BANDIĆEV SHOW Na ekavici citirao Miljkovića: Ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju

"Deplasirano je s naše strane tražiti od Srba koji su na traktorima otišli iz Hrvatske u Beograd, bez obzira što ih je predsjednik Tuđman pozivao javno da ostanu, da oni plješću Oluji", istaknuo je Bandić poručivši neka i "prijatelji u Srbiji ne očekuju od ljudi u Hrvatskoj da plješću tzv. JNA i Šljivančaninu", koji su u koloni cipelarili ljude u Vukovaru te počinili agresiju na Hrvatsku.

Na konfernciji za novinare pozvao je na 'spuštanje lopte' te ocijenio kako se povijest ne može promijeniti. "To su dvije istine, jedna s jedne, a druga s druge strane", rekao je Bandić dodavši kako Srbi smatraju da Oluja za njih nije bila oslobodilačka, a mi smatramo da je bivša armija agresorska.

Ocijenio je i kako treba uspostaviti normalne odnose jer, kako je rekao, nakon svojih posjeta Beogradu i Bajinoj Bašti, tamo nije vidio nikakvu mržnu kod bilo kojeg čovjeka.

"Prije dva tjedna sam bio u Bajinoj Bašti, a osjećao sam se kao na Jelačićevu trgu", ustvrdio je dodavši kako je bio i u Beogradu gdje su ga primili patrijarh Irinej i beogradski gradonačelnik među kojima se osjećao kao da je u Zagrebu.

Problem je, tvrdi Bandić, u prosječnoj mirovini u Srbiji koja je 200 eura i prosječnoj plaći koja je 400 eura te u tom što je u zadnjih deset godina iz Hrvatske otišlo 205 tisuća mladih ljudi. 

Onda je preostalo samo tući u ratne trube i vraćati se u povijest i rovove, poručio je.

Oni koji u decibelima mjere svoje argumente, etiketiraju, govore poprijeko o drugima, najviše govori o sebi, tvrdi Bandić. 

Ocijenio je kako će unatoč tomu što se danas događa za određeno vrijeme surađivati Hrvatska sa Srbijom kao što Francuzi surađuju s Njemačkom.

Ustvrdio je i kako su na zapadnom Balkanu najvažniji odnosi između Hrvatske i Srbije.

Bandić nije htio odgovarati na novinarska pitanja izvan najavljene teme o aktualnim pitanjima u Hrvatskoj i Zagrebu.

Na, kako je rekao, mitomaniju iz Srbije i neumješne i nespretne odgovore s naše strane odgovorio je citirajući stihove srpskoga pjesnika Branka Miljkovića "Ubi me prejaka reč":

"Kada bi samo mogao pobeći/ Od onoga što sam rekao/ Poraz ne može biti pobeda ma koliko velik bio/ Ko ne ume da sluša pesmu/ Slušat će oluju/ Hoće li sloboda umeti da peva/ Kao što su sužnji pevali o njoj?"

Tko je Branko Miljković?

Branko Miljković rođen je u Nišu 1934. Njegova majka Marija Brailo bila je Hrvatica iz istoimene drniške plemićke obitelji. 

Godine 1953. preselio se u Beograd, gdje je počeo pisati pjesme i boriti se za njihovo objavljivanje. 

Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Nije htio ući u Komunističku partiju, zbog čega je trpio šikaniranje. 

Dobio je "Oktobarsku nagradu Beograda" 1960. za zbirku "Vatra i ništa". Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Izvršio je samoubojstvo 1961.

Noć između 12. i 13. veljače 1961. godine, našla je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješenog o drvo u parku u centru Zagreba, u kojem je živio duže vremena. 

U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubojstvo. Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

Neki kažu da se sam ubio, jer nije više mogao podnositi pritisak i ruganje, neki kažu da nije mogao prežaliti sukob s Partijom zbog kojega se odrekao svojih pjesama i to sebi nije mogao oprostiti, a neki kažu da je bilo samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi.