Svjetsko prvenstvo u nogometu nema konkurenciju i posebno je iz više razloga

Na žalost, kao i u mnogim drugim sportovima kojekakve aplikacije i internetske stranice preuzele su primat nad stvarnim stanjem i u nogometu. Pa se tako recimo vrednuje postotak točnih dodavanja, ali recimo nema uvida koliko je neki pas riskantan. Da bih naveo stvarni primjer uzet ću nedavnu utakmicu Reala i Chelsea. Luka Modrić je naravno odigrao maestralno, a njegova asistencija vanjskom je za nogometne udžbenike. Ipak, na kraju je Mateo Kovačić imao veću prosječnu ocjenu od Modrića. Osim što je Modrić naravno bolji i kompletniji igrač, njegovi pasovi "imaju oči", dok je većina Kovačićevih "na sigurno". I onda nekakva stranica ili aplikacija to izračuna tako da Kovačić dobije bolju ocjenu iako samo onaj pas vanjskom vrijedi više od ičega i ne može se uopće dovoljno vrednovati.

Zašto ovo sve navodim? Zato jer je svjetsko prvenstvo u nogometu slično u jednu ruku. Danas se gleda tko je osvojio koliko Liga prvaka, domaćih kupova, prvenstava, koliko je zabio golova itd, ali treba znati da puno toga ovisi o klubu, klupskom budžetu i suigračima. Bitno je dokazati se na više razina, u različitim okruženjima, a SP je upravo to. Za razliku od idealnih uvjeta u klubu, SP je totalna suprotnost. Mjesec dana igre sa svojim sunarodnjacima po turnirskom sustavu i to obično na nekoj ludoj destinaciji ili općenito državi koja je strana. Stoga se oduvijek važnost SP-a posebno cijeni.

Nećemo sada puno pričati o povijesti, jer za autora ovog članka sve prije 1970. u nogometu je realno manje bitno. To je danas drugi sport i upitno je koliko se objektivno računa npr. naslov Urugvaja iz 1930. ili Brazila iz 1958. Jasno, računa se, ali takav nogomet pripada povijesti. Brazil je i danas još uvijek najuspješnija zemlja s pet naslova svjetskog prvaka (1958., 1962., 1970., 1994., 2002.).

Četiri naslova imaju Nijemci i Talijani, a dva Argentinci, Francuzi i Urugvaj. Naravno da urugvajske titule vrijede na papiru, ali naslovi iz 1930. i 1950. nemaju istu težinu kao recimo francuske titule iz 1998. i 2018. To je jednostavno tako.

Jednako tako niti Pele nema težinu koju mu pripisuju. Odličan igrač u svoje vrijeme, ali nikad nije igrao u Europi, pa je i vrlo upitno trebaju li se njegovi golovi jednako cijeniti kao golovi recimo, Ferenca Puškaša ili Alfreda di Stefana koji su mu suvremenici.

Brazilci su 1950. godine doživjeli veliko razočaranje kada ih je Urugvaj pobijedio kod kuće i to se smatralo senzacijom. Još jedno razočaranje je poraz Mađarske 1954. od Zapadne Njemačke i to se zapravo smatra najvećim iznenađenjem u povijesti.

Englezi su 1966. na prevaru uzeli naslov prvaka, ali ne bi to bili Englezi da nisu. I dan danas se priča o čuvenoj lopti koja nije prešla crtu.

Ipak, čovjek koji je ispisao najljepše stranice SP-a je legendarni Diego Armando Maradona. Danas pokojni virtuoz otišao je relativno rano, sa 60 godina, zbog lošeg zdravlja i neurednog života, ali je trag iza njega upisan zauvijek. Godine 1986, dakle već u jako moderno vrijeme, vodio je Argentince do naslova, a u četvrtfinalu je napravio dva najpoznatija poteza u povijesti. Prvo je rukom zabio Englezima i napravio se "Englezom", pa rekao da je to bila "Božja ruka", a onda je zabio i najpoznatiji gol u povijesti kada je ispremiješao cijelu obranu i zabio strašan gol za prolaz. Bilo je to četiri godine nakon Falklandskog rata i osveta je bila slatka. Kasnije je Maradona odveo Gaučose do titule i zabetonirao si status božanstva. Messi to nije dosegao, a nikada ni neće, čak i da bude prvak u Kataru 2022.

Puno je događaja uslijedilo i kasnije, od finala iz 1994. i prenapuhanog promašenog penala Roberta Baggija. Propaganda čini svoje, pa ispada da je Baggio izbacio Talijane, a zapravo je samo pucao da ostanu u igri, jer su već zaostajali u raspucavanju s Brazilom.

Godine 1998. su navodno Francuzi (najvjerojatnije) otrovali Ronalda il Fenomena hranom prije finala, iako se naravno kunu da nisu i to se ne da dokazati.

Godine 2002. su Korejci sramotno pokrali Talijane uz sudački poguranac, ali tako je to sa domaćinima.

Nadalje, 2006. je Zidane glavom udario prgavog Marca Materazzija, a 2010. godinu pamtimo po užasnim i iritantnim vuvuzelama koje su upropastile turnir. Godine 2014. je Brazil ponižen od Njemačke sa 7:1 u polufinalu, a 2018. je Hrvatska senzacionalno došla do finala i time pokazala da 1998. nije bila slučajno treća.

Važnost SP-a je upravo u tim detaljima - rijetkost natjecanja (svake četiri godine), tisuću stvari koje se moraju posložiti, kemija unutar ekipe, autoritet i status vođe (netko dobar u klubu ne mora biti dobar u reprezentaciji), vremenske prilike jer se igra u raznim zemljama, loši suci koji se angažiraju iz cijelog svijeta, pa sude očajno, pogotovo afrički i azijski, specifičnosti svake zemlje, navijači, lutrija samog ždrijeba i još mnogo toga.

Upravo zato se čeka Katar 2022. s tolikim iščekivanjem jer nema ništa zanimljivo kao Svjetsko prvenstvo.