Muzej čarolija, vila i vragova u centru Zagreba: O našim mitološkim bićima ne znamo ništa

Novootvoreni Muzej zaboravljenih priča posvećen je, naime, mitovima, legendama i starim vjerovanjima koje su naši preci njegovali prije prelaska na kršćanstvo, a s kojima su održavali prisan odnos paraleleno sa službenom religijom.

Vile, vilenjaci, zlodusi, Svarožići, nevidljiva bića koja rade za sile dobra i zla, stara slavenska božanstva… – oni su protagonisti ove nove ustanove koja od ove jeseni na vizualno zanimljiv i uzbudljiv način obogaćuje muzejsku ponudu metropole.

Muzej se nalazi u Ilici 26, a postav koji se prostire na šest magijom obavijenih prostorija potpisuje Zdenko Bašić, renesansni čovjek današnjice, međunarodnim nagradama ovjenčani multimedijalni umjetnik, pripovjedač, ilustrator, lutkar, animator, pisac… 

FOTO: 7Dnevno

Mitska baština

"Naša djeca uče o grčkoj mitologiji, poučava ih se o Zeusu i Heri, ali ne znaju tko su slavenska božanstva Perun ili Veles. Stoga je i djeci i odraslima zanimljivo uroniti u našu hrvatsku autohtonu mitologiju", ističe Zdenko Bašić, koji je građu za svoj Muzej zaboravljenih priča prikupljao više od dva desetljeća, istražujući narodne priče i mitsku baštinu sjeverozapadne Hrvatske, za koju kaže da obiluje jedinstvenim spojem slavenskih, keltskih i drevnih rimskih utjecaja.

Muzej zaboravljenih priča kuća je čudesa iz hrvatskih narodnih predaja i jedinstveno mjesto na kojemu se bogata nematerijalna baština Hrvatske interpretira (i predstavlja) kroz autorski koncept jednog multimedijalnog umjetnika. Na prostoru većem od dvjesto četvornih metara, podijeljenih u šest soba i tematskih cjelina, posjetitelj može sam koračati kroz oblikovane prizore i makete, postati istraživač vidljivoga i skrivenoga te i sam tako postati dio zaboravljenih priča Hrvatske. Obilazak muzeja nalik je na uranjanje u čudesan svijet naših predaka o kojima su pričali u toplim ljetnim noćima; najednom se nađete u svijetu vila s kojima se nekoć preklapao svijet ljudi, a nove generacije to su – zaboravile.

Na ulazu u muzej otet će vam se uzdah iznenađenja: prostor je pretvoren u sumračni, snoviti svijet, baš onakav kakav nastanjuju junaci Bašićevih maštovitih knjiga. Naime, svojim je impresivnim slikovnicama za odrasle Bašić već odavno odredio smjer svojoj karijeri - u knjizi "Mjesečeve sjene" koju je objavila Planetopija, ilustracijama i tekstom oživio je priče koje mu je u djetinjstvu pričala baka, a koje su i dragocjena etnografska građa. Podnaslov je "O vješticama i pričama noćnih sati sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog kraja".

Moglo bi se reći da se Bašić specijalizirao za stvaranje vizualno dojmljivih umjetničkih proizvoda koji na originalan i posve nov način interpretiraju elemente hrvatske tradicije, ispunjavajući pritom svjetske standarde kvalitete. 

Uzbudljiva fikcija

Slikovnica "Mjesečeve sjene" takva je: gusta, mračna, ponegdje makabrična atmosfera nastanjena je zlogukim cuckima i pesoglavcima, jarcima i vragima, žabama i coprnicama, mrtvečkim sprovodima, vukodlakima i vampirima, gavranima i mračnakima, krampusima, smrtnim vurama i mnogim drugim bićima tame. Iako se može čitati kao uzbudljiva fikcija, natopljena zakučastim, arhaičnim dijalektalnim jezičnim vratolomijama s ovog kajkavskog područja, knjiga obiluje i iznimnim etnografskim podacima.

"Ta strašna bića kojima se Zdenko nadahnjivao i o kojima je odmalena slušao priče od svojih baka zapravo i nisu tako strašna; ni vještice ni mračnaki nisu drugo doli utjelovljenja naših osobnih i kolektivnih drevnih strahova, koji su izgnani na prijelazu u kršćanstvo. Mislim da je implicitna poruka ove knjige da se trebamo suočiti s njima, bićima tame, ući u njihov svijet i upoznati ga", kaže o Bašiću etnologinja i kantautorica Lidija Bajuk.

Malo tko poznaje bogatu riznicu hrvatske pripovjedne baštine bolje od Zdenka Bašića. Većinu svojeg prepoznatljivog i nagrađivanog umjetničkog opusa izgradio je oko priča koje baštini iz osobne usmene predaje i obiteljskog nasljeđa. Od početka umjetničkog stvaranja Bašić istražuje hrvatske narodne predaje i mitologiju, a predstavlja je kroz razne suvremene medije, dajući novi i neočekivani oblik zapostavljenim i gotovo zaboravljenim drevnim pričama. Postav ovog muzeja gradi iz svojih ilustracija, oblikujući scenografske prizore s lutkama i maketama koje postaju jedinstvena prostorna cjelina koja govori kroz sva osjetila. Čini se da je ovim pristupom uspio prodrijeti i do zahtjevne mlađe publike, "zalijepljene" za ekrane.

"Kombiniram nove medije, lutke, makete… Sve ima neki filmični karakter da i oni mogu prepoznati nešto sebi blisko. U konačnici, svi su gledali Harryja Pottera, a to je i najbolja ilustracija da im se objasni Petrica Kerempuh, koji je naš grabancijaš, naš čarobnjak koji komunicira sa zmajevima i zmijama… Sve te priče govore o tome da čovjek nije u centru svemira već je samo dio većeg sustava. Na kraju, sve te vještice i čarobnjaci govore o ljudskoj prolaznosti, ali i o nesavladivom ljudskom duhu koji preživljava", govori Zdenko Bašić.

Žensko božanstvo

Mnogo je toga u ovom muzeju nekako toplo, prisno i osobno. Infopult na ulazu, gdje se kupuju ulaznice, nekoć je bio radni stol Zdenkova djeda, stolara. Iz predvorja se ulazi u prvu prostoriju, posvećenu starohrvatskim mitovima. Jedan od njih govori o nastanku svijeta iz velikog crnog jajeta koje je prsnulo pa je iz njega nastao cijeli svemir, a od komadića njegove ljuske formirala su se nebeska tijela, dok su iz njegove unutrašnjosti nastali prostor, vrijeme i sudbina. 

"U slavenskoj mitologiji ništa nije crno-bijelo. U jednom trenutku može biti crno, a u sljedećem se transformira u dobro. Jer sva mitologija opisuje prirodu, a priroda nije samo dobra ni samo loša. Ona ima svoje cikluse. Ljeto slijedi zima, a zimu ljeto. Priroda se uvijek iznova rađa. Taj starohrvatski mit uvijek govori o tom ciklusu ponovnog rađanja. I to negativno što se dogodi zapravo je nužno da bi se dogodilo ono lijepo što slijedi", objašnjava Zdenko.

Stare narodne uzrečice, poput one "Moranu pokopasmo, Vesnu dočekasmo" s velebitskog područja, govore o cikličkoj prirodi života naših predaka. Morana je, naime, božica smrti koja u jednom trenutku proguta Sunce i tim činom ubije samu sebe, ali se iz toga rodi mlada Vesna koja donosi proljeće.

U prvoj prostoriji stalnog postava dominira veliki Striborov tron – počast Ivani Brlić Mažuranić, čiju 150. obljetnicu rođenja obilježavamo ove godine.
"I ona je bila impresionirana našom bogatom baštinom. U njezinim memoarima stoji i to da se prva susrela s time koliko je nemoguće pronaći podatke o našoj mitologiji, pa je kontaktirala svoje prijatelje etnologe u Poljskoj i Češkoj da bi došla do izvornih informacija. Jer već se tada rijetko tko sjećao tih priča", kaže Zdenko.

Jedan od ključnih likova stare mitologije je Mokoš, žensko božanstvo, majka Zemlja koja stoluje na Suncu i sa Sunca obnavlja život na Zemlji. Sa Suncem se kreće oko Drveta svijeta i donosi izmjenu godišnjih doba. Pa kad je šest mjeseci na vrhu Drveta svijeta kao Perunova žena, onda je ljeto, a kad se spušta u podzemlje k Velesu, onda je zima. 

FOTO: 7Dnevno

Vilinske priče

Mokoš je dokaz i da je cijelo ovo naše područje bilo izrazito matrijarhalno društvo. Jest, muškarac ima taj neki statusni simbol, ali ključeve kuće i posjeda držala je žena. Ona je i gospodarica svih ženskih zanata, između ostalog ona je praiskonska tkalja, jer je satkala tijelo vremena i niti sudbine. Zato u ovoj sobi, ispod lika božice Mokoš, postoje mala tajna vrata koja skrivaju mali tkalački stan i puno ključeva.
U drugoj su sobi predstavljene vilinske priče. Vile su bile suputnice u životima naših predaka diljem Hrvatske, no Zdenko Bašić najbolje ih je upoznao u pričama iz samoborskog kraja. Navodi i zapis Milana Langa o obitelji vila koje su se, prema predaji, početkom 20. stoljeća odselile iz tog kraja – a znalo se točno u kojoj su špilji živjele, znalo se što je pronađeno iza njih kad su otišle… Stari Samoborci kažu da su s vilama otišli i svi blagoslovi, a ljudi su postali divlji.

Na mjestima na kojima je nekad raslo vilinsko drveće danas su parkirališta, odlagališta otpada ili trgovački centri. Otud u sobi i stablo koje je okićeno otpadom, ali ispod njega je ono što je skriveno, onaj prolaz u podzemlje u kojem vile sakupljaju blago i spremaju ga za vječnost.

Treća je soba posvećena mračnim stvorenjima kojima su nas plašili kao djecu. 

"Tu imamo glođane, kvatre, mrake ili tintiliniće ili maciće. A svima je zajedničko da u sumrak dolaze i onda vole krasti mlijeko ili ljudsku snagu, pa se mogu zavući u veš koji se vani suši te se tako uvući u kuću i donijeti noćne more", priča Zdenko i spominje kako je na području Samobora bilo puno priča o vragovima – jedna od njih govorila je da je svaki bogati Samoborac imao skrivenoga vraga u podrumu kojega je hranio, a ovaj bi mu zauzvrat davao novac.

Vragovi su imali i male vražićke koji su živjeli u posebnim krdima. Bili su divlji i grizli su stoci noge, a najgori od tih malih vragova bio je Jankić koji je tjerao djecu da budu zločesta. Bake bi rekle da dijete ima "Jankića u guzici" koji ga tjera na zločestoću, taman da dijete dobije po stražnjici kad je potreba da se Jankić istjera van.

Čuvar snova

U sljedećoj sobi predstavljena je Hrvatska mistična karta koja pokazuje da smo zemlja koja obiluje mističnim bićima. Plan je proširiti kartu novim stvorenjima, jer nema gdje ih nema. Zdenku Bašiću od svih su mitoloških bića najdraži Svarožići, koje je sam pomogao izvući iz zaborava. Od dvadesetih godina 20. stoljeća gotovo ih nitko nije spominjao, negirali su njihovo postojanje, a onda su "iskopani" iz HAZU-ovih arhiva i starih diplomskih radova koji su bilježili kazivanja s Učke iz tog vremena. To je biće koje izgleda kao vražićak, bleji kao ovca, a skače kao žaba. Ljutio je pastire s Učke i rastjerivao im ovce.

Posljednja je prostorija u muzeju posvećena vodenom svijetu. U toj se sobi i objašnjava zašto maloj djeci dajemo plišane medvjediće da s njima spavaju.

"Vladar Podzemlja, Veles, najčešće se u nas pojavljivao u obliku medvjeda. Nekad kao zmaj, nekad kao vodena zmija, ali najčešće kao medvjed, pogotovo u Gorskom kotaru ili velebitskom području. On je čuvar snova, odmaranja, podzemlja, vodič za mrtve i sve blago pripada njemu, blago kao zlato, blago kao stoka i blago kao znanje", ističe Zdenko Bašić.

Strast ovog umjetnika prema mitološkim bićima razvile su njegove bake Ana, Ivka i prabaka Marica. Jedna je baka iz zagrebačkog Stenjevca, a druga iz Orešja, sela prije Samobora.

"Moje su bake krive u svakom slučaju. Pričale su mi ove priče u djetinjstvu, a mi smo u obitelji imali seosku coprnicu i zato su te priče i ostale tako žive", kaže Zdenko.

Priče svojih baka počeo je ilustrirati, zapisivati, a neke je snimio, čuvajući narodnu predaju živom za nove generacije. No u velikom pothvatu otvaranja muzeja nije bio sam: postigao je to s ekipom s kojom godinama surađuje u organizaciji i vođenju Perunfesta, festivala zaboravljanih priča i narodnih predaja.

Pravila ponašanja

O tome da je iskustvo posjeta ovom muzeju zaista nalik na prelazak u čarobni drugi svijet govore i "Pravila ponašanja s vilinskim stvorenjima" s kojima su posjetitelji upoznati prije početka obilaska.  

- Neka stvorenja mogu reagirati na miris mlijeka u djeci te ih zbog toga mogu pokušati ukrasti.

- Kada kucate na vilinska vrata, neka bića mogu ostati nevidljiva, to ovisi o njihovoj volji i hiru.

- Pažnja pri zavirivanju u vilinske jazbine, neka stvorenja mogu ugristi ili čupati kosu. 

- Sva stvorenja iznimno cijene tišinu i mogu agresivno reagirati na buku i bljeskanje.

- Ako je iza skrivenih vrata lutak ili maketa, to ne znači da u toj kući ne stoji i živo vilinsko stvorenje koje se skriva iza oblika! 

- Pažnja, neka stvorenja ne podnose djecu, a posebno razmažena derišta i cmizdrave djevojčice u rozim haljinicama!

Crkvenjaci i coprnice

Jedna je prostorija u ovom čudesnom muzeju posvećena temi kojom je bila opčinjena i Marija Jurić Zagorka – vješticama i coprnicama iz vremena u kojem su se žene javno spaljivale pod optužbama da "čarobiraju".

Nema trenutačno muzeja u Zagrebu koji se ne obnavlja

"Svi ti narodni ljekari, vidarice, travari bili su u jednom trenutku gotovo istrijebljeni, a kompletna farmaceutika preselila se među crkvene redove. Crkvenjaci su počeli sakupljati i skrivati znanje o travama, a reakcija na to bila je da seoske travarice u propovijedima postaju zle coprnice koje u receptima koriste srce lastavice i bikov rep. Bile su to zapravo šifre jer su shvatile da svoje znanje i same moraju sakriti šifriranjem recepata. Pa kad se kaže pasji zub, to nije zub iščupan iz psa, već biljka koja raste pod zemljom i ima korijen u obliku pasjeg zuba", objašnjava Zdenko Bašić, koji je u postavu predstavio i temu bacanja uroka te lijekove za skidanje uroka.