RAZGOVOR S POVJESNIČAREM UMJETNOSTI

Slučaj novog spomenika Franje Tuđmana ili traljavost državne umjetnosti

Autor

Marijan Opačak

Nakon što je gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić u društvu akademskog kipara Kuzme Kovačića prezentirao statuu dr. Franje Tuđmana koja će biti postavljena na travnatoj površini između Ulice Grada Vukovara i fontana u Aveniji Većeslava Holjevca, zbog izgleda same statue krenula je bura loših kritika u medijima i na društvenim mrežama. Iz tog razloga razgovarali smo s povjesničarem umjetnosti i magistrom umjetnosti Antom Brešićem Mikulićem o novom kipu koji bi trebao predstavljati prvog predsjednika hrvatske države.  

26.11.2018. u 13:12
Ispiši članak

"Kada je u javnost izašao izliven brončani spomenik dr. Franje Tuđmana, rad akademskog kipara Kuzme Kovačića, jasno je da čak i ovaj spomenik ulazi u zanimljivu seriju radova, koji danas mogu tvoriti zasebnu znanstvenu jedinicu proučavanja problematike koncepta i izvedbe spomeničke plastike posvećene dr. Franji Tuđmanu", rekao je Brešić Mikulić i dodao kako je već na prvu vidljiva loša i nedostatna općenita izvedba te promašaj postizanja fizičke sličnosti, kroz detaljniju modelaciju lica same skulpture.

Međutim, dodao je kako je najzanimljivija pojava vezana uz opću problematiku izvedbe tematske skulpture i državnog sponzorstva.

Država kao naručitelj

"'Prvo bijaše Vladar koji naloži izradu velikog spomenika', tako je kroz povijest umjetnosti počinjala serija vezana uz državnu javnu skulpturu te razvoj spomeničke plastike u Europi, pa tako i u Hrvatskoj", prisjetio se naš sugovornik.

Podsjetio je na to kako je prostor Hrvatske prolazio kroz izrazito burnu prošlost i političku dinamiku 20. st. te da je dolazilo do čestih promjena središnjih naručitelja te iako je država i dalje glavni nositelj, velika imena naručitelja mijenjaju se s kolektivom.

"Ovo bi pojedinci možda i nazvali prizvukom neke tradicije kamenoloma kakva je bila u Dubrovačkoj aristokratskoj republici. No taj naš 'kolektiv' je ipak sveden ponajprije na dinamiku, misao i ideologiju pojedinih političkih stranaka, što čini jedan izrazito problematičan diskurs u razvoju od zamisli, sve do same izvedbe spomenika. Možemo sa sigurnošću kazati da je Hrvatska kao društvo i gospodarstvo prošla (prema nekima još uvijek i nije) tranzicijski period iz socijalizma u demokraciju. Po pitanju kulturnih i umjetničkih praksi vezanih uz ulogu i prevagu stranačke misli još uvijek smo u tranziciji, jer ipak naša praksa trenutno gaji, kako bi sarkastično rekli, tekovine socijalizma. No za razliku od kasne-socijalističke prakse, koja, iako je nedvojbeno totalitaristička u svakom smislu, pa tako i kulturi i javnoj plastici, ipak je stavljala u prvi red struku i stručno mišljenje, što ovu našu suvremenu praksu ipak stavlja ponajprije u klasičnu tranzicijsku, koja često pokazuje miješanje stručnosti, amaterizma, razvijene i nerazvijene skulpturalne plastike, koncepta, ali i kiča", smatra povjesničar umjetnosti. 

Problematika javnog otvorenog natječaja

Naš sugovornik dodirnuo se i problema javnog natječaja koji se provode pri naručivanju ovakvih spomenika. 

"Ako bih uzeo poznatu izreku velikog mislioca Voltairea za (Njemačko) Sveto rimsko carstvo, koja se često koristi za različite zakulisne elemente u povijesti, te ju primijenimo u ovom slučaju za stručne i javne natječaje, rekao bih da niti su javni, niti su otvoreni, niti su natječaji. Jednostavno različite komisije su tvorene od osoba koje često nisu niti strukom vezane, već predstavljaju mišljenje 'naroda', vlasti, lokalnih zajednica itd., a svojim glasom tvore ipak neko mišljenje koje utječe na ishod samog natječaja. Također dolazi i do česte prakse financijske kompenzacije za same sudionike, jednostavno izbor na to mjesto ostavlja prostor pojedinim (ne svim) članovima da budu skloniji davati ustupke naručitelju koji u slučaju države je često sačinjen od osoba bez razvijene vizualne inteligencije, sklonih amaterizmu i kiču", smatra Brešić Mikulić. 

Kada pogledamo uistinu velik broj loših izvedbi radova posvećenih Franji Tuđmanu, postavlja se pitanje je li problem u samoj izvedbi rada ili je ipak ovo dio jedne složenije problematike? Čisto sumnjam da je Franjo Tuđman u toj mjeri nezahvalna osoba za izvedbu u sferi kiparstva 

Dodaje kako se ono 'javno' u tim natječajima može usporediti s javnim djelovanjem negdašnjih partijskih lokalnih odbora. "Ako je izjava i kratak tekst o razlogu izbora ono što čini natječaj javnim, onda sama ta riječ gubi svaku smisao. Koliko su natječaji otvoreni, možemo vidjeti u jednoj zaostaloj nimalo 21. st. prikladnoj praksi pozivanja autora na sam natječaj. Jedna praksa koja se ne bi smjela niti vezivati uz opis javnih i otvorenih natječaja, na žalost u slučaju državne narudžbe je stalna.

I u konačnici problem koji je direktna refleksija stanja u kulturi i umjetnosti na našem ozemlju. Jednostavno krug ljudi u visokoj umjetnosti je toliko malen, da takav natječaj možete usporediti s primjerom u kojem dovodite pet kandidata u birtiju, od kojih su jedan-dva stalni gosti. A za taj objektivni i stručni odbor ili komisiju postavljate ostale stalne goste u toj 'birtiji'. Jednostavno rečeno, poznanstvo je neizbježno, a ono sa sigurnošću osporava objektivnost pri izboru konačnog rada, što možemo vidjeti po čestom ponavljanju istih imena autora u sferi državnih narudžbi u kulturi i umjetnosti", objasnio je Brešić Mikulić. 

"U slučaju ovog natječaja ponovno se postavlja jedna iznimno loša praksa, koja je na žalost još uvijek poticana i priželjkivana od 'starijih' generacija. A to je pozivanje autora na javne i otvorene natječaje. Toj praksi jednostavno nije mjesto u državnom natječaju, koji treba biti javan i otvoren. Sam natječaj za izvedbu koncepta spomenika dr. Franji Tuđmanu otvoren je u studenom 2015. te zaključen u ožujku 2016. Iz njega izlazi rad akademskog kipara i profesora na umjetničkoj akademiji u Splitu, Kuzme Kovačića. Iako je odbor, tj. ocjenjivački sud izabrao čak četiri dobitnika ili finalista, umjesto jednog. U razgovoru za Jutarnji list, prof. dr.sc. Ive Šimat Banov, jedan od naših vodećih stručnjaka za pitanja javne skulpture i plastike, te član istog odbora, tj. ocjenjivačkog suda, objasnio je da su izabrana četiri rada umjesto jednog te je otvorena mogućnost dorade istih. Šimat Banov naveo je i veliki problem oko lokacije, koja je tada bila na prostoru kompleksa bivših vojarni NjKV kraljevića Rudolfa, čija livada je danas trg dr. Franje Tuđmana", rekao je naš sugovornik.

O problematici korištenja javnog prostora

"Problem prostora je riješen kroz jednu odličnu slučajnost, koja nas podsjeća na veliku urbanističku dilemu iz druge polovice 19. st. Naime, prilikom osmišljavanja prostora za novu zgradu zemaljskog kazališta, tj. Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koja je izazvala prijepore među strukom, po pitanju treba li nova zgrada biti na Trgu bana Josipa Jelačića ili na Gornjem gradu, tu veliku svađu prekida jedna neočekivana i vizionarska odluka omraženog bana Dragutina grofa Khuena Héderváryja, koji ju prekida i određuje prostor koji je do tada služio kao sajmište i ostatak godine kao kuruzište za novu lokaciju kazališta. Iako ne uspoređujem u nikakvom smislu banovanje grofa Khuena Héderváryja s vođenjem grada gradonačelnika Milana Bandića, izuzetno je zanimljiva usporedba, u kojoj svađu i problem, koji struka nije mogla riješiti oko lokacije i izvedbe spomenika, rješava gradonačelnik Milan Bandić izabirući prostor kraj Vukovarske ulice, čiju pozadinu karakterizira zelena površina Sveučilišne livade. Svakako bolje i primjerenije rješenje nego li prethodna livada u kompleksu bivših vojarni NjKV kraljevića Rudolfa", smatra Brešić Mikulić.

Hrvatska i Hrvati, kao stoljetna država ili?

Ante Brešić dotaknuo se lika i djela dr. Franje Tuđmana i njegove povijesne važnosti kao prvog predsjednika hrvatske države i pravilnog odavanja počasti kroz izbor spomenika i prostora na kojem se taj spomenik nalazi.

"Skulpturi naprosto fali ekspresivnost i obilježja Kuzme Kovačića, rad odiše kao da se radi o prevelikim i izrazito nepotrebnim ustupcima prema naručitelju, a ne slobodi kakvu očekujemo od tako velikog umjetnika"

"Ako ulazimo u samo značenje riječi spomenik te često korištene fraze posebice uz ime Franje Tuđmana, a to jest lik i djelo. Svakako možemo zaključiti da naša praksa gazi i ne poštuje lik i djelo Franje Tuđmana kroz nazivanje javnih prostora i spomeničku praksu u Hrvatskoj. Nakon svoje vojne karijere dr. Franjo Tuđman ostvaruje karijeru povjesničara, posebice kao voditelja Instituta za historiju radničkog pokreta.

Uloga njega kao povjesničara izrazito će utjecati na njegovu ulogu kao političara i kasnije hrvatskog predsjednika. Sam se više puta protivio stvaranju državnih i vojnih datuma vezanih uz 1991., naglašavajući stoljetni kontinuitet hrvatske državnosti. Tu praksu, iako možemo vidjeti u nekoliko slučajeva da se nije držao nje, provodi većinom dosljedno. U konačnici Tuđman hrvatsku državu gleda kao obnovljenu 1991., a ne stvorenu, njene temelje vidi u srednjovjekovlju, a ne jedino u 1991. Očito velik dio pobornika lika i djela Franje Tuđmana teško se mogu nositi s takvom misli ili praksom. Također, jedan od velikih problema javnog prostora jest njegova prilagodba i simbolika. Kada je izabran prostor livade u bivšem vojnom kompleksu koji je stvoren u vrijeme Trojedne Kr. Hrvatske uz sebe veže ime i kamen temeljac postavljen od strane NjKV kraljevića Rudolfa, okružen dominantnim historicističkim građevinama vojarni, u dominantom stilu neoromanike, iz druge polovice 19. st. Je li to uistinu primjereno mjesto za osobu čije djelovanje je vezano uz hrvatsku državnost iz druge polovice 20. st.? U Hrvatskoj, te posebice Zagrebu, ima čitav niz slučajeva koji postavljaju pitanje odgovara li modernost i suvremenost u prostoru koji bi bolje imao konotaciju vezanu uz velikane do kraja 19. ili početka 20. st. Odaje li se uistinu počast spomenu Franje Tuđmana postavkom u prostor vezivan uz Monarhiju 19. stoljeća ili je ipak primjerenije mjesto, koje barem je vezano uz njegovo djelo, kroz obližnju novu Sveučilišnu knjižnicu?

Skulptura Franje Tuđmana i o problemu izvedbe ili nečeg drugog?

Skulptura Franje Tuđmana, rad je akademskog kipara i profesora Kuzme Kovačića.

"Njegov likovni i stvaralački opus neizbježan je dio svake hrvatske suvremene povijesno-umjetničke enciklopedije i skupa suvremenih likovnih umjetnika. Izuzetan i nagrađen kipar čija ostvarenja postaju i radovi postavljeni u našoj svakodnevnici, obilježeni državnim natječajima i narudžbama. Kada pristupimo samom djelu odmah je vidljiv nedostatak ili bolje rečeno nepotrebnost ulaska u detaljno oblikovanje izraza lica na glavi skulpture. Kuzma Kovačić kao autor figuralne skulpture nam je upravo i najzanimljiviji po dašku ekspresije koji njegova skulptura ostavlja. Jednostavno takva modelacija lica pokazuje promašenu izvedbu fizičke sličnosti skulpture s licem Franje Tuđmana. Naprosto sličnost nije pogođena! Analizom proporcije lica, te odnosa i oblika očiju, nosa, usta i općenitog oblika glave. Ona jednostavno ne pokazuje dovoljnu sličnost s karakteristikama portretirane osobe, na temelju odnosa fotografija kao izvornika i konačne modelacije. Skulpturi naprosto fali ekspresivnost i obilježja Kuzme Kovačića, rad odiše kao da se radi o prevelikim i izrazito nepotrebnim ustupcima prema naručitelju, a ne slobodi kakvu očekujemo od tako velikog umjetnika.

Kada pogledamo uistinu velik broj loših izvedbi radova posvećenih Franji Tuđmanu, postavlja se pitanje je li problem u samoj izvedbi rada ili je ipak ovo dio jedne složenije problematike? Čisto sumnjam da je Franjo Tuđman u toj mjeri nezahvalna osoba za izvedbu u sferi kiparstva", zaključio je naš sugovornik. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.