VIDEO Hrvatska na svjetskim prvenstvima – od Ćire do Dalića, od Šukera do Modrića

Sve je trebalo krenuti još 1994., ali Hrvatska zbog rata nije mogla sudjelovati u kvalifikacijama za SP u Americi. To je bila šteta jer smo vrlo brzo u nadolazećim kvalifikacijama za Euro 1996. pokazali koja smo sila.

Talijani su na SP-u 1994. igrali u finalu i izgubili tek nakon kaznenih udaraca od Brazila, pa su vjerojatno mislili da će se prošetati kvalifikacijama za Euro '96. Kako bi Ameri rekli – “Oh boy were they wrong”.

Tada aktualne viceprvake svijeta Hrvatska je sredila u Palermu, a u uzvratu u Splitu jedva su se izvukli sa 1:1 na krcatom Poljudu.

Na žalost, ta sjajna generacija na Euru '96. nije uspjela doći dalje od četvrtfinala, što je bio lijep rezultat, ali kombinacija nesreće, lošeg ždrijeba i sudačke krađe bila je kobna i Nijemci su nas nekako na jedvite jade prošli i osvojili naslov kasnije.

Ipak, sve im se vratilo s kamatama 1998. na SP-u u Francuskoj.

Nakon mučnih kvalifikacija nekako smo se dovukli do Francuske i dobili grupu sa Jamajkom, Japanom i Argentinom. Prve dvije prepreke (Jamajku i Japan) prošli smo uspješno, a poraz od Argentine nitko nije shvatio ozbiljno jer smo već ranije osigurali plasman.

Ždrijeb u osmini finala donio nam je neugodne Rumunje koji su bili jedno deset puta jači nego što su danas. Tvrda utakmica i Šukerova hladnokrvnost iz penala bili su dovoljni.

Četvrtfinale nam je donijelo revanš sa Njemačkom, tada aktualnim europskim prvakom. Iako su Nijemci krenuli bolje, Dražen Ladić branio je sve, a kada su Nijemci ostali s igračem manje, dotukli smo ih. Prvo Robert Jarni bombom izvana, pa Goran Vlaović “frljokom preko noge” u malu mrežicu, a onda i Davor Šuker svojom minijaturom. Ta 3:0 pobjeda odjeknula je kao malo što i gurnula nas na domaćina Francusku u polufinalu.

Iako smo odigrali vrlo dobro u polufinalu, te čak i poveli novim golom Šukera, dotukao nas je branič Lillian Thuram sa dva gola. Zanimljivo da je u svoja 142 nastupa za Francusku Thuram postigao samo dva gola i to oba baš nama u polufinalu.

Ipak, uspjeli smo se oporaviti od šokantnog poraza i pobijediti Nizozemce u borbi za broncu, a neponovljivi Šuker zabio je i šesti pogodak i osvojio Zlatnu kopačku.

Uslijedila je smjena generacija, odlazak Miroslava Ćire Blaževića i neslavno svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Koreji. Izbornik Mirko Jozić pokušao je s miksom mladih i starih, ali to nije funkcioniralo. U grupi nas je prvo dobio Meksiko, pa smo spretno i sretno dobili Talijane, a onda nas je iznenadio Ekvador i eliminirao.

Uslijedio je veliki remont i SP 2006 u Njemačkoj. Naravno, prije treba notirati da je tadašnji izbornik Cico Kranjčar totalno obnovio momčad i trijumfalno prošao kroz kvalifikacije. Ipak, nije na prvenstvu sve išlo tako glatko. Na otvaranju nas je dobio Brazil, pa smo kiksali remijem protiv Japana, ali i imali šansu pobjedom protiv Australaca proći dalje. Na žalost, bila je to jedna od lošijih utakmica Vatrenih i mršavih 2:2 značilo je oproštaj. Uskoro je i izbornik Kranjčar otišao, a njemu se zamjeralo što na prvenstvo nije vodio tada ubojitog Eduarda da Silvu i što je dao samo “mrvice” nadolazećoj zvijezdi Luki Modriću.

Nakon Kranjčara došao je Slaven Bilić i totalno preuredio momčad, te ostvario povijesne rezultate u kvalifikacijama za Euro 2008 i na samom tom Euru. Ipak, u ovom tekstu bavimo se svjetskim smotrama, pa treba reći da je Bilić jedini koji je propustio svjetsko prvenstvo. Imao je ultra jaku momčad, ali nije uspio biti ispred Engleske i Ukrajine u kvalifikacijama. Bilo je to veliko razočaranje, a kad se sjetim stativa Modrića i Mladena Petrića u odlučujućem dvoboju na Maksimiru protiv Ukrajine shvaćam kako smo blizu bili.

Iduće svjetsko prvenstvo bilo je ono u Brazilu i tu je bilo zaista svega. Na pola kvalifikacija smijenjen je Igor Štimac i doveden je Niko Kovač. Ipak, Kovač nije uspio. Na otvaranju opet nas je dobio Brazil, pa smo razbili Kamerun i imali odlučujuću utakmicu s Meksikom. Bila je to jedna od naslabijih utakmica generacije i Meksikanci su nas lako poslali kući sa 3:1.

Za kontekst priče o SP-u 2018 bitan je Euro 2016. Tadašnji izbornik Ante Čačić odlično je vodio momčad na Euru gdje smo tijesno ispali nakon produžetaka od kasnijeg pobjednika Portugala.

Ipak, u narednim kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo u Rusiji Čačić je zaglavio i stvar je spašavao Zlatko Dalić. Ključna je bila utakmica u Kijevu protiv Ukrajine koju smo morali dobiti. Ne remi, već samo pobjeda pred 70 tisuća Ukrajinaca.

Sreća pa je Luka Modrić odigrao jednu od svojih najboljih utakmica za Vatrene i tu smo prošli, a onda dolazi novo prvenstvo sa čarobnim brojem 8. Točno 20 godina nakon 1998, evo sada i 2018.

Grupa s Nigerijom, Argentinom i Islandom nije bila laka, ali smo zabilježili sve tri pobjede, od kojih je najveća bila ona nad Argentinom koju je predvodio Leo Messi.

Tu se već vidjelo da smo u top formi i da je Dalić posložio sve konce igre. Ždrijeb nam se malo otvorio, pa smo prvim mjestom u grupi otišli na Dance, a Argentince smo poslali na Francuze.

Ispalo je da Danci nisu “mačji kašalj”, jer se radi o kvalitetnoj i ne odveć atraktivnoj ekipi koju se greškom može shvatiti olako. Sa njima smo se namučili i nakon 2:2, produžetaka i penala ipak prošli.

Ždrijeb nam se opet otvorio jer su domaćini Rusi iznenađujuće izbacili Španjolsku. Naravno da nitko ne voli igrati protiv domaćina na svjetskoj smotri, ali opet su bolji izbor od Španjolske.

Opet drama, opet 2:2 i opet produžeci i penali, ali prošli smo dalje. Ivan Rakitić je i protiv Danaca i protiv Rusa pucao odlučujuće penale hladan kao špricer. Kao da puca na treningu, a ne pred dvije milijarde ljudi širom svijeta.

Ta pobjeda poslala nas je na moćne Engleze. S njima smo imali polovičan skor, jer smo ih ponizili u kvalifikacijama za Euro 2008, a oni su nama donekle vratili (ne u toj mjeri) u kvalifikacijama za SP 2010.

Stoga je okršaj u polufinalu SP-a bio utakmica generacije. Iako su Englezi poveli i bili bolji u prvom dijelu, Vatreni su se vratili u nastavku i pod dirigentskom palicom Modrića i strašnim napadačkim učinkom Ivana Perišića otišli smo sa 1:1 u produžetke. Tamo je koprodukcija Perišić-Mandžukić dotukla bahate Engleze i poslala nas u finale protiv Francuza.

Ta ekipa nam ne leži, nikad nam nisu odgovarali, imamo dugove iz 1998., ali opet su bili jači. Zanimljivo je da smo to finale izgubili sa 4:2, a odigrali možda najbolju utakmicu prvenstva. Prvi gol bio je autogol Mandžukića nakon nepostojećeg faula na Griezmannu. Izjednačava Perišić strašnom golčinom, a onda Griezmann zabija iz nategnutog penala nakon ruke Perišića. Argentinski sudac Nestor Pitana dugo je mozgao i gledao VAR, pa ipak dodijelio penal Francuskoj.

U nastavku susreta nisu naši imali snage za još jedan povratak i ostalo je 4:2. Bilo je to povijesno srebro i vrhunac generacije, a Luka Modrić je te godine osvojio sve, ali doslovno sve individualne nagrade. Bio je najbolji igrač SP-a, igrač godine po FIFA-i i UEFA-i, te osvajač prestižne Zlatne lopte France Footballa.

Četiri godine kasnije ispred Vatrenih je Katar i obrana tog srebra i tko zna kakva nas sve uzbuđenja tek čekaju.