prilike družiti se sa slijepima.

No tada spominje da se osobe s teškim oštećenjem vida druže među sobom. "To je jedna od prednosti udruga za slijepe na lokalnoj razini. One ih skupljaju, daju im priliku da se druže. Oni se organiziraju pa se igra i pikado, šah. Organiziraju se radionice joge, knjižene radionice, ovisno o tome što njih zanima", kaže.

U čemu je našao toliku pozitivu, zanimalo nas je.

To je, kaže nam, normalno funkcioniranje. "Kada ste slijepi, tako funkcionirate i onda je to za divljenje, a to je u biti nešto najnormalnije. Ako želim živjeti, želim nekako uživati u životu, a moram raditi nešto i funkcionirati kao i svi drugi…", kaže nam.

Zaključno, našeg sugovornika upitali smo je li zadovoljan svojim poslom.

"Kada vam hobi postane posao, posao smatrate hobijem i uživate u tome i možete živjeti od toga, onda je to super", zaključio je Antonio Pavlović u razgovoru za portal Generacija.hr.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.