Prosinečki otvorio dušu, priznao zašto je otišao u Zvezdu te kakav je imao odnos s pokojnim Ćirom

"Imao sam i sreće i nesreće. Sreće što sam igrao u dva najveća kluba u Španjolskoj. Bilo me zanimljivo gledati, pogotovo kad sam bio u formi", rekao je. 

Prosinečki se rodio u Njemačkoj. I ispričao kako je uopće došao.

"Živio sam kvalitetno, tata je imao veliku građevinsku firmu i nevjerojatno je volio nogomet i nevjerojatno koliki je dinamovac bio. To je bio razlog za naš povratak, kako bi njegov sin igrao u Dinamu! Imao sam 10 godina kad smo se vratili iz Njemačke. Već sam se bio navikao, pohađao sam školu tamo, naučio jezik, igrao za Stuttgarter Kickers, vidjeli su talent... I onda dolaziš u Zagreb na sve novo", priča. 

Bio je u Dinamovoj omladinskoj školi zajedno sa Zvonimirom Bobanom.

"Do 18. sam godine bio u Dinamu i nekoliko sam utakmica odigrao za prvu momčad, sa 17 sam zabio gol Željezničaru. I misliš da je to to. Tati je to bila najveća želja. Ali, u kratkom periodu se promijenilo puno stvari i otišao sam. Ha, jesam li morao ili nisam... Ali neki su u klubu govorili da nisam bio dobar za Dinamo", rekao je. 

Od brojnih anegdota i izjava Miroslava Ćire Blaževića kojima je zabavljao javnost i pokušavao motivirati igrače, najjača i najznačajnija je bila upravo ona da će pojesti trenersku diplomu ako Prosinečki ikad postane igrač. Tada je Ćiro vodio Dinamo i Žuti je otišao u Zvezdu.

"S Ćirom sam se družio do njegove smrti, bio mi je jedan od boljih trenera, i stalno je negirao neke stvari, ali ja se sjećam kako je to bilo. Tad su svi slušali rekao ponedjeljkom, išla je analiza kola, dolazili razni gosti i tada je gostovao Ćiro te ga je voditelj pitao za mene. Kao, prva utakmica, prvi gol, što će biti s njim... I on je tada rekao da će pojesti diplomu ako ja postanem igrač", rekao je. 

O Zvezdi

Prepričao je i kako je izgledao njegov dolazak u Crvenu zvezdu. 

"Došao sam na probu! Čuli su za mene, ali pozvali su me da me vide. Tada je bila Univerzijada 1987. u Zagrebu te su Piksi Stojković, Boro Cvetković i još neki bili u toj reprezentaciji, a ja sam došao u Beograd na pripreme. Dva treninga pa prijateljska utakmica protiv Rada i odjednom su ljudi počeli pljeskati, vidjeli su da su dobili talentiranog igrača", kaže. 

S Crvenom zvezdom je 1990. godine osvojio Kup europskih prvaka, preteču Lige prvaka.

'U Realu mi je mišić puknuo četiri ili pet puta'

Nakon četiri sjajne sezone u Beogradu, otišao je u Real.

"Iz Jugoslavije sportaši nisu smjeli otići prije 28. godine, ali već se 'kuhalo' pred početak rata. Bio sam među najboljim igračima u Europi i htjeli su me svi. Real je bio moja opcija, UEFA se isprva nije složila, ali on je imao veze te je riješio da mogu početi igrati. Došao sam u Real kao najjače pojačanje, a tada su smjela igrati samo tri stranca. U Realu smo to bili Hugo Sanchez, Hagi i ja. Očekivali su puno od mene i krenuo sam dobro, Barceloni sam zabio gol u prvom derbiju, završilo je 1:1, sve idealno, ali onda su krenule ozljede. Koje su trajale više od godine dana. Mišić mi je pucao četiri-pet puta i počela je panika u Realu, kako je to moguće. Te su zaključili da trebam na operaciju. Iako nikad nisam čuo da je netko operirao mišić. Dugo mi je trebalo da se vratim i uvijek je postojao strah od nove ozljede. Ne, s ovom pameti ne bih pristao na operaciju", priznao je. 

Otkrio je da je veliki problem bio da su u njegove dvije godine u Kraljevskom dresu oba puta izgubili naslov prvaka u zadnjem kolu, oba puta porazima od Tenerifea.

"Baš sam dobro igrao, vratio samopouzdanje. Nakon te sezone Antić me zvao za sobom u Atletico, Camacho me zvao u Espanyol, a imao sam još godinu ugovora s Realom. I onda me Johan Cruijff pozvao u Barcelonu", rekao je.

Raskinuo je s Realom i otišao.

"Za mene je Real najveći klub, ali i Barcelona je ogromna, fenomenalan grad, trener te hoće, što je najvažnije, i dobiješ samopouzdanje. Mislim da sam jedan od sedam stranaca koji je igrao za oba španjolska giganta i jedan od 14 ukupno", priznao je. 

Ipak, u Barci se nije naigrao.

"Tamo ako se dobro ponašaš i zadovoljan si ako igraš 20, 30 minuta, pa ponekad cijelu utakmicu, možeš ostati koliko hoćeš. To su dokazali mnogi igrači. Ja sam ipak osjetio da nisam zadovoljan i htio sam otići. Camacho me doveo u Sevillu, koja se borila za ostanak. I još mi nije jasno kako smo ispali. Pazi, igrao je Bebeto i nije zabio ni jedan gol! Pa Jose Mari, Mateas Almeida, reprezentativci Danske, Grčke, naši Ivica Mornar i Joško Jeličić. Čak smo igrali jako dobro, ali puno smo bodova gubili u zadnjim minutama. Camacho je dobio otkaz prije kraja sezone i uzima Espanyol te me zvao, razmišljao sam ozbiljno o tome, kad je stigao poziv Dinama", kazao je. 

Bronca s Vatrenima

Kao što je za pamćenje bila i bronca s Vatrenima 1998. godine u Francuskoj. I ponovni spoj Prosinečkog i Ćire. Žuti je odigrao cijeli susret protiv Jamajke, zamijenjen je nakon 67 minuta protiv Japana i Argentine, pa je ostao na klupi protiv Rumunjske i Njemačke, te u polufinalu protiv Francuza ušao u 89. minuti. U prvi sastav se vratio tek u meču za broncu protiv Nizozemske, kada je i zabio gol.

"Ma ljutit sam bio, kako ne bih kad te izbaci iz ekipe. Dolaze utakmice, a nisi nigdje. Pa me protiv Francuza, kad smo lovili rezultat i imali igrača više, uveo dvije minute. Ali, momčad je cjelina, nisam ni inače bio tip koji radi probleme, to je valjda stvar kućnog odgoja. A mogli smo osvojiti, baš nam je malo nedostajalo protiv Francuske, jedna greška, frajer koji nikad u životu nije zabio (Thuram, nap. a.) šutne i zabije nam dva... Dok je Brazil, nažalost, bio gotov, Cristiano Ronaldo sa zdravstvenim problemima... Još je najbolja momčad bila Nizozemska, masakrirali su nas u jednom periodu utakmice", rekao je. 

Osvrnuo se tada na priče kako živi boemski. I čak je njegov suigrač iz reprezentacije Mario Stanić priznao da je 50, 60 posto igrača voljelo izlaziti, zaružiti, pušili su, ali glavna je etiketa uvijek bila na Prosinečkom.

"Netko ti stavi etiketu i prati te cijeli život. Da Robi ne živi sportski, ne voli trenirati, voli popiti... A nema veze ni sa čim, najviše na svijetu volio sam trenirati i igrati nogomet. OK, nisam volio 'suhe' treninge, bez lopte, ali tko to voli?! Možda dva-tri igrača. Ali nikad se nisam skrivao s cigaretom, zapalio sam na mjestima gdje nitko nije, valjda su zato stalno bile te priče o meni da sam boem koji pije i puši. Sve sam treninge volio, gdje god sam bio. Pa priče da nisam trčao, glupost. I moja žena kad to čuje ne može vjerovati, a 24 godine smo u braku. Evo, 15 godina ne pijem uopće ništa. Ali nisam se ja ni branio od tih priča", rekao je. 

Nakon igračke karijere, postao je trener, a ono što se najviše pamti je njegova uloga izbornika Bosne i Hercegovine.

"Osvojili smo skupinu Lige nacija, ali onda smo izgubili četiri u nizu. Ne, nisu razlog tome moji zdravstveni problemi. Naprosto smo zbog poraza od Armenije i Finske izgubili samopouzdanje i razvodnila se euforija. Splet okolnosti i puno problema, poput onih s Vranješom... BiH ima puno dobrih igrača, ali teško mogu korak dalje napraviti. Ali, uživao sam i ondje", zaključio je.