SREBRNI PARAOLIMPIJAC Ivan Katanušić o najvažnijem trenutku u karijeri: Trenutak kada su mi objesili medalju vrijedio je svih fraktura, krvavih rana i znoja!

Ovaj 30-godišnji Imoćanin dugo će pamtiti nastup na Paraolimpijskim igrama u Tokiju gdje je, unatoč teškim uvjetima, osvojio srebro u bacanju diska u kategoriji F64 atletičara s potkoljeničnom amputacijom.

Ivan je nakon rođenja ostao bez potkoljenice, no već je s 13 mjeseci prohodao s protezom pa su ga zvali ‘čudom od djeteta’. Za sebe kaže kako ga invaliditet nikada nije sputavao u životu i sportskoj karijeri, a s paraatletikom se počeo baviti nakon filma "Kralj" koji ga je oduševio. Danas iza sebe ima brojne uspjehe – osvajač je svjetskih bronci iz Dubaija 2019. i Londona 2017. godine. Osvojio je i šest medalja s europskih prvenstava, ali kaže da se ništa ne može mjeriti s medaljom iz Tokija.

Ivan je za portal Generacija.hr govorio o počecima sportske karijere, teškim uvjetima u Tokiju, poteškoćama s kojima se susretao kao sportaš s invaliditetom, najljepšim i najtežim trenucima u sportu, tko mu je najveća podrška, što planira dalje i kakva je budućnost hrvatske paraatletike.

Kada i zašto ste se odlučili baviti atletikom? Kako su izgledali vaši počeci u bacanju diska i kugle?

Po dolasku na fakultet u Zagreb 2009. godine odlučio sam se baviti paraolimpijskim sportom. Krenuo sam trenirati sjedeću odbojku te nastavio ići u teretanu s obzirom na to da je trening snage moja najveća strast i ljubav.

Jedne večeri u studentskom domu sam pregledavajući društvene mreže obratio pažnju na jedan trailer koji se zvao „Kralj“ („The King“). Zazvučalo mi je moćno pa sam ga otvorio i vidio da je to film o paraolimpijcu Darku Kralju. Nakon što sam u filmu vidio kako izgledaju treninzi bacačkih disciplina odmah sam se upisao na atletiku te ju beskrajno zavolio.

Kako vam je bilo nastupiti na Paraolimpijskim igrama u Tokiju i osvojiti srebro u bacanju diska? Uvjeti su bili teški. Jeste li ispunili svoj cilj?

Paraolimpijske igre u Tokiju su moje druge POI. Nakon što sam se u Riju ozlijedio, odlučio sam da ću za Japan uložiti sve pa kako ispadne. Osvajanje paraolimpijske medalje je san svakog sportaša. Prije ove medalje sam osvojio šest europskih medalja i dvije svjetske, ali nijedna se ne može mjeriti s ovom iz Tokija, kako zbog sjaja, tako zbog zadovoljstva.

U Tokiju je cijelo vrijeme bilo sunčano i jako vruće, sve do dana moga nastupa. Taj dan kada smo ušli u stadion vrijeme kao da je stalo, a atmosfera je bila kao iz apokaliptičnih filmova. Na stadionu, zbog zabrane posjetitelja i nevremena, nigdje nikoga, krug klizav više za klizačke discipline nego za bacanje diska, hladno i puše, ali motiv i cilj u glavi i dalje ostaje isti i nijednog trenutka ne posustaje, po cijenu života. Nakon što je završila disciplina i nakon što su mi objesili medalju oko vrata rekao sam si: "Ovaj trenutak je vrijedio svih fraktura, krvavih rana na nozi i znoja prolivenoga na treningu."

Iza sebe imate brojne zapažene nastupe i medalje. Osvajač ste svjetskih bronci iz Dubaija 2019. i Londona 2017. Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i na koje ste uspjehe posebno ponosni?

Na prvom mjestu potrebna je ogromna ljubav i entuzijazam prema sportu, a iz toga proizlazi ogromna motivacija i želja da svaki dan budemo bolji nego dan prije. Atletika je sport koji traži ogromnu količinu rada i strpljenja, nakon godina krvi i rada rezultati dolaze kao šlag na tortu.

Najponosniji sam na paraolimpijsku medalju te na medalje s europskog prvenstva iz 2016. kada sam se vratio nakon loma noge i operacija.

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Najveća poteškoća na početku jest pronaći izvor financiranja za sportske uvjete, a najviše za nabavku protetičkog pomagala, što je bilo u mojem slučaju. S obzirom na to da na protezi dnevno pretrčim i prehodam nekoliko kilometara, bacim 50 hitaca diska te podignem nekoliko tona utega u teretani, moje protetičko pomagalo mora biti udobno i pouzdano. Nažalost, to nije nimalo jeftino. Zamislite samo da mi potkoljena proteza pukne na 150 kg utega na čučnju ili na 200 kg na mrtvom dizanju, tek bi onda postao pravi invalid (smijeh).

Kao sportaš s invaliditetom nikada nisam tražio posebnu prilagodbu treninga za mene jer smatram da uz veliku količinu truda mogu napraviti sve, bez sažalijevanja i izvlačenja. Kad napraviš dobar rezultat vidiš da uvjeti nisu loši u sportu, ali se hitno treba poraditi na zapošljavanju vrhunskih sportaša paraolimpijaca u sustavu MORH-a ili neke druge institucije, čime su olimpijci obuhvaćeni, ali paraolimpijci još ne.

Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu?

Treniram od ponedjeljka do petka dva puta dnevno, to jest, ujutro i popodne, a subotom samo ujutro, dok mi je nedjelja slobodan dan.

Sport uz obitelj i prijatelje ima najveću važnost u mom životu s obzirom na to da me je od jedne osobe s invaliditetom pretvorio u čovjeka koji može sve i koji je fizički jači nego većina njegovih "zdravih" vršnjaka.

Koji vam je bio najteži trenutak u karijeri i tko vam je najveća podrška?

Najteži trenutak u karijeri bio mi je kada sam 2015. godine uslijed povrede na treningu završio na operaciji lijeve potkoljenice jer su mi pali utezi po njoj, slomili kost fibulu te sam povrijedilo sve ligamente i tetive u zdravom stopalu.

U tom trenutku, kao i uvijek, najveća podrška mi je bila moja današnja zaručnica, obitelj, trener i kolege s treninga.

Nakon rođenja ostali ste bez potkoljenice, no već ste s 13 mjeseci prohodali s protezom pa su vas zvali ‘čudom od djeteta’. Kako gledate na vaš invaliditet? Je li vas on kočio u životu i susrećete li se s predrasudama?

S obzirom na to da sam odrastao u maloj okolini i nisam imao prilike u to vrijeme upoznati nekoga sličnoga sebi, smatrao sam da se najnormalnije moram igrati, trenirati i natjecati sa zdravom djecom, što me je na kraju i izgradilo u jako čvrstu osobu mentalno.

Invalidsko rješenje sam izvadio tek s 18 godina. Smatram da me invaliditet nikada nije toliko kočio u životu s obzirom na to da rijetko o njemu razmišljam pa me rijetko i čini tužnim. Mislim da s adekvatno dobivenom prilikom i osobe s invaliditetom mogu postati kvalitetni djelatnici te doprinositi društvu.

Kakva je budućnost hrvatske paraatletike? Tko su vam sportski uzori?

Mislim da je budućnost hrvatske paraatletike na dobrom putu. Pojavljuje se sve veći broj mladih talentiranih sportaša koji će preuzeti kormilo reprezentacije od nas, već pomalo starijih kormilara.

Za koje natjecanje se trenutno spremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj karijeri?

Trenutno smo u uvodnim pripremama za Svjetsko prvenstvo 2022. koje će se održati u Kobeu u Japanu te u prvom ciklusu priprema za Paraolimpijske igre u Parizu 2024. godine. Najveći cilj mi je dugoročno pokušati skinuti svjetski rekord u bacanju diska te osvojiti zlato u Parizu.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.