VIDEO Ovi su igrači obilježili hrvatske nastupe na svjetskim prvenstvima

Na prvom svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. udarni napadački tandem Vatrenih trebao je biti Davor Šuker – Alen Bokšić. No kao i puno puta dotad Bokšić je bio ozlijeđen, pa je sav teret igre i zabijanja pao na Šukera, uz manju asistenciju Gorana Vlaovića.

Šuker je tada na prvenstvo došao kao napadač Real Madrida za koji je igrao u svojoj trećoj sezoni. Ipak, u toj godini više nije bio u prvom planu u Madridu, pa je svjetska smotra bila idealna pozornica za povratak na vrh. Šuker je zadaću maestralno ispunio i sa šest pogodaka bio je najbolji strijelac turnira (Zlatna kopačka), te je zapravo bio i najveća zvijezda turnira, uz Zinedinea Zidanea i Ronalda.

Od navedenih pogodaka posebno su impresivni bili oni protiv Francuske i Nizozemske, ali Šuker je općenito bio "killer" u šesnaestercu i neponovljiv napadač sa istančanim osjećajem za gol.

Naravno da se u cijeloj priči ne smije zanemariti i doprinos ostalih igrača, poput recimo strašne Jarnijeve golčine koja je otvorila Njemačku, ali ipak je Šuker taj koji je sve nosio. Ipak, jedno ime treba posebno istaknuti uz Šukera, a to je Dražen Ladić. On je na turniru branio maestralno iako je tijekom karijere bio sklon kiksevima. Da je bilo pravde dobio bi nagradu za golmana turnira, ali ona je ovako otišla u ruke Fabiena Bartheza.

Na SP-u 2002. u Japanu i Koreji nismo bili ni probližno tako dobri, niti smo imali špicu kao Šuker. Zanimljivo da je i tamo on bio u kadru, ali već u padu karijere i  izvan forme. Nekad su igrači naprosto ranije završavali karijere, te su 32 ili 33 godine već značili kraj.

Godine 2002. se na sceni pojavio mladi Ivica Olić koji je zabio gol Talijanima, a on je godinu ranije bio senzacionalni prvak Hrvatske sa Zagrebom. Treba istaknuti i doprinos Milana Rapajića koji je zabio pobjednički gol Talijanima, ali općenito prvenstvo je bilo za zaborav.

Ono iduće prvenstvo, 2006. u Njemačkoj bilo je puno jače po imenima, ali smo turnir opet loše odradili. Darijo Srna mogao je ispasti heroj jer je Australcima u ključnoj utakmici zabio strašnu golčinu iz slobodnjaka, ali su se Australci vratili, a još pamtim promašaj Igora Tudora sa kraja utakmice. To prvenstvo zapravo je ostalo upamćeno po tome što je Zlatko Cico Kranjčar dao sve ovlasti svom sinu Niki, iako je javnost već tada zagovarala Luku Modrića.

Nakon što smo propustili SP 2010., iduća prilika došla je 2014., no i to je prvenstvo opet loše odrađeno. Ako moramo izvojiti nekog igrača to je onda bio Mario Mandžukić, ali niti on nije mogao ništa kada su nas Meksikanci nadigrali u ključnoj utakmici grupe.

I tako dolazimo do 2018. kada nam se ždrijeb otvorio, a stvari posložile napokon. Luka Modrić odigrao je turnir života i njegove predstave su već opjevane. Još tri igrača treba istaknuti posebno, a to su Ivan Perišić, Marcelo Brozović i Mario Mandžukić.

Prvi je bio samozatajan do polufinala, a onda dodao gas. Praktički je sam uništio Engleze, a i zabio je strašan gol u finalu.

Brozović se istaknuo sjajnom igrom u oba smjera tijekom cijelog turnira, a pamti se 16 istrčanih kilometara u polufinalu protiv Engleza.

Mandžukić je opet bio učinkovit. Ne samo zbog gola Engleskoj, već i Danskoj, pa i asistenciju protiv Rusa ne smijemo zaboraviti. Tu je Mandžo zaista bio na vrhuncu i zaslužuje sve pohvale.

Teško je prognozirati tko će biti heroj u Kataru i hoće li uopće biti heroja? Sigurna oklada je Luka Modrić koji i dalje radi čuda i svojom desnom vanjskom dijeli lopte kao na pladnju. Pravog napadača trenutno nemamo, a Ivan Perišić mogao bi opet biti ključ. Od nadolazećih nada vjerujem u klasu Lovre Majera, ali je pitanje koliko će točno dobiti prilike.