Zar je bitno gdje bi danas bila nogometna Jugoslavija? Vatreni su i bez toga velesila

"Ne znam bismo li mogli na krov svijeta. Pogledajte danas Srbiju, Hrvatsku, drugu ekipu svijeta, također. Uvjeren sam, ta momčad izgledala bi jako moćno! Jugoslavija, u to sam siguran, imala bi status kandidata za osvajanje prvog mjesta na SP-u…", poručio je Jan Oblak, upitan bi li Jugoslavija, da i dalje postoji, imala šanse pretendirati na prvo mjesto na SP-u u Kataru.

Mnogi simpatizeri Vatrenih takve fiksne, već prožvakane ideje ne prihvaćaju ni najmanje blagonaklono, ističući pritom da je Hrvatska sama po sebi, bez ikakvih umjetnih ujedinjavanja, nogometna velesila, kojoj ni jedna reprezentacija s ovih prostora ne može parirati.

I, doista, činjenica je da se Hrvatska od raspada Jugoslavije profilirala na nogometnoj karti svijeta i da ni jedna susjedna nacija nije napravila rezultate ni upola značajne kao hrvatski nogometaši, kojima u vitrinama stoje bronca sa svjetske smotre 1998. i svjetsko srebro iz Rusije 2018.

Dominaciju Hrvatske nad ostatkom regije najbolje će ilustrirati podatak da su Vatreni izborili čak 12 plasmana na velika natjecanja, od 14 mogućih, a sve ostale reprezentacije iz bivše Jugoslavije zajedno tek deset. Srbi su, doduše, česti sudionici svjetskih prvenstava (2006., 2010., 2018., 2022.), no na Europskom prvenstvu bili su samo jednom (2000.). Slovenija je igrala na tri velika natjecanja (SP 2002. i 2010. te EP 2000.), Bosna i Hercegovina na jednom (SP 2014.), kao i Sjeverna Makedonija, koja je premijerni nastup na velikim smotrama imala 2020. na Europskom prvenstvu.

Taj podatak tim je impozantniji što Hrvatskoj u tom kontekstu "na crtu može stati" tek nekoliko europskih zemalja. Naime, računajući od Europskog prvenstva 1996. godine, samo je još šest europskih reprezentacija uspjelo izboriti plasmane na više od 12 velikih natjecanja, koliko ih ima Hrvatska, ne računajući pritom direktne plasmane kroz domaćinstva. U to izabrano društvo redom ulaze nogometne velesile, Njemačka, Španjolska, Italija, Francuska, Engleska, Portugal i - Hrvatska. 

Idealnu momčad bivše Jugoslavije ne slažu samo domaći stručnjaci već je to nerijetko preokupacija i stranih medija. Posljednji takav relevantan primjer dogodio se krajem 2021. godine, kada su Hrvatska i Srbija u uzbudljivom zadnjem kolu kvalifikacija izborile Svjetsko prvenstvo u Kataru. Tada je argentinski Ole izabrao 11 igrača koji bi predstavljali imaginarnu momčad bivše države. Na golu bi se našao Slovenac Oblak, vratar madridskog Atletica, a obranu bi držali Šime Vrsaljko, Srbi Nikola Milenković i Aleksandar Kolarov te Crnogorac Stefan Savić. Najjači dio momčadi bio bi vezni red u kojemu su čak trojica Hrvata, Luka Modrić, Marcelo Brozović i Mateo Kovačić, a tu je još i srpski veznjak Lazija Sergej Milinković-Savić. U napadu su svoje mjesto u tom "dream teamu" pronašli kapetan bosanskohercegovačke reprezentacije Edin Džeko i srpski ofenzivac Ajaxa Dušan Tadić.

Iako je danas, šest mjeseci kasnije, omjer snaga bitno drugačiji pa, primjerice, ozljedama sklon hrvatski bek Vrsaljko Argentincima vjerojatno ne bi bio ni na širem popisu, činjenica je da ovih idealnih 11 na papiru ni sada, nekoliko mjeseci pred SP, ne djeluje loše. Slovenski golman već duže slovi za jednog od najboljih na svijetu, a s Milenkovićem kao vođom srpska obrana napokon je, izgleda, riješila problem koji je nastao smjenom generacija proteklih godina. Fenomenalni hrvatski vezni trio ojačan je Milinković-Savićem, kojega se ne može kupiti za manje od 100 milijuna eura, a u napadu se nalazi iznimno nadaren srpski igrač Tadić, koji bi loptama hranio prekaljenoga strijelca Džeku. 

Usprkos spomenutim imenima, vrijednima u svijetu nogometa, valjda uzeti u obzir da su se u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji u međuvremenu isprofilirali mladi igrači koji su značajno proširili kadar Vatrenih i danas na gotovo svakoj poziciji imamo nogometaše koji igraju u najboljim svjetskim klubovima. Tako bi u momčad koju su sastavili Argentinci lako mogao upasti Borna Sosa, kao jedan od najkvalitetnijih ofenzivnih bekova Bundeslige, ili pak Joško Gvardiol, koji je među najperspektivnijim braničima svijeta. Tu je i prekaljeni ofenzivac Tottenhama Ivan Perišić, veznjak sa statistikom napadača Mario Pašalić, kao i, primjerice, Lovro Majer, kojega je kultni L'Equipe uvrstio u najbolju momčad francuskog prvenstva. 

Međutim, i uzmemo li čak u obzir činjenicu da bi na papiru poneki igrači, posebno u napadačkom dijelu igre, dobro sjeli Vatrenima, ne treba zanemariti element koji je izabranike stručnjaka Zlatka Dalića nebrojeno puta vadio iz bezizlaznih situacija. Naime, unutar hrvatske nogometne reprezentacije očigledno postoji kohezija, a u široj populaciji snažan nacionalni naboj, što su nerijetko priznavali i sami hrvatski susjedi. Tako je srpski Blic 2018., nakon podviga Vatrenih u Rusiji, pisao da je Srbiji i Hrvatskoj "zajednička granica, no nogometno smo udaljeni tisuće kilometara". Uspoređujući dalje dvije reprezentacije, došli su do zaključka da je ključna razlika upravo u "kultu reprezentacije, nacionalnom naboju, želji, volji, energiji...".

Govoreći o famoznom naboju, možemo tu iznova spomenuti broj sudjelovanja na velikim natjecanjima, gdje je Hrvatska, naveli smo, propustila tek dvije najveće smotre. S druge pak strane, nogometna reprezentacija bivše države plasirala se na tek svako drugo europsko prvenstvo, a propuštala je i svjetska prvenstva 1966., 1970., 1978. i 1986. godine. Neupitno je da je momčad sastavljena od najboljih igrača tada velike države morala češće biti na najvećim nogometnim pozornicama, no u reprezentaciji, kao refleksu društvene zbilje, teško da su svoj maksimum mogli dati igrači koji se osjećaju kao Hrvati, Srbi ili pak Slovenci, a ne Jugoslaveni. 

Vodi nas to prema važnom zaključku. Vrijeme je, naime, da se prihvati da raspadom Jugoslavije sa sportske scene nisu nestale zemlje jugoistoka Europe... Štoviše, jedna od njih, s tek četiri milijuna stanovnika, aktualni je viceprvak svijeta u nogometu, najpopularnijem ekipnom sportu na svijetu, a opravdano može ciljati visoko i 2022. u dalekoj Aziji.