Uoči povratka u Italiju, prisjetimo se velike karijere Marija Mandžukića

Nije loše za 34-godišnjaka koji nije ozbiljan nogomet igrao više od godinu dana, jer katarska liga sigurno ne spada pod ozbiljan nogomet.

Što Milan, inače najuspješniji talijanski klub kada je Europa u pitanju, očekuje od Marija Mandžukića? Prije svega to je borbenost, pobjednički mentalitet i iskustvo osvajanja trofeja. Milan je gigant europskog nogometa, ali je zadnjih godina u velikoj krizi. Bez obzira na to, kao i činjenicu da Juventus ima više talijanskih naslova prvaka, Milan mnogi smatraju najvećim talijanskim klubom zbog čak sedam naslova prvaka Europe. Time su Rossoneri drugi na vječnoj listi najuspješnijih klubova Europe, odmah iza nedodirljivog Reala koji ima čak 13 naslova. Milan u stopu prate Liverpool i Bayern sa šest naslova, Barcelona ima pet, a još jedan uspavani velikan, nizozemski Ajax, ima četiri naslova.

Mandžukić je u svojoj bogatoj karijeri igrao zaista svugdje i svugdje se dobro snašao, pa čak i u Španjolskoj. Iz Zagreba je prešao u Dinamo gdje se afirmirao sjajnim igrama i izbacivanjem Ajaxa iz Europe davne 2007. godine. Dobre igre odvele su ga u Wolfsburg (odšteta sedam milijuna eura) gdje je imao težak početak, ali je tadašnji trener Felix Magath shvatio kakva je fizička zvijer u pitanju i od njega je napravio još boljeg igrača. Sjajne igre za reprezentaciju na Euru 2012. odvele su ga u Bayern (odšteta 13 milijuna eura) sa kojim osvaja hrpu trofeja, od kojih je najvažniji naslov prvaka Europe 2013. godine. Iako je bio miljenik tadašnjeg trenera Bavaraca Juppa Heycknesa, stvari su se promijenile dolaskom Pepa Guardiole. Bezobrazni Španjolac nije niti blizu bio uspješan kao Heycknes, a Mandžukića nije podnosio, vjerojatno jer ne voli takve tipove igrača. Sličan je problem imao i sa Ibrahimovićem u Barceloni.

Put je potom Mandžukića iz Bayerna odveo u još jednog europskog giganta, Atletico Madrid, koji je platio 22 milijuna eura za tada iznimno cijenjenog napadača. Na žalost, iako je imao dobre brojke u svojoj jedinoj sezoni kod Diega Simeonea (20 golova u svim natjecanjima), jednostavno nije “kliknuo“ sa klubom i trenerom. Priliku je iskoristio Juventus koji je platio 19 milijuna eura kako bi doveo Super Marija u Torino. Tu je Mandžo igrao možda i najbolji nogomet karijere (uz ono vrijeme u Bayernu). Bio je miljenik navijača i tadašnjeg trenera Maxa Allegrija. Sa Juventusom je osvojio apsolutno sve u Italiji, a igrao je i finale Lige prvaka protiv Reala kada je zabio spektakularan gol škaricama. U to vrijeme je i sa Hrvatskom uzeo svjetsko srebro u Rusiji i proživljavao najljepše trenutke karijere.

Na žalost, opet je naletio na trenera koji ga ne voli, a Mandžukić svakako nije htio igrati za prosječnog i neprijateljski raspoloženog trenera kakav je Maurizio Sarri. Otišao je iz Juventusa u Katar i to je bila jedina transfer greška njegove karijere. Bio je još premlad i predobar za Katar, a i njegova motivacija tamo bila je nikakva. Sve je rezultiralo raskidom ugovora nakon samo osam mjeseci i otada Mandžo traži klub u Europi. Odbijao je turski Bešiktaš, moskovski Lokomotiv i španjolsku Celtu, ali poziv Milana se ne odbija. On dolazi prije svega kao zamjena za Zlatana Ibrahimovića i Rafaela Leaoa, ali vjerujem da će imati dobru minutažu. Za Milan je ovo odlična prilika, jer dobivaju igrača koji ima puno iskustva, pet godina mlađeg od Ibrahimovića, a uz to dolazi bez odštete.

Njegov stil igre idealan je upravo za Italiju. Igra se taktički, uz puno prekida, a Mandžo je u igri glavom oduvijek jedan od najboljih na svijetu. On je najbolji “stoper među napadačima“, kako su ga nazivali talijanski mediji. Mandžo može u špicu ili na krilo, ali ono što se ne mijenja je izrazita agresivnost i trka koju posjeduje. Pritisak koji on radi na zadnju liniju protivnika je takav da je on zapravo prva linija obrane svoje momčadi.

Još je jedna stvar bitna, povratak ozbiljnom nogometu opet Mandžukića stavlja na radar Zlatka Dalića. Iako se nakon Rusije oprostio, ne bih prekrižio mogućnost da se vrati u reprezentaciju, slično kao i Ivan Rakitić. Sa 89 nastupa i 33 gola, Mandžukić je drugi najbolji strijelac u povijesti Vatrenih, odmah iza nedodirljivog Davora Šukera (69/45) i još uvijek može koristiti. Od klasičnih špica imamo samo Brunu Petkovića, a Andrej Kramarić je više polušpica ili krilo i ne može igrati sam u napadu. U tom kontekstu bi i Mandžukić dobro došao, jasno pod uvjetom da to želi i da ga Dalić treba.

ih naslova prvaka, Milan mnogi smatraju najvećim talijanskim klubom zbog čak sedam naslova prvaka Europe. Time su Rossoneri drugi na vječnoj listi najuspješnijih klubova Europe, odmah iza nedodirljivog Reala koji ima čak 13 naslova. Milan u stopu prate Liverpool i Bayern sa šest naslova, Barcelona ima pet, a još jedan uspavani velikan, nizozemski Ajax, ima četiri naslova.

Mandžukić je u svojoj bogatoj karijeri igrao zaista svugdje i svugdje se dobro snašao, pa čak i u Španjolskoj. Iz Zagreba je prešao u Dinamo gdje se afirmirao sjajnim igrama i izbacivanjem Ajaxa iz Europe davne 2007. godine. Dobre igre odvele su ga u Wolfsburg (odšteta sedam milijuna eura) gdje je imao težak početak, ali je tadašnji trener Felix Magath shvatio kakva je fizička zvijer u pitanju i od njega je napravio još boljeg igrača. Sjajne igre za reprezentaciju na Euru 2012. odvele su ga u Bayern (odšteta 13 milijuna eura) sa kojim osvaja hrpu trofeja, od kojih je najvažniji naslov prvaka Europe 2013. godine. Iako je bio miljenik tadašnjeg trenera Bavaraca Juppa Heycknesa, stvari su se promijenile dolaskom Pepa Guardiole. Bezobrazni Španjolac nije niti blizu bio uspješan kao Heycknes, a Mandžukića nije podnosio, vjerojatno jer ne voli takve tipove igrača. Sličan je problem imao i sa Ibrahimovićem u Barceloni.

Put je potom Mandžukića iz Bayerna odveo u još jednog europskog giganta, Atletico Madrid, koji je platio 22 milijuna eura za tada iznimno cijenjenog napadača. Nažalost, iako je imao dobre brojke u svojoj jedinoj sezoni kod Diega Simeonea (20 golova u svim natjecanjima), jednostavno nije “kliknuo“ sa klubom i trenerom. Priliku je iskoristio Juventus koji je platio 19 milijuna eura kako bi doveo Super Marija u Torino. Tu je Mandžo igrao možda i najbolji nogomet karijere (uz ono vrijeme u Bayernu). Bio je miljenik navijača i tadašnjeg trenera Maxa Allegrija. Sa Juventusom je osvojio apsolutno sve u Italiji, a igrao je i finale Lige prvaka protiv Reala kada je zabio spektakularan gol škaricama. U to vrijeme je i sa Hrvatskom uzeo svjetsko srebro u Rusiji i proživljavao najljepše trenutke karijere.

Nažalost, opet je naletio na trenera koji ga ne voli, a Mandžukić svakako nije htio igrati za prosječnog i neprijateljski raspoloženog trenera kakav je Maurizio Sarri. Otišao je iz Juventusa u Katar i to je bila jedina transfer greška njegove karijere. Bio je još premlad i predobar za Katar, a i njegova motivacija tamo bila je nikakva. Sve je rezultiralo raskidom ugovora nakon samo osam mjeseci i otada Mandžo traži klub u Europi. Odbijao je turski Bešiktaš, moskovski Lokomotiv i španjolsku Celtu, ali poziv Milana se ne odbija. On dolazi prije svega kao zamjena za Zlatana Ibrahimovića i Rafaela Leaoa, ali vjerujem da će imati dobru minutažu. Za Milan je ovo odlična prilika, jer dobivaju igrača koji ima puno iskustva, pet godina mlađeg od Ibrahimovića, a uz to dolazi bez odštete.

Njegov stil igre idealan je upravo za Italiju. Igra se taktički, uz puno prekida, a Mandžo je u igri glavom oduvijek jedan od najboljih na svijetu. On je najbolji “stoper među napadačima“, kako su ga nazivali talijanski mediji. Mandžo može u špicu ili na krilo, ali ono što se ne mijenja je izrazita agresivnost i trka koju posjeduje. Pritisak koji on radi na zadnju liniju protivnika je takav da je on zapravo prva linija obrane svoje momčadi.

Još je jedna stvar bitna, povratak ozbiljnom nogometu opet Mandžukića stavlja na radar Zlatka Dalića. Iako se nakon Rusije oprostio, ne bih prekrižio mogućnost da se vrati u reprezentaciju, slično kao i Ivan Rakitić. Sa 89 nastupa i 33 gola, Mandžukić je drugi najbolji strijelac u povijesti Vatrenih, odmah iza nedodirljivog Davora Šukera (69/45) i još uvijek može koristiti. Od klasičnih špica imamo samo Brunu Petkovića, a Andrej Kramarić je više polušpica ili krilo i ne može igrati sam u napadu. U tom kontekstu bi i Mandžukić dobro došao, jasno pod uvjetom da to želi i da ga Dalić treba.