u dvorani vijenac

PREDSTAVLJANJE KNJIGE DR. TOMCA 'Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo'

Autor

mpd

Knjiga "Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo" dr. Zdravka Tomca bit će predstavljena u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, dvorani Vijenac u četvrtak 23. studenoga 2017. u 18 sati.

14.11.2017. u 19:10
Ispiši članak

O knjizi će uz autora govoriti: Nevenka Nekić, prof., akademik Davorin Rudolf i prof. dr. sc. Miroslav Tuđman.

Izvodi iz knjige prof. dr. sc. Zdravka Tomca:

"TUĐMANOVO I STEPINČEVO HRVATSTVO"

TUĐMANIZAM - POSEBNA TEORIJA I PRAKSA POLITIKE

Od 1990. i smrti dr. Franje Tuđmana prošlo je dovoljno vremena da je moguće objektivno i cjelovito pisati noviju hrvatsku povijest pa i povijest o dr. Franji Tuđmanu. Napisao sam nekoliko tisuća stranica u svojim knjigama, političkim esejima i kolumnama o životu i djelu dr. Franje Tuđmana. Mislim da je danas moguće dokazati da on spada ne samo u hrvatske velikane nego i državnike i stratege koji prelaze granice naše države pa i regije. Pokušat ću obrazložiti da Tuđman spada u red velikana političke misli i političke strategije, da je njegova politička strategija toliko zasebna da može ući pod imenom tuđmanizam u najuži izbor političkih strategija u povijesti.

Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i obnovitelj i utemeljitelj samostalne i suverene hrvatske države, imao je jasnu viziju što će postići u životu, čak je smatrao da mu je Božja providnost odredila i povjerila povijesnu ulogu biti na čelu hrvatskoga naroda u obnovi i obrani samostalne Hrvatske. Franjo Tuđman nije imao samo posebnu viziju nego je u pravo vrijeme i na pravi način povlačio riskantne političke i državničke poteze u ostvarivanju te vizije. Zato je Franjo Tuđman jedan od najvećih u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novijoj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima. Svi ostali su samo političari.

BITNE KARAKTERISTIKE TUĐMANIZMA

Tuđmanizam je cjelovita teorija i praksa, zaokružena teorijska i politička doktrina koja je provedena u društvenoj praksi, a njezin je rezultat pomirba hrvatskoga naroda u povijesnome procesu velikih svjetskih promjena, sloma komunizma i komunističkih federacija, stvaranje samostalne i suverene hrvatske države, obrana hrvatske države od velikosrpske agresije i obrana opstojnosti i slobode hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Nema nikakve dvojbe da je Tuđman jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti jer je bio na čelu hrvatskoga naroda u vrijeme stvaranja samostalne i suverene države i njezine obrane od velikosrpske agresije. Tuđman je formulirao cjelovitu državničku doktrinu koju je ostvario. U tom kontekstu samo ću ukratko nabrojiti argumente za ocjenu da je Tuđman jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti.

Tuđmanova je zasluga što je stvorio široki nacionalni pokret koji je objedinio većinu hrvatskih snaga, odnosno što je svojom politikom pomirbe prvi put onemogućio krvave hrvatske mostove ideološki sukobljenoga hrvatskog naroda. Prvi put Hrvati nisu ratovali jedni protiv drugih, nego je ogromna većina bila na istoj strani.

Nacionalni pokret temeljio se na križu i krunici, kao simbolima hrvatskoga katoličkog nacionalnog identiteta - nasuprot ateizmu i komunizmu koji su godinama grubom silom neuspješno pokušali uništiti hrvatski nacionalni i katolički identitet. Nije to bila samo strategija borbe za samostalnu državu i strategija obrane od agresora, nego i radikalan svjetonazorski sukob, borba protiv komunizma i ateizma i stvaranje pretpostavki za višestranačje i demokratsko društvo, te povratak Hrvata vjeri svojih otaca kao bitnom odredištu hrvatskoga identiteta. Sve je to Franjo Tuđman ostvario na čelu nacionalnoga pokreta, stvorio je samostalnu državu, srušio komunizam i ateizam. Međutim, Franjo Tuđman nije do kraja pronašao strategiju kako obraniti hrvatsku državnu samostalnost od opasnosti liberalnoga kapitalizma i globalizma.

Franjo Tuđman smatrao je još od 1966. godine, kada se upoznao s "velikim meštrom" Henryjem Kissingerom, da nema alternative liberalnom kapitalizmu i globalizmu i da Hrvatska mora ići tim putem. Tuđman je već tada bio svjestan opasnosti za hrvatski suverenitet i identitet ali je smatrao da će moći spojiti nespojivo. Smatrao je da će moći sačuvati hrvatsku državu kao suverenu i samostalnu, da će moći sačuvati hrvatski nacionalni identitet uklapanjem i integriranjem Hrvatske u novi svjetski poredak. On je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet. Kao olakotna okolnost za tu Tuđmanovu naivnost može se navesti činjenica da se u to vrijeme smatralo da će Europska unija biti isključivo gospodarska unija i zajednica suverenih država, a ne iznaddržavna tvorevina i iznadnacionalna tvorevina koja će poništiti nacionalni identitet i državnu suverenost, kako se to danas događa, jer nema nikakve dvojbe da Europski ustav dovodi male države, pa onda i Hrvatsku, ustavnopravno u sličan položaj u kojem je Hrvatska bila u SFRJ po Ustavu iz 1974. godine. Hrvatska je prenijela znatan dio svoje suverenosti na Europsku uniju. U EU-u sudovi, zakoni Unije, iznad su sudova i zakona Hrvatske.

Dr. Franjo Tuđman prihvatio je novi svjetski poredak u kojemu je novi bog profit i novac, prihvatio je diktaturu Međunarodnoga monetarnoga fonda, Svjetske banke, Svjetske trgovačke organizacije, iznadnacionalnoga suda u Den Haagu, čime su se otvorile mogućnosti da se ugrozi ono veliko što je hrvatski narod, na čelu s Franjom Tuđmanom, stvorio u Domovinskome ratu. Tuđman je uočavao te opasnosti i borio se protiv njih. Vjerovao da te opasnosti može spriječiti hrvatskim Ustavom. Inzistirao je da se u Ustav zapiše da je hrvatski suverenitet nedjeljiv i neprenosiv. Vjerovao je da je to dovoljna zabrana da njegovi nasljednici ne će prihvatiti Europsku uniju koja znači prenošenje nacionalnoga suvereniteta, odnosno njegovo gubljenje.

Zbog takvih Tuđmanovih stavova gospodari svijeta smatrali su ga konzervativcem i nacionalistom i opasnim neprijateljem ostvarivanja njihovih planova. Zbog toga su ga sotonizirali, diskreditirali pa i kriminalizirali brojnim krivotvorinama, da bi se skršili ne samo njegovi otpori, nego i otpori hrvatskoga naroda da suverenitet i nacionalnu samosvojnost žrtvuje na oltar europeizma i globalizma. Tuđmanovom smrću sve njegove ograde i rezerve prema opasnostima, prema europeizmu i globalizmu, kao procesima ukidanja i negiranja nacionalnoga suvereniteta, srušene su jer su hrvatske političke elite prihvatile sve ultimatume stranih gospodara. U takvoj realnoj situaciji Hrvatskoj je potrebna nova nacionalna strategija koja će realno vrjednovati zasluge dr. Franje Tuđmana i očuvati sve ono dobro, posebno njegovu državotvornu politiku, ali i dati nova rješenja za probleme koje Tuđman za života nije uspio riješiti.

Međutim, najvažnije je rehabilitirati državništvo Franje Tuđmana kao temelje sadašnje i buduće politike Hrvatske. Jednako je važno ne samo zbog istine o našoj prošlosti nego i zbog budućnosti zaustaviti detuđmanizaciju i objektivno vrjednovati Tuđmanove zasluge. Pritom se ne smije zaboraviti da zasluge Franje Tuđmana ne počinju devedesetih godina, kada stvara HDZ kao široki nacionalni pokret i kada na čelu hrvatskoga naroda obnavlja i utemeljuje suverenu i samostalnu hrvatsku državu te pobjeđuje velikosrpskog agresora i osigurava opstojnost hrvatskoga naroda u BiH. Da bi mogao učiniti to što je učinio u devedesetim godinama, Franjo Tuđman morao je voditi tešku i upornu borbu punih tridesetak godina prije 1990. godine. Tu borbu vodio je ne samo protiv velikosrpske hegemonije nego i protiv vlastitih zabluda i iluzija da je u komunističko-socijalističkome sustavu i Jugoslaviji moguće riješiti hrvatsko nacionalno pitanje i osigurati ravnopravnost hrvatskoga naroda. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća Franjo Tuđman kao povjesničar suprotstavlja se velikosrpskoj promidžbi krivotvorina kojima se hrvatski narod optužuje kao genocidni narod. Vodi veliku borbu protiv napuhavanja zločina u Jasenovcu i bori se za povijesnu istinu.

U borbi za istinu spreman je ići i u zatvor pa je dva puta i zatvaran. U tim procesima, Tuđman se radikalno mijenja. Tuđman već tada spoznaje nužnost stvaranja samostalne hrvatske države, ali kao političar svjestan je da mora čekati povoljne povijesne okolnosti da taj cilj mora ostvarivati postupno, da mora biti veliki kombinator, veliki "igrač", skrivati prave namjere, prihvaćati kompromise, puštati "lažne balone" i uvijek imati nekoliko opcija u borbi za ostvarivanje toga cilja. Tuđman tvrdo vjeruje u uspjeh i tu svoju vjeru prenosi na narod i prvi put u povijesti uspostavlja se sloga hrvatskoga naroda u ostvarivanju samostalne i suverene hrvatske države.

U tome povijesnom procesu Tuđman je morao nadigrati brojne i jake protivnike. Morao je pobijediti akademike SANU-a ("Srpska akademija nauka i umetnosti") i velikosrpske povjesničare i krivotvoritelje. Morao je nadigrati obavještajnu špijunsku mrežu KOS-a, SDB-a, SDS-a, odnosno UDBE, koja je splela mrežu oko njega. Morao je igrati dvostruku i čak trostruku igru i na svoju stranu dobiti neke važne igrače KOS-a i UDBE. Morao je pobijediti inozemne podzemne mreže Londona, Pariza i Moskve. Morao je neutralizirati jake snage međunarodne zajednice koje su bile protiv bilo kakve samostalne Hrvatske. Morao je taktizirati, pa i činiti trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima koji su se stavili u službu Beograda i velikosrpske agresije. Morao je rješavati kvadraturu kruga bosanskohercegovačke enigme. Morao je znati neutralizirati biološke Hrvate, a uistinu antihrvate, koji ne samo da nisu željeli Hrvatsku, nego su činili sve da onemoguće svaku ideju o samostalnoj Hrvatskoj. Morao je pronaći načina kako u uvjetima embarga na uvoz oružja, stvoriti Hrvatsku vojsku, koja se može suprotstaviti JNA i moćnim snagama unutar SFRJ koje su dobile podršku međunarodne zajednice da silom spriječe osamostaljenje Hrvatske.

U procesu stvaranja nacionalne sloge i izgrađivanju nacionalnog identiteta kao uvjeta hrvatske pobjede i stvaranja samostalne i suverene nacionalne države, Tuđman je ispravno procijenio da ne može uspjeti bez križa kao simbola, bez hrvatske Katoličke Crkve kao garancije hrvatskoga nacionalnog identiteta. I u tom procesu Tuđman je morao radikalno mijenjati ne samo politiku nego i samoga sebe.

Nevjerničko i vjerničko u Tuđmanovu svjetonazoru ispreplitalo se i borilo kroz njegov život. Na kraju je pobijedilo vjerničko, barem ja tako mislim. Međutim, kod Tuđmana, kao državnika i političara i domoljuba, nema nikakve dvojbe da je vjerničko pobijedilo i mnogo prije njegova duhovnoga preobražaja od ateista u vjernika, jer je shvatio da bez križa kao oslonca hrvatski narod ne može stvoriti i obraniti svoju nacionalnu državu.

Svi protivnici koje je Tuđman pobijedio u procesu stvaranja samostalne i suverene hrvatske države nikada mu nisu oprostili pobjedu i cijelo vrijeme radikalnom detuđmanizacijom nastoje poništiti ono veliko što je Tuđman stvorio. Međutim, umnožili su se i novi protivnici. Znatan dio inteligencije i elita u Hrvatskoj koji danas vladaju kulturom, prosvjetom, medijima, nevladinim udrugama, duboko je antikršćanski i antinacionalno raspoložen te pod egidom borbe za europsku Hrvatsku, modernu Hrvatsku, vode pravi križarski rat protiv vjere, nacije i Tuđmanova državotvorstva.

 Na udaru su četiri temelja hrvatske države:

– Domovinski rat i svi bitni ljudi koji su pridonijeli obrani i uspostavi samostalne hrvatske države;

– Crkva i križ kao simboli očuvanja nacionalnoga i duhovnog identiteta hrvatskoga naroda;

– Franjo Tuđman kao obnovitelj hrvatskoga državništva;

- Alojzije Stepinac kao simbol katoličkoga identiteta hrvatskog naroda.

To se ne radi samo zbog prošlosti nego još i više zbog budućnosti. Pokušava se promijeniti prošlost kako bi se nametnula budućnost protiv interesa hrvatskoga naroda. Franjo Tuđman bio je svjestan tih opasnosti s kojima smo danas suočeni.

Smatrao je da je "Olujom" riješio opasnost od obnove velikosrpske politike i traženja srpske autonomije u Hrvatskoj, ali procesi s kojima smo suočeni danas pokazuju da te opasnosti nisu prošle. Tuđman je smatrao da je Daytonskim mirovnim sporazumom osigurao opstojnost i ravnopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Međutim, procesi pokazuju da je danas BiH postala privatni posjed vladara svijeta i njihovih izaslanika i da su Hrvati u BiH prestali biti samostalni politički čimbenik te da sve manje odlučuju o svojoj sudbini.

Tuđman je smatrao da je Washingtonskim sporazumom o konfederaciji Hrvatske s Federacijom BiH osigurana opstojnost i ravnopravnost Hrvata. Nažalost, danas se Washingtonski sporazum ne spominje a i sve odredbe Daytonskog sporazuma, koji garantiraju ravnopravnost Hrvata u BiH, doslovno su ukinute u praksi promjenama Ustava BiH i izbornog zakona.[1]

Franjo Tuđman je usprkos otporima ipak prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini. Izlaz je u prihvaćanju i obrani njegove državotvorne politike i samostalnosti Hrvatske te u suprotstavljanju krivotvorinama Haaškoga suda i drugim krivotvorinama, ali i u novoj politici koja će otkloniti Tuđmanove zablude i koja će dati nove odgovore na suvremene probleme s kojima se Hrvatska susreće.

Hrvatska ne može obraniti niti ono pozitivno i veliko u Tuđmanovoj državotvornoj politici bez radikalnih promjena hrvatske politike u odnosu na EU, NATO i Balkan, bez nove nacionalne politike koja će čvrsto obraniti naše nacionalne interese. U protivnom, Hrvatskoj prijeti povratak tamo gdje je već bila.

Ponovno smo na raskrsnici na kojoj kada se moramo odlučiti hoćemo li na oltar euroatlantskih i balkanskih integracija i globalizma dobrovoljno žrtvovati svoj nacionalni suverenitet i identitet ili ćemo se tome oduprijeti svim sredstvima.

Ponovno smo na raskrsnici na kojoj se moramo odlučiti hoćemo li obraniti križ, kao simbol duhovnosti hrvatskoga naroda i obrane njegove opstojnosti i identiteta ili ćemo prihvatiti ateističko-hedonistički svjetonazor u kojemu će, na kraju, kršćani biti progonjeni kao i u starome Rimu. Namjerno postavljam ove teze vrlo radikalno i suprotstavljeno, da bi još jasnije podvukao dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska.


[1] Washingtonski sporazum je potpisan u glavnom gradu SAD-a 18. ožujka 1994. između hercegbosanskih Hrvata (predstavljenih od strane Republike Hrvatske) i Muslimana-Bošnjaka odnosno Republike BiH (u vladi u Sarajevu u kojoj su već tada dominirali Muslimani-Bošnjaci). Sporazumom je dogovoreno primirje između hrvatskoga HVO-a i muslimanske Armije BiH.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.