S pet naslova prvaka, Brazil najuspješniji u svjetskim prvenstvima

Brazil je također i jedina zemlja koja je nastupila na svim svjetskim prvenstvima.

Nakon "nacionalne tragedije" 1950. i 1-2 poraza od Urugvaja u završnoj utakmici na domaćem terenu u Riju, Brazil je zagospodario svjetskim nogometom krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. Nezaustavljivi napad Garrincha-Didi-Vava-Pele-Zagallo je u Švedskoj 1958. donio "Selecau" prvi naslov prvaka svladavši u finalu domaćina sa 5-2. Bilo je to ujedno i prvi put kako je naslov osvojila reprezentacija s drugog kontinenta.

Četiri godine potom u Čileu Brazil je obranio naslov uz sjajnu igru desnog krila Garrinche. Treći naslov Brazil je osvojio u Meksiku 1970. godine, a po mnogima ta je reprezentacija bila najbolja svih vremena. Uz "kralja nogometa" Pelea, kojemu je to također bio treći svjetski naslov, igrali su velikani Rivelino, Jairzinho, Tostao, Carlos Alberto, Gerson...

Na četvrti naslov Brazilci su morali čekati 24 godine, a za trijumf u SAD-u 1994. najzaslužniji su bili sjajni napadači Romario i Bebeto. Peti trijumf stigao je 2002. na prvom SP održanom u Aziji (Japan i Južna Koreja) do kojega je sastav tadašnjeg izbornika Luiza Felipea Scolarija predvodio fenomelani Ronaldo s osam pogodaka.

Po četiri naslova svjetskog prvaka imaju Njemačka i Italija. 

Njemačka je aktualni svjetski prvak, a naslov u Brazilu je prvi koji je osvojila nakon 1990. i ujedinjenja s Istočnom Njemačkom. Prve tri titule je osvojila kao SR Njemačka. Do prvoga naslova je stigla 1954. u Švicarskoj, niti 10 godina po završetku Drugog svjetskog rata u vrijeme dok u Njemačkoj nije bila formirana niti profesionalna liga. U finalu poznatom kao "Čudo u Bernu" Njemačka je nadoknadila zaostatak od 0-2 protiv Mađarske i stigla do trijumfa od 3-2 protiv reprezentacije od koje je u skupini izgubila sa 3-8. 

Drugi naslov "elf" je osvojio na svom terenu, a u finalu u Munchenu ponovno je do pobjede stigao preokretom protiv favorita natjecanja, Nizozemske. Ovoga puta bilo je 2-1, a za Njemačku su nastupali velikani poput Franza Beckenbauera, Gerda Muellera i Seppa Maiera. 

Treći naslov Nijemci su osvojili u Italiji 1990. kada su predvođeni Lotharom Matthaeusom ostvarili pet pobjeda i dva remija u sedam nastupa, a najviše problema napravili su im Englezi u polufinalu koje su izbacili tek boljim izvođenjem 11-eraca. U finalu je Njemačka dominirala protiv Argentine i pobijedila s minimalnih 1-0 golom Brehmea iz 11-erca. Na SP-u u Brazilu ‘elf’ je stigao do svoje četvrte krune, prve izvan Europe.

Skupinu su prošli bez problema uz dvije pobjede i remi protiv Gane. U osmini finala su tek u produžetku slomili Alžir (2-1), a u četvrtfinalu Francusku (1-0). U polufinalu su ponizili Brazil (7-1), a u finalu nakon produžetaka zaustavili Argentinu i Messija na putu do zlata. Finale je odlučio gol Maria Gotzea u 113. minuti.

Italija je sva tri naslova osvojila na europskom tlu. Talijani su prva dva naslova osvojili prije Drugog svjetskog rata, 1934. i 1938. godine. Do prvog zlata "azzurri" su stigli na domaćem terenu gdje su bili uvelike favorizirani. No, četiri godine potom u Francuskoj pod vodstvom velikog Vittorija Pozza Talijani su obranili naslov, a u sastavu su bili velikani Piola i Meazza.

Treći naslov Italija je osvojila u Španjolskoj 1982. Nakon sporijeg ulaska u natjecanje, Talijani su zaigrali najbolje kada je bilo najvažnije, te su pobjedama protiv Brazila (3-2), Poljske (2-0) i Njemačke (3-1) na krilima Paola Rossija, koji je u te tri utakmice postigao šest golova, stigli do neočekivanog naslova. Posljednji naslov Italija je osvojila prije 12 godina u Njemačkoj, a do njega je stigla svladavši u polufinalu domaćina sa 2-0 nakon produžetaka, te u finalu Francusku boljim izvođenjem 11-eraca. Bila je to kruna karijere za velikane poput Buffona, Cannavara, Del Piera i Tottija.

Po dva svjetska naslova imaju Urugvaj i Argentina, a oba svoja naslova ove su reprezentacije osvajale na području Latinske Amerike. Urugvaj je bio bio prvak 1930. na svom terenu i 1950. u Brazilu, a Argentina 1978. kao domaćin, te 1986. u Meksiku.

Svoju dominaciju svjetskim nogometom tijekom 20-ih godina 20. stoljeća, bili su olimpijski pobjednici 1924. i 1928., Urugvajci su okrunili u svom Montevideu na prvom SP 1930. koje je bilo pozivnog karaktera, a u finalu su sa 4-2 nadigrali svoje najveće rivale i porječja La Plate - Argentince. Drugi trijumf Urugvaj je ostvario neočekivanom 2-1 pobjedom protiv Brazila na Maracani koji su mu donijeli Schiaffino i Ghiggia.

Argentina je iskoristila sve prednosti domaćeg terena 1978. godine i na krilima Marija Kempesa, koji je igrao u životnoj formi, stigla do svjetskog vrha 3-1 pobjedom protiv Nizozemske na konfetima prekrivenom travnjaku stadiona Monumental. Osam godina potom u Meksiku blistao je Diego Maradona koji je praktički sam donio "gaučima" drugi i zasada posljednji naslov prvaka.

Po jedan naslov prvaka osvajali su europski velikani Engleska, Francuska i Španjolska. Englezi, koji se hvale time što su izmislili nogomet, nisu niti željeli nastupiti na prvim svjetskim prvenstvima, a potom su nakon Drugog svjetskog rata doživljavali otrežnjenja na SP-ima 1950. i 1958., da bi 1966. na Wembleyu napokon osvojili naslov prvaka.

Predvođeni svojim ponajboljim igračem u povijesti Bobbyjem Charltonom Englezi su u finalu sa 4-2 nakon produžetaka svladali svoje "najveće neprijatelje" Nijemce, no ostala je vječna dvojba je li kod ključnog pogotka u finalu, kojim je Engleska povela 3-2, lopta prešla liniju ili ne.

Francuska je također svoj jedini naslov osvojila na domaćem terenu, svladavši u finalu SP-a 1998. na Stade de Franceu branitelja naslova Brazil sa 3- 0 uz dva gola Zinedinea Zidanea. Veliku priliku zaustaviti Francuze imala je Hrvatska u polufinalu koje je povela golom Davora Šukera, ali "tricolori" su s dva gola neočekivanog junaka Liliana Thurama preokrenuli i plasirali se u finale.

Španjolska je prije četiri godine na SP u Južnoj Africi potvrdila svoju tadašnju dominaciju svjetskim nogometom. Sjajni veznjaci Iniesta i Xavi ponovno su bili najzaslužniji za "furijin" trijumf, a tadašnja španjolska generacija je uz naslov svjetskog prvaka 2010. osvojila i dva naslova europskog prvaka 2008. i 2012. Pobjednički gol u finalu protiv Nizozemske postigao je upravo Iniesta u 116. minuti.