Andrea Blažević o položaju liječnika u Hrvatskoj i njihovom odlasku iz zemlje: 'Tko će ti platiti život koji propuštaš?'

Međutim, situacija u zdravstvu nije bajna, posebno nakon više od dvije godine epidemije koja je iznjedrila na vidjelo sve probleme hrvatskog zdravstvenog sustava. Prema pisanju medija, liječnici su sve nezadovoljniji, a veliki broj njih jednostavno svoju karijeru u nekom trenutku odluči nastaviti u inozemstvu.

Koliko je zahtjevan studij, koji su njezini motivi za bavljenje medicinom i kako ona gleda na problematiku bavljenja medicinom u Hrvatskoj, samo su neka od pitanja na koja je odgovorila Andrea Blažević, predavačica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pretendentica na specijalističko usavršavanje za neurokirurga, što joj je želja koju već tri godine ne može ostvariti.

Andrea Blažević je 27-godišnja doktorica medicine i asistentica na Katedri za anatomiju i kliničku anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu gdje radi otkada je završila studij 2019. godine. Studentica je i postdiplomskog studija Neuroznanost, na drugoj godini, a trenutno se nalazi na usavršavanju u francuskom Marseillesu. 

'Oduvijek sam znala da se želim baviti medicinom…'

Za portal zaposljavanje.mimladi.hr kazala je da njezina motivacija da bude liječnica seže od malena…

"Oduvijek sam znala da se želim baviti medicinom, tako da je to kod mene bilo dosta jednostavno. Još kao mala me zabavljalo da lutke zamatam zavojima, a ne da ih oblačim u odjeću… Nekako sam oduvijek bila orijentirana na to, a osim toga oduvijek su me zanimale manualne stvari, popravljati i izrađivati nešto. Privlačila me sama ideja da se možeš educirati i nekome napraviti dobro s tim. Kada sam razmišljala o faksu u srednjoj školi, nisam nikada razmišljala o tome koliko je posao cijenjen, koliko je posao plaćen, što bi možda bilo pametno razmišljanje, ali sam se vodila time da isključivo to želim. Kad je bilo vrijeme za prijave na studij, medicina je bila jedina gdje sam se prijavila i jedino što me zanimalo pa sam srećom i znanjem uspjela", govori Andrea. 

Dvije stvari najviše je zanimaju – neurokirurgija, a onda i neuroznanost, s tim da je neurokirurgija bila prva, a tijekom studija razvila je zanimanje i za znanstveni dio ove grane medicine.

"Neurokirurgija me zanima od kraja druge – treće godine faksa kada sam više počela to proučavati i imala prilike susresti se s tim na praksi. Neuroznanost me počela zanimati nešto kasnije, ali moram priznati da nikada nisam ni razmišljala o tome da bih bila znanstvenica. Još kao student bila sam demonstrator na Anatomiji, a odmah po završetku studija bilo je slobodno mjesto za asistenta pa sam se javila i tu me dodatno počeo zanimati znanstveni rad kojim sam se počela baviti još na faksu", priča dalje.

"Trenutno sam na usavršavanju u Francuskoj u Marseillesu na INSERM-u. Prijavila sam se za stipendiju francuske Vlade u trajanju od mjesec dana. Oni žele poboljšati mobilnost mladih, edukaciju mladih stručnjaka, da im se pruži prilika da dođu u inozemstvo. Uz to, preko Znanstvenog centra izvrsnosti, Hrvatski institut za istraživanje mozga poslao me na dodatnih nekoliko mjeseci, kako bih ovdje radila u laboratoriju, a u planu je za rujan da ću dio vremena provesti i na neurokirurgiji, a sve je to u sklopu pisanja mog doktorskog rada. Uključena sam i u jedan istraživački projekt", kaže mlada sugovornica koja je i tijekom studija uvijek bila 'raspršena' na nekoliko projekata.

Znanstvenik u Hrvatskoj i u inozemstvu – nebo i zemlja

Tvrdi da je baviti se sa znanošću u inozemstvu i biti znanstvenik u Hrvatskoj nebo i zemlja:

"To je jedna apsolutno drugačija priča. Mislim da se kod nas nikada neće toliko financijski ulagati u znanost, a kod nas se to i ne cijeni dovoljno. U Francuskoj se to jako cijeni, tako da mislim da dok god se nešto ne promijeni, pogled na to, prihodi, plan financiranja Ministarstva, mislim da nećemo doseći tu razinu. Ima i jedna dobra stvar u toj sili prilika da puno stvari nemamo; naučeni smo izvući najbolje iz onoga što imamo i naučeni smo smisliti ideju, razraditi svaki korak, tako da kad se jednom upustiš u eksperiment, da znaš da nisi zeznuo. Nema da si pokušao pa nisi uspio pa ćeš drugi put drugačije. Mi smo jako pripremljeni, jako razrađeni i jako maštoviti što se tiče toga kako nešto napraviti. Mislim da su zato naši znanstvenici super kad dođu van jer su jako snalažljivi, razvijenog načina razmišljanja, dođu u uvjete u kojima imaju sve i onda predstavljaju čudo jer odjednom mogu zaista iskoristiti svoj puni potencijal, tako da ima nešto dobro u tome kakvi su uvjeti kod nas u Hrvatskoj, a to je da smo postali snalažljivi pa smo odlični za 'van', što opet nije dobro za Hrvatsku."

Što se tiče samog studija medicine, Andrea smatra da je riječ o jednom od najzahtjevnijih i najkompleksnijih fakulteta.

"Od samog početka, kada završiš srednju školu i dođeš kao 18-godišnjak ili 19-godišnjak na studij, odmah se susretneš s knjigom iz Anatomije koju čini nekoliko tisuća stranica gradiva za savladati u kratkom vremenu i jako je zahtjevno, a nakon prve godine postaje još zahtjevnije i traži veliku predanost i dobru razinu organiziranosti. Moraš biti stalno u kontinuitetu i to je ono što je razlika u odnosu na druge fakultete. Na većini njih živi se studentski život, a uči se kada su rokovi. Na medicini ti konstantno učiš jako puno, a kada su rokovi onda učiš još više od užasno puno. Ne kažem da na medicini nema života. Ima i život i zabavno je. Medicina je lijepa, ali je zahtjevna.

S vremenom shvatiš koliko je to odgovoran posao jer ćeš ti kada završiš fakultet biti diplomirani liječnik, nekome ćeš postaviti dijagnozu i liječiti ga. Tijekom studija shvatiš koliko je to odgovorno jer na tebi će doslovno biti nečiji tuđi život, tako da je tu cijelo vrijeme i ta psihološka odgovornost koja te pritišće. Dosta je važno tijekom cijelog studija održavati balans između toga da se jako trudiš i dosta učiš i s druge strane da ipak održavaš i normalan život, da nemaš slom živaca na prvoj većoj prepreci koja naiđe jer, na žalost, dosta studenata medicine u nekom trenutku ima 'burn out' i ne mogu dalje, i ne znaju kako bi dalje, i smatraju da nisu sposobni za to. Mislim da je to dosta kompleksno – u nekom trenutku si završio srednju školu, a u drugom imaš ogromne količine gradiva, sve je komplicirano, velika je kompetitivnost – tko će više, tko će bolje. Jedno položiš, drugo te već čeka, s trećim kasniš", opisuje život studenta na Medicinskom fakultetu.

Što zapravo želimo da student kao budući liječnik zna?

Ipak, kaže, njoj je studiranje bilo prekrasno razdoblje, a tome je dodatno pridonijela činjenica da je Blažević bila aktivna u Studentskoj sekciji za kirurgiju, što je uključivalo odlaske na razne kongrese, održavanje radionica i slično.

Kritična je, međutim, prema količini gradiva kojima se opterećuje studente.

"Iz generacije u generaciju je sve više toga, udžbenici su svake godine sve veći, očekuje se sve više toga da studenti to znaju, nova su saznanja stalno dostupna i to je užasno puno gradiva. Čini mi se kao da je na studentima pritisak da sve moraju znati, neka sve prođu, a onda iz te šume gradiva, ne vide drvo, odnosno, premalo se ističe ono što je možda najvažnije da kao budući liječnik poneseš s tog studija. To je jedna od stvari koja bi možda trebala reformu u smislu kurikuluma. Trebalo bi se postaviti pitanje što zapravo želimo da student na medicini kao budući liječnik zna. Mora li stvarno znati svaki detalj, sitnicu, godinu, podbroj, broj itd. ili ćemo staviti poantu na to da je sposoban kao budući liječnik, nakon što diplomira, donositi odluke, a onda, u što se već bude specijalizirao, da se o tome detaljnije educira."

Kaže da je sad puno više nego prije fascinira bavljenje znanošću zbog čega se u konačnici i odlučila za usavršavanje u Francuskoj, ali ističe, da unatoč tome što rad kao nastavnice ima svoje prednosti, njezina najveća želja je i dalje neurokirurgija.

"Što se tiče toga da budem nastavnica na Anatomiji, to je prekrasno, studenti su super. Kada sam se tek zaposlila, još nisam imala svoj pristup studentima, gledaš druge pa radiš to isto. S vremenom dobiješ i više sigurnosti i razviješ svoj pristup. Studenti su, pogotovo na prvoj godini, kada dođu otvorenih okica, motivirani i mislim da je i njima super kako sam ja mlađa osoba pa im je lakše razgovarati nego kada pred sobom imaju starijeg, ozbiljnog profesora. Lijepo je vidjeti da ih potičeš, motiviraš. Ipak, meni nije ambicija ostati na fakultetu, moja je ambicija biti neurokirurg. Planiram da znanstveni dio i dalje ostane dio mog života, ali prvenstveno ono od čega stvarno neću odustati je neurokirurgija. To mi je jako dugo želja – kada sam prvi put ušla u salu za neurokirurgiju, znala sam da je to to. Okušala sam i druge stvari, ali svaki put sam se vraćala na neurokirurgiju i to je ono što želim više od svega, ali do sada tu nisam uspjela dobiti specijalizaciju i nadam se da budem i da će to biti u Hrvatskoj."

'Prvo sam bila za to da neću otići iz Hrvatske'

Bez obzira na to koliko je optimistična što se tiče njezinog ostanka u Hrvatskoj, neke stvari su ipak poljuljale njenu odlučnost po tom pitanju.

"Mojih kolega je dosta otišlo u inozemstvo, neki čak meni stvarno bliski kolege otišli su jer su se previše trudili da bi sada čekali na specijalizaciju na koju ih nitko ovdje ne potiče. Svi kažu da im nedostaje Hrvatska i nedostaju im ljudi ovdje, taj naš mentalitet i toplina, ali kažu da im je drago da su vani jer ih se cijeni, imaju dobru plaću i potiče ih se da rade i kad rade dobro omogućava im se napredak. To je dio koji kod nas nedostaje. Ne mislim da su za to krivi liječnici, već je problem sustava, financija, mogućnosti…", ocjenjuje Blažević.

Je li ona među liječnicima koji će svoju karijeru graditi izvan Hrvatske?

"Ja sam osobno oduvijek bila za to da neću otići iz Hrvatske. Tu sam se školovala, od učitelja, profesora, doktora, moje cijelo školovanje je u Hrvatskoj. Tu su mi obitelj, prijatelji i rodbina i oduvijek sam bila za to da ću ostati i da nije tako loše, čak unatoč svim problemima položaja liječnika i dalje bih voljela tu ostati, ali sad mi je već pomalo dosta. Čekam idući natječaj za specijalizaciju, ali ako ne uspijem u neko skorije vrijeme dobiti specijalizaciju koju želim, mislim da ću svakako vidjeti natječaje vani jer u nekom trenu nema smisla više čekati. Kada je to nešto čemu si godinama posvećen i radiš samo to, jako se puno trudiš… Kad jednom, drugi put, treći put netko dobije specijalizaciju jer eto, ima poznanstva, vezu ili političku pozadinu, onda u nekom trenu ne čekaš više, nego gledaš dalje izvan Hrvatske. Kad se vratim iz Marseillesea nadam se da ću odavde donijeti dovoljno dobrih ideja i suradnje, da će se to sve isplatiti i da će se pojaviti i natječaj za specijalizaciju koju želim, i da ću ostati u Hrvatskoj, i ostvariti međunarodnu suradnju što je moja neka ideja pa idemo razmišljati optimistično", način je na koji razmišlja Andrea Blažević.

Što se tiče problema kod dobivanja specijalizacije o kojem je počela govoriti, kaže da tu ima puno nesrazmjera, ali i da je položaj liječnika u Hrvatskoj jako loš, zbog čega i ne čudi odlazak liječnika u inozemstvo.

'Tko će ti platiti za život koji propuštaš?'

"Rad pod nadzorom nakon studija dobije se relativno brzo jer je to i namijenjeno tome da se treba dobiti, ali čekanje od toga da završiš fakultet i dočekaš specijalizaciju je poprilično komplicirano jer ni nema previše natječaja, pogotovo sad u koroni. Onda se natječaji poništavaju pa su natječaji za nekoga pa nisu natječaji nego premještaji… Taj dio kada pokušavaš dobiti prvo zaposlenje je dosta kompleksno. Ono što se uvijek šalimo je da bi kandidat kojeg traže trebao biti mlad, da ima iskustva, što nekako nije spojivo. Problemi su tu sa svih strana", kaže i nastavlja:

"Možda se na fakultetu ne inzistira dovoljno na praktičnom radu pa se mladi liječnik i kad diplomira ne osjeća sigurnim da ide odmah raditi jer si misli kako ću ja sad to. Dio ne zna što želi, a dio koji zna što želi javlja se za specijalizacije pa ne dobije što želi. Prođe godina, dvije, tri ili koliko već i onda zapravo na žalost nekako čak i onaj tko je konkretno znao što želi, ode na nešto drugo jer nije dobio ono što želi. Situacija manjka liječnika je hrvatski apsurd, manjka ih, a pri tom imamo veliki broj nezaposlenih liječnika medicine. Mogli bi smanjiti broj studenata na fakultetu, a opet se vraćamo na to da je manjak liječnika."

Puno je tu stvari koje ne funkcioniraju, kaže.

"Prvo je problem položaja liječnika u Hrvatskoj gdje oni generalno imaju toliki broj prekovremenih sati da je to ljudima nezamislivo, a tu pričamo o nekih 15 dežurstava u mjesecu. Tu je onda veliki broj prekovremenih sati koji se i ne obračunaju uvijek, a nekada se i ne plate. Ali da se i plate, gdje ti je život, gdje ti je odmor, gdje ti je išta? I to je jedan od razloga zašto su liječnici nezadovoljni jer kada ti doslovno imaš toliko prekovremenih sati, naravno da se u jednom trenu liječnici počnu buniti. Tko će ti platiti za cijeli život koji propuštaš? Kad si cijelo vrijeme na poslu, onda si premoren i nisi ni za što drugo. Tu se vidi taj manjak; da je više liječnika, onda ovi postojeći ne bi trebali raditi toliko, ali ne zapošljavaju se mladi i novi jer se ne raspisuju natječaji, barem ne u Zagrebu. Velike je razlika što se toga tiče u Zagrebu u odnosu na ostatak Hrvatske, i u uvjetima i prilikama u natječajima", nabraja Andrea koja smatra da je zdravstvo u Hrvatskoj puno različitih nesrazmjera.

Zapošljavanje preko 'veze'

"Kriteriji za natječaje trebali bi biti znanje, stručnost, kompetencije i kvaliteta, ali pritom su često kriteriji koji odlučuju političko opredjeljenje, stranačka pripadnost, rodbinske veze i slično", kaže Andrea i dodaje da je sama bila dionik natječaja na kojima se i nije skrivalo to da su natječaji namješteni.

"Svi onda krenu tražiti veze i tražiti nekog, ali u nekom trenu i nemamo svi nekoga. Meni bi bilo nezamislivo da moram isticati svoju stranačku pripadnost. Nisam član ni jedne stranke i ne želim pretjerano imati posla s politikom. Mene bi vrijeđalo da posao dobijem jer pripadam nekoj stranci ili da moram moliti nekoga da zove za mene. Sav moj angažman, volontiranje, učenje, tada bi palo u vodu jer ispada da je to sve nebitno. Taj dio oko natječaja je poprilično odvratan i mislim da zbog takvog sustava jako puno liječnika odlazi van", zaključila je Andrea.

Projekt ‘mimladi.hr – novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.