Vučić bi se oglasio kurtoaznom 'čestitkom susjedima' da je treće mjesto nebitno

Jedino prvenstvo koje smo propustili bilo je ono 2010. u Južnoj Africi. Takav učinak, od 50 posto uspješnosti, nema nitko. Može se sada raspravljati o raznim stvarima, kritičari će isticati svoje prigovore, ali generalno rezultat - ostaje za povijest. 

Kao što se 20 godina pričalo o bronci iz 1998., tako će se sada pričati i o srebru i novoj bronci. O tome koliko je ovo velik rezultat dovoljno govori činjenica da je izostala čestitka iz Srbije, a to je vrlo indikativno. Da je treće mjesto nešto nebitno, vjerujte da bi se Aleksandar Vučić oglasio kurtoaznom "čestitkom susjedima".  

Za državu koja ima manje od četiri milijuna stanovnika to su kolosalni uspjesi. To su rezultati kakve obično postižu države iz Liga petice, a ne recimo države s manje stanovnika od Pariza ili Londona. 

Zlatku Daliću treba odati posebno priznanje. Naime, došao je prije četiri godine u nemogućim okolnostima, uoči zadnje utakmice grupne faze kvalifikacija u kojoj je nužna bila pobjeda u Kijevu da bi uopće izborili dodatne kvalifikacije. Tamo smo pobijedili pred 70 tisuća Ukrajinaca, pa izbacili Grke u dodatnim kvalifikacijama i zatim uzeli srebro. Sve to nije bilo dovoljno pa smo sada uzeli i broncu i time zaokružili nevjerojatan četverogodišnji ciklus. Srebro i bronca u četiri godine!

Kritičari koji spominju sreću nisu u pravu iz više razloga. Dalićeva momčad imala je puno nesreće otkad je on izbornik, tako da se sva ta nesreća nekada i vrati, a nekada ne, sve je to nogomet. Sjetimo se samo nesretnog finala s Francuzima, prvo autogola nakon nepostojećeg faula, pa onda i nategnutog penala. Sjetimo se ispadanja na zadnjem Euru u produžetku nakon što smo imali Kramarićev zicer par minuta prije. Pa sjetimo se uostalom i ovog polufinala s Argentinom u kojem je opet dosuđen nategnuti penal koji je usmjerio utakmicu. 

Sve je to dio nogometa, a na kraju ostaje rezultat. Bronca je bronca i ne može se nikada izbrisati. Lijepo je znati da Dalić ostaje i do idućeg Eura, a vjerujemo i nadamo se da će isto napraviti i Luka Modrić. Skromno mišljenje potpisnika ovih redova je da je on i dalje naš najbolji igrač i da mu godine jednostavno ne smetaju. Ne samo da mislim da će igrati na idućem Euru, već mislim da će možda biti i dio ekipe za četiri godine na SP-u u SAD-u, Meksiku i Kanadi. 

Tada će imati 40 godina i ako bude želio, bit će i dalje dio ekipe, makar kao rezerva i makar za 30-ak minuta.

Što se tiče naše momčadi, rekao bih da je smjena generacija provedena dobro i da su se iskristalizirala nova imena na raznim mjestima. Obrana nam djeluje nekako najbolje pokrivena s Gvardiolom i Šutalom, pa je još tu i Erlić, a napad je mjesto gdje ćemo tražiti trajno rješenje jer se nijedno ime nije do kraja nametnulo. Vezni red je solidno pomlađen, tu su Majer, Vlašić, a vjerujem u nekoj bližoj budućnosti i Baturina, Biuk i ostali.

I dalje imamo nevjerojatan "bazen" talenta te je sada ljestvica postavljena toliko visoko da je medalja nešto što se očekuje sa svakog natjecanja, odnosno ulazak u nekakvo polufinale je ono što se traži. Hrvatska je dio elite i to je sada potpuno jasno.