Zanimljivosti o Australian Openu koje nisu svima poznate

Teniska sezona po običaju počinje na južnoj hemisferi, gdje će otvoreno prvenstvo Australije u Melbourne Parku svakako biti najvažniji turnir u siječnju.

Australian Open učvrstio se među četiri teniska Grand Slam turnira, a to su najvažnija natjecanja na kojima se dijeli čak 2000 bodova pobjedniku i pobjednici. Sa svojom glavnom nagradom koja uz pehar uključuje i novčani iznos od gotovo tri milijuna dolara, svakako je izuzetno privlačan teniskoj eliti.

Prošle sezone turnir u Melbourne Parku ostao je u sjećanju po 21. Grand Slam tituli Rafaela Nadala, ali i kontroverzama vezanima uz australsku vizu Novaka Đokovića, najtrofejnijeg sudionika ovog natjecanja.

Srpski tenisač u 2023. godini trebao bi ipak dobiti šansu ganjati svoju desetu titulu na Australian Openu, što su odavno već saznali ljubitelji tenisa, no postoje i zanimljivosti vezane uz ovaj turnir koje su mnogima dosad prošle ispod radara...

Najmlađi Grand Slam turnir

Iako je prvi put organiziran davne 1905. godine, turnir u Melbourneu zapravo je najmlađi u kategoriji Grand Slam, jer su Wimbledon, Roland Garros i US Open svoja premijerna izdanja imali još tamo potkraj 19. stoljeća.

U početku se zvao Australian Championships, da bi 1969. godine promijenio naziv u Australian Open, a zanimljivo je da su australski tenisači imali svog predstavnika u finalu svaki put od 1905. sve do 1977. godine, kada su tu tradiciju prekinuli Amerikanac Roscoe Tanner i Argentinac Guillermo Villas.

Trend se nakon toga u potpunosti promijenio pa je posljednji finalist bio Leyton Hewitt 2005. godine, dok je Mark Edmondson 1976. godine bio zadnji domaći osvajač u muškoj konkurenciji. Drukčija je situacija kod tenisačica, jer titulu je osvojila Ashleigh Barty prošle sezone, prije nego se umirovila.

Zanimljivo je da se turnir nije oduvijek igrao u Melbourneu, već su ga kroz povijest ugostili Perth, Sydney, Brisbane i Adelaide pa čak i novozelandski gradovi Hastings i Christchurch. A koliko se toga promijenilo u ovih više od stotinu godina dovoljno govori da je prvo izdanje igrano na igralištu za kriket, umjesto u današnjoj raskošnoj Rod Laver Areni...

Od trave do tvrde podloge

Ako mislite da je Wimbledon jedini Grand Slam na kojem se tenis igrao na travi, u krivu ste. Naime, Australian Open dugo je bio poznat po travnatoj podlozi, da bi zatim 1988. godine prešao na tvrdu podlogu, koja se u međuvremenu mijenjala i nešto je zadnjih godina sporija nego u prethodnom tisućljeću.

Matts Wilander jedini je koji je uspio osvojiti naslov na travi i na tvrdoj podlozi (1983., 1984. i 1988.) kod muškaraca, dok u ženskoj konkurenciji to nije uspjelo čak ni Steffi Graf ni Martini Navratilovoj.

Zanimljivost oko ovog turnira su i nešto drukčija pravila klađenja ako se nađete u Australiji, u odnosu na druge zemlje. Naime, Australcima je u njihovoj zemlji možda dopušteno sportsko klađenje na Internetu na turnir u Melbourneu, ali ne i oklade uživo, dok prema trenutnoj regulativi ne mogu uživati ni u onome što donosi online casino, iz godine u godinu sve popularniji u Hrvatskoj.

Svakako je važan faktor turnira i australska ljetna vrućina koja u Melbourneu u to doba godine nerijetko prelazi 40 stupnjeva Celzijusa. Pa je tako Đoković pokušao ispeći jaje na suncu 2015. godine na svojoj klupici uz teren, što dovoljno govori kakvi su uvjeti tada vladali.

Za kraj, spomenimo još dva zanimljiva podatka o Australian Openu koja su još uvijek aktualna. Prvi je rekord Kena Rosewalla, koji je s 18 godina postao najmlađi osvajač turnira 1953. godine, da bi potkraj karijere uzeo titulu s 37 godina 1972. godine, što ga čini i najstarijim osvajačem. To nije uspio srušiti ni Roger Federer, koji je svoju zadnju titulu u karijeri osvojio upravo u Melbourneu 2018. godine.

A najduži meč u povijesti i jedno od najboljih finala kojima smo ikad svjedočili odigrali su Novak Đoković i Rafael Nadal 2012. godine. Trajalo je pet sati i 53 minute, a završilo je pobjedom srpskog tenisača 7:5 u petom setu...