reagiralo Hrvatsko-češko društvo

Doznajte zašto je ulica u centru grada dobila ime po Masaryku

Autor

Direktno.hr

Odlukom Skupštine gradskog zastupstva od 28. studenog 1930., a na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika Stjepana Srkulja, jedna od ulica u središtu Zagreba (tadašnja Marovska) dobila je ime po Tomášu Masaryku, utemeljitelju i prvom predsjedniku Čehoslovačke, političaru, filozofu i sociologu, jednom od najuglednijih ljudi toga vremena koji je upravo te godine slavio svoj 80. rođendan.

07.09.2017. u 10:39
Ispiši članak

Popularnost i ugled Masaryka kao demokrata, humanista i mislioca te saveznički odnosi između Čehoslovačke i Kraljevine Jugoslavije u sklopu Male Antante, stvorili su povoljno ozračje za tu odluku, ali i slične odluke u više hrvatskih gradova. Masaryk je tako postao stranac koji u Hrvatskoj ima najviše ulica, a to je ostao sve do danas kad svoje ulice ima u sedam hrvatskih gradova.

Međutim, kad su posrijedi Masarykovi odnosi s Hrvatima, još od razdoblja prije Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj postoje proturječna mišljenja, jer su mu ovdašnji kritičari predbacivali prosrpsku orijentaciju nauštrb Hrvata te potporu stvaranju Jugoslavije. Predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas je 1938., u svom članku Masaryk prema Hrvatima, na Masarykov račun iznio brojne kritike te zatražio da se njegove ulice u Hrvatskoj preimenuju. To se doista i dogodilo u doba Drugog svjetskog rata i NDH, kada je Masarykova ulica u Zagrebu dobila ime povjesničara Milana Šufflaya, žrtve diktature kralja Aleksandra iz 1931. No 1946. Masarykovo je ime opet vraćeno. Budući da su u Čehoslovačkoj komunističke vlasti pokušale izbrisati Masaryka iz povijesnog pamćenja, preimenovali su i njegove tamošnje ulice, tako da se dogodio paradoks – Masaryk svoje ulice nije imao u Češkoj, ali u Hrvatskoj jest. S posebnim je to osjećajem bilo vrednovano među udrugama češke manjine gdje je Masarykov kult bio brižno njegovan.

Dolaskom slobode i demokracije u Hrvatsku 1990. mnogim zagrebačkim ulicama vraćena su imena koja su nosila prije uspostave komunističkog režima, odnosno, uklonjena su gotovo sva imena koja su podsjećala na bivši režim i na Jugoslaviju. U tim su se okolnostima javili i prijedlozi za ponovno preimenovanje Masarykove ulice. Tako je u listopadu 1995. Društvo hrvatskih književnika predložilo njeno preimenovanje u Krležinu ulicu. O prijedlogu je 30. listopada te godine raspravljala gradska Komisija za imenovanje i preimenovanje ulica i trgova, ali zbog nedostatka kvoruma nije donesen nikakav zaključak. Unatoč takvom ishodu Hrvatsko-češko društvo je odlučilo reagirati, te je nakon razgovora s predsjednikom DHK Antom Stamaćem dobilo usmeno obećanje da to Društvo više neće stajati iza prijedloga o preimenovanju Masarykove ulice. Potpredsjednica HČD-a Manja Hribar, u obranu ostanka naziva ulice, objavila je 30. studenog članak u Vijencu, a član HČD-a Ljubomir Slunski reagirao je dopisom u Vjesniku, u rubrici Pisma čitatelja. Njegov istup izazvao je pravu višemjesečnu polemiku u kojoj su se izmjenjivali dopisi Vjesnikovih čitatelja za i protiv Masaryka i njegove ulice.

U međuvremenu se, nakon lokalnih izbora, promijenio sastav Komisije za imenovanje naselja, ulica i trgova koja je već na svojoj prvoj sjednici, u ožujku 1996., razmatrala novi prijedlog o preimenovanju Masarykove u ulicu Andrije Hebranga, dok bi se dotadašnja Hebrangova preimenovala u Krležinu. U raspravi je posebno bio aktivan tadašnji najistaknutiji živući hrvatski književnik i član Komisije Ranko Marinković, koji je za Masaryka kazao da je bio „tek jedan od čeških političara“. HČD je ovog puta reagirao pismom Komisiji u kojem se založio da do preimenovanja ne dođe. U pismu je istaknuto da Masaryk nije bio „tek jedan od čeških političara“, već prvi predsjednik Čehoslovačke, borac za nacionalno oslobođenje i preporod češkog i slovačkog naroda zahvaljujući kojem je njegova zemlja bila jedna od malobrojnih demokratskih i pravnih država kontinentalne Europe, zbog čega se i današnja Češka poziva na pravni kontinuitet s Masarykovom Čehoslovačkom. „Za Masaryka demokracija nije bila samo tehnika ili oblik vladanja, već i mogućnost ostvarenja moralnih zakona, od priznavanja slobode svim ljudima, do nenasilja, otvorenosti i kritičnosti. Ove ideje prožimaju njegovo opsežno književno djelo i političku državničku djelatnost te ga u svijetu zbog toga nazivaju filozofom humanizma i demokracije“, pisalo je u pismu Komisiji koji je potpisala potpredsjednica HČD-a Manja Hribar. Podsjetila je i na neke od citata iz Masarykovih djela zbog kojih je uspio preživjeti u pamćenju Čeha svo vrijeme komunističkog režima koji ga je smatrao nepodobnim. Nadalje je istaknuto da je Masaryk bio uzor Česima u Hrvatskoj koji su svoj identitet uz ostalo sačuvali i zahvaljujući Masarykovoj brizi. „Zbog svega toga te zbog namjere Republike Hrvatske da s Češkom Republikom, kao i sa svim, povijesno i kulturno bliskim zemljama i narodima, uspostavlja dobre odnose, osjećamo se obveznima zamoliti vas da ne prihvatite prijedlog prema kojem bi Masarykova ulica, prisutna na sadašnjem mjestu još od 1930. godine, prestala postojati“, bile su zaključne riječi pisma. Komisija je odgovorila dopisom u srpnju 1996., pojasnivši da joj je poticaj za raspravu o promjeni imena Masarykove ulice bila inicijativa DHK da se Krleži dade odgovarajuća ulica, po mogućnosti jedna od onih u kojoj je stanovao i djelovao. „Komisiji je poznato značenje Tomaša G. Masaryka u demokratskom svijetu, poglavito za narod Češke Republike. Stoga je vodila računa o tim činjenicama, a također i o međusobnoj suradnji Hrvatske i Češke te uopće o međunarodnom položaju Hrvatske u svijetu“, pisalo je u odgovoru Komisije koji je potpisala predsjednica Dubravka Babić. Do preimenovanja i opet nije došlo.

Novi prijedlog da se Masarykovo ime ukloni sa zagrebačkih ulica pojavio se u ožujku 1998., a podnio ga je Ranko Marinković osobno, smatrajući da Masaryk kao „neprijatelj Hrvata“ ne zaslužuje ulicu u Zagrebu te da ta ulica treba dobiti ime Miroslava Krleže. HČD je reagirao dopisom Komisiji 31. ožujka, podsjetivši na svoj dopis iz 1996. „Zalažemo se da tvrdnje, poput one kojom se jedna istaknuta europska i svjetska demokratska veličina srozava na razinu neprijatelja čitavog jednog naroda, valja izricati i primati s velikom dozom opreza. Treba se zapitati, može li ta i takva tvrdnja dobiti potporu znanstvene, kulturne, političke i demokratske javnosti u Hrvatskoj, Europi i svijetu? Uvjereni smo da ne može. Jednako tako, ničim ne umanjujući značenje Miroslava Krleže, dapače upravo stoga što ga veoma cijenimo, držimo neprimjerenim koristiti njegovo ime kao argument za potiranje Masarykovog“, pisalo je u dopisu koji je potpisao predsjednik HČD-a Zorislav Bobuš. Ovog puta od Komisije nije došao nikakav odgovor, ali nije se dogodilo niti preimenovanje. Mediji su tek zabilježili da je na sjednici Komisije 5. lipnja Marinković reagirao na dopis HČD-a s komentarom kako su u srcu Zagreba dvije prekrasne ulice nazvane češkim imenima, dok Slovačka nema nijedne ulice, kao što je nema niti Krleža (što nije posve točno jer je Gvozd, uličica na Tuškancu u kojoj je Krleža živio posljednjih desetljeća života, ubrzo nakon njegove smrti dobila ime Krležin Gvozd). Na Marinkovićev se prijedlog u ožujku 1998. ironično osvrnuo tjednik Feral Tribune u kojem je jednu svoju kolumnu o Masaryku i njegovoj ulici posvetio i povjesničar Ivo Banac.

No Marinković se nije mirio s argumentima i Masarykom pa je svoj prijedlog aktualizirao godinu dana kasnije, na sjednici Komisije 27. svibnja 1999., koja je zaključila da će se obaviti konzultacije s Ministarstvom vanjskih poslova i zatim pitanje Masarykove ulice razmotriti na jednoj od idućih sjednica. HČD je stoga 14. lipnja poslao pismo Ranku Marinkoviću osobno, u kojem mu je još jednom pojasnio svoj stav, istaknuo i obrazložio svoj doprinos promicanju Krležina imena i djela u Češkoj ne bi li otklonio moguću sumnju u svoje dobre namjere, te zatražio Marinkovićevo očitovanje. Odgovor nije stigao, a iduće godine Gradska skupština je raspuštena i izabrana nova u kojoj Marinković više nije bio zastupnik.

U prvom desetljeću 21. stoljeća više nije bilo prijedloga da se Masarykova ulica preimenuje i činilo se da je prestala biti trn u oku. No pitanje Masarykove ulice opet je iznenada otvoreno dvije godine kasnije. Na znanstvenom skupu Dr. Milan Šufflay i Albanci 27. veljače 2012., prema pisanju Glasa Koncila, Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine upućen je zahtjev za vraćanje imena nekadašnje Ulice Milana Šufflaya. U članku se tvrdilo da je „administrativnom uredbom vlasti g. 1945. zagrebačka ulica koja je nosila njegovo ime preimenovana u Masarykovu“ i izveo zaključak da je to „jasan pokazatelj da nakon završetka Drugog svjetskog rata, a nažalost, i danas u ključnim hrvatskim institucijama vlasti, znanosti i kulture sjede osobe koje ne zastupaju hrvatske nacionalne interese“. Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac promptno je reagirao i poslao Glasu Koncila pismo u kojem je pojasnio da je Masarykovoj ulici 1945. vraćeno ime koje je nosila prije 1941. te da ne može biti govora o preimenovanju Šufflayeve ulice. „Hrvatsko-češko društvo svojim je dopisima u više navrata spriječilo da dođe do preimenovanja Masarykove ulice koja svojim imenom danas simbolizira prijateljske hrvatsko-češke veze, kao što je slučaj i sa Strossmayerovim trgom u Pragu. Što se tiče Šufflaya, on je devedesetih godina dobio na Šalati ulicu sa svojim imenom, o čijoj bi se reprezentativnosti moglo raspravljati, no njeno preseljenje na mjesto Masarykove ulice neugodno bi podsjetilo na razdoblje NDH i nanijelo novu nepravdu prema velikanu svjetskog formata kakav je bio Masaryk i prema njegovom češkom narodu“, napisao je Lipovac. Iako je namjera njegovog pisma bila upozoriti na netočne tvrdnje u novinskom članku, u Glasu Koncila se razvila rasprava u kojoj su dvojica čitatelja ponavljala kritike na račun Masaryka, uz navođenje brojnih krivih informacija i neutemeljenih zaključaka od kojih je najoštriji bio onaj da je Masaryk bio hrvatski neprijatelj i podupiratelj velikosrpske ideologije. Išlo se čak dotle da su se Masaryku brojala krvna zrnca te je proglašen „odnarođenim Slovakom“ pa je trebalo pojašnjavati notorne činjenice da je nacionalnost prije svega stvar nečijeg opredjeljenja, a ne porijekla. „Masaryk nije nikakav zločinac, nego velikan svjetskog formata, čovjek koji je mirnim putem uspio obnoviti samostalnost svog naroda i omogućio i Slovacima da se oslobode tisućgodišnjeg mađarskog gospodstva. Masarykova Čehoslovačka nije bila idealna niti lišena međunacionalnih problema, ali je bila jedina demokratska država srednje Europe između dva rata… Svatko tko voli Čehe mora imati barem razumijevanja za ono što Masaryk predstavlja Česima pa onda i pretpostaviti kako bi Čehe pogodila vijest da se upravo u glavnom gradu Hrvatske uklanja Masarykova ulica. Česima je Masaryk možda i više nego George Washington Amerikancima, jer nije bio tek osloboditelj i obnovitelj češke države, nego je ostao njen trajni moralni autoritet“, odgovorio je Lipovac na napade, pojašnjavajući i kontekst u kojem je Masaryk 1930. dobio ulicu u Zagrebu: „Masaryka se tada slavilo zbog njegovog znanstvenog rada, filozofskih i idejnih pogleda, privrženosti idejama slobode i demokracije i bio je to prikriveni izraz otpora vladajućem režimu. U takvom je ozračju proteklo i imenovanje Masarykove ulice koju nije dobio kao „upropastitelj Hrvatske“ nego kao simbol priželjkivane demokracije, slobode i općenito boljega svijeta“. Na ovu polemiku osvrnuo se u Novom listu bohemist Jaroslav Pecnik koji je prenio i stav češkog kroatista Dušana Karpatskog, počasnog člana HČD-a: „U Češkoj su Masarykove ulice ukidali nacisti i staljinisti; ne mogu vjerovati da se tom društvu žele priključiti i žitelji mog voljenog Zagreba. Ako to učine, neće smanjiti veličinu jednog od vodećih Europljanina XX. stoljeća, već samo uniziti sebe same i pokazati posvemašnje nepoznavanje i nerazumijevanje povijesti hrvatsko-čeških odnosa.“

Unatoč svim nastojanjima HČD-a da strpljivo, ali uporno i argumentirano, pojasni povijesno značenje Tomáša Masaryka u svjetskom, europskom i hrvatskom kontekstu, ulica u srcu hrvatske metropole koja nosi njegovo ime već godinama smeta mnogima koji svoje domoljublje nastoje dokazati na površan, nedovoljno promišljen i u konačnici destruktivan način. Tako se u u srpnju 2013. opet zavrtila tema preimenovanja Masarykove ulice koja je u „sezoni kiselih krastavaca“ dobila i solidan medijski tretman. Bivši gradski zastupnik Tomislav Jelić predložio je, naime, Gradskoj skupštini da se toj ulici promijeni ime u Ulicu Stjepana Đurekovića, hrvatskog političkog emigranta kojeg su 1983. u Njemačkoj na brutalan način ubili agenti jugoslavenske tajne službe. Prijedlog je bio popraćen već standardnim obrascem obrazloženja da Masaryk „ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku. Dapače, u svim svojim vanjskopolitičkim nastupima zagovarao je stvaranje Jugoslavije i srpsku dominaciju unutar nje.“ Hrvatsko-češko društvo je, sad već dignuvši ruke od brojanja sličnih prijedloga i svojih reagiranja, poslalo Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova, kao i medijima, svoje očitovanje u kojem je podsjetilo na sve ranije pokušaje da Masaryk ostane bez svoje ulice u Zagrebu, te nadodalo: „Ono što možemo konstatirati je to da je Masaryk i dalje trn u oku nekima u Hrvatskoj i da se taj češki velikan pretvorio u dežurnog žrtvenog jarca kad god se pokrene inicijativa da se nekoj istaknutoj osobi iz hrvatske prošlosti dodijeli ulica u središtu Zagreba, bilo da je riječ o Krleži, Šufflayu ili Đurekoviću koji svakako zaslužuju reprezentativnu javnu površinu u Zagrebu, ali ne tako da se narušava zagrebački urbani identitet i ujedno čini nepravda bliskim i prijateljskim narodima. Masaryk je ulicu dobio kao simbol priželjkivane demokracije, slobode i općenito boljega svijeta, ne samo u Zagrebu nego i u još nekoliko hrvatskih gradova. Danas Masarykove ulice postoje i u Daruvaru, Dubrovniku, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru i Virovitici. Toliko ulica, njih sedam, nema u Hrvatskoj nijedan drugi stranac i one su znak otvorenosti Hrvata prema prijateljskim narodima. Naime, širina kulture jedne zemlje i grada oslikava se i u ulicama u čast stranaca koji zbog svoje univerzalne veličine postaju na neki način naši, a Masarykova ulica dokaz je hrvatske otvorenosti i prijateljstva prema Česima. Ukidanje Masarykove ulice u Zagrebu stoga bi se negativno odrazilo na dobre hrvatsko-češke odnose, kao što ni uklanjanje Trga Franklina Roosevelta ne bi prošlo bez reakcije SAD-a, a niti hrvatska javnost ne bi bila sretna kad bi u Pragu bili preimenovani Strossmayerov trg ili Teslina, Zagrebačka, Dubrovačka i Hrvatska ulica. Ulice koje nose imena stranih država, gradova ili velikana imaju veliko simboličko značenje i toga treba biti svjestan svatko tko predlaže njihovo preimenovanje… Važno je napomenuti da je Masarykova ulica u Zagrebu već bila preimenovana nakon uspostave NDH 1941. kad je dobila Šufflayevo ime, da bi Masarykovo ime opet bilo vraćeno 1945. Demokrat i antikomunist Masaryk je dakle imao svoju ulicu u Zagrebu i u doba komunističkog totalitarizma, u vrijeme kad je njegovo ime u domovini bilo prešućivano i ocrnjivano. Može li biti veće ironije od toga da taj i takav Masaryk, kojeg su nazivali apostolom demokracije, ostane bez svoje ulice u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj? Masaryk je u svoje vrijeme bio jedan od najuglednijih europskih državnika s golemim moralnim autoritetom, a njegova Čehoslovačka bila je jedina demokratska država u srednjoj Europi. Masarykova načela i razmišljanja aktualna su upravo danas kad su demokratski sustavi uslijed gospodarskih i socijalnih poremećaja ponovno na velikoj kušnji.“ Uz to su izneseni podaci o utjecaju koji je Masaryk imao na hrvatske studente, među njima i na Stjepana Radića te na njegov kritičan stav prema stanju u Jugoslaviji i beogradskom centralizmu, zbog čega nikad nije posjetio svoju savezničku državu. Mediji su prenijeli važne dijelove toga očitovanja, a Jelićev prijedog je Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova 10. rujna 2013. jednoglasno odbacio.

Iako je jasno da je svaka inicijativa za preimenovanje Masarykove osuđena na propast, valja priznati da ponavljanje inicijativa za preimenovanje zagrebačke Masarykove ulice djeluje pomalo deprimirajuće, jer one nažalost otkrivaju golemo neznanje i nerazumijevanje biti. Hrvatsko-češkom društvu stoga ne preostaje drugo nego ustrajati na isticanju zasluga i pojašnjavanju kontroverzi koje se pletu oko Masaryka u duhu njegovog gesla za koje je preuzeo misao Jana Husa „Istina pobjeđuje“, a koje je stavio i na svoju predsjedničku zastavu.

"Hrvatsko-češko društvo" poslalo nam je svoju reakciju oko preimenovanja Masarykove ulice. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.