SJAJAN USPJEH Kristina Tomić: Nisam dopuštala da me euforija svlada jer nisam htjela stati na bronci!

Kristina je članica zagrebačkog taekwondo kluba Osvit, a kaže kako ju je ovaj sport zainteresirao relativno kasno – u 13. godini. U intervjuu za Generaciju otkrila nam je zašto je odabrala taekwondo, koliko joj znače medalje i uspjesi, tko joj je najveća podrška u karijeri, priželjkuje li Olimpijske igre u Tokiju i što je sve potrebno za vrhunske uspjehe u ovome sportu.

Kada ste se počeli baviti taekwondoom i kako to da ste odabrali baš ovaj sport?

Taekwondoom sam se počela baviti poprilično kasno, tek s 13 godina. Većina djece do te dobi već ima crni pojas, no mene je tek tada zainteresirao ovaj sport. Mislim da je čak na televiziji prikazivana jedna serija s boksačicom u glavnoj ulozi pa sam se i ja htjela okušati u borilačkom sportu. A nakon što sam prvi put ušla u dvoranu, znala sam da je to ono što želim i da neću više izlaziti iz nje.

Kako ste se osjećali nakon osvojene medalje za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Manchesteru?

Bila sam veoma sretna, no nisam dopuštala da me euforija savlada. Pokušavala sam ostati pribrana i fokusirana na daljnje borbe jer nisam htjela stati na bronci, tako da je mali kamen pao sa srca i s pleća, no nisam bila jako euforična.

U polufinalu je bolja od vas bila jedna od najvećih u povijesti, Kineskinja Wu Yingju. Upravo je ona svojevremeno pobjeđivala Luciju Zaninović na olimpijskim igrama u Londonu i na dva svjetska prvenstva. Kako s odmakom gledate na vašu borbu? Jeste li zadovoljni svojim nastupom?

Neposredno nakon borbe nisam baš bila zadovoljna, vjerojatno zbog velike bodovne razlike kojom me pobijedila. No kasnije, nakon što sam i pogledala tu borbu, puno sam bila zadovoljnija jer je ipak moj subjektivni sud o borbi bio malo prestrog i nije izgledalo loše. Samo nisam znala što očekivati od protivnice, a ona je doista neka druga dimenzija sportašice tako da sada barem znam za sljedeći put (smijeh).

Cijeli članak pročitajte na portalu Generacija.