Prodaja Gvardiola najveći je maksimirski posao ikad, evo i zašto

Konkretno, za svaki Gvardiolov nastup u HNL-u Leipzig plaća 70 tisuća eura, a za svaki europski 100 tisuća eura. Računamo da će Dinamo proći Floru i igrati skupine EL, pa kad dodamo još desetak kola HNL-a, ispada da bi Dinamo samo u ovoj godini na bonusima mogao zaraditi još milijun i pol eura, što cifru diže na 17,5 milijuna.

Uz sve to, dogovoren je i postotak od idućeg transfera po kojem Dinamu pripada 20 posto odštete.

Transfer Gvardiola sigurno je jači i od onog Modrićevog, kao i Pjacinog i Olmovog, ali ne nužno po iznosu. Iako su ti igrači nešto skuplje plaćani (pogotovo Modrić već davne 2008), ipak se tu radilo o kreativcima i ofenzivcima koji su uvijek skuplji.

Nije problem prodati Modrića koji je tada igrao standardno u reprezentaciji ili pak Pjacu koji je oduševljavao svojim golovima i asistencijama. Osobno, zdravi Pjaca mi je za klasu bolji igrač od recimo Rebića, samo da nije bilo ozljeda, stoga je jasan bio tadašnji interes Juventusa. Kada govorimo o Leipzigu, jasno je i zašto su Olma platili toliko. Igrao je sjajno barem dvije do tri godine, ušao je u A momčad Španjolske i ima puno prostora za napredak.

Gvardiol je pak defanzivac, dobre tehnike za stopera, deficitarne lijeve noge i začuđujuće mirnoće u izvedbi, kao kad je pucao penal protiv Cluja. Na momente djeluje kao da ima 10 sezona Serie A u nogama, iako je tek punoljetan.

Ali Gvardiol nije bezgrešan, što su pokazali kiksevi protiv Ferencvaroša i Slaven Belupa. Da je još "zelen" vidi se u situacijama gdje prvo pametno očisti loptu kao Sergio Ramos, a onda pogriješi par trenutaka kasnije. To su stvari koje naprosto dođu s godinama.

Leipzig plaća sada 16 milijuna da ne bi za dvije godine plaćao 50 milijuna. To je logika iza ovog posla. Ipak, fascinira sposobnost maksimirskih pregovarača da igrača koji na Transfermarktu vrijedi šest, prodaju za najmanje 16 milijuna i još tu ugrade hrpu lijepih bonusa. U nekoj projekciji, Gvardiol se pravim razvojem može za par sezona prodati za 40 milijuna u Bayern i Dinamo bi tu dobio još ekstra osam milijuna. Zato je toliko važan spomenuti postotak ugrađen u ugovor.

Pritom valja imati na umu bitnu stvar, a to je tko ga kupuje. Da su ga uzeli Rusi, Arapi ili Kinezi, ne bi sve to imalo toliku težinu jer oni novcem privlače igrače na manje atraktivne lokacije.

Kada kupuju razboriti Nijemci, to je druga priča. Oni se ne razbacuju novcem kao Englezi, već više razvijaju igrače. Zato Gvardiol i nije htio na Otok. Bolji je novac u startu, ali teža liga, slabiji klub i manje prilika.

Ovaj transfer još je jedna potvrda kvalitete nogometne škole Dinama, koja ne samo da je najbolja u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe, nego možda i u čitavoj Europi, uz onu Ajaxovu. Čuvena Barcelonina La Masia poprilično se srozala, a Porto i Benfica ipak kupuju brazilske talente, a manje stvaraju svoje.

Gvardiol bi u budućnosti i u reprezentaciji mogao biti starter, pogotovo kada se oproste Vida i Lovren, a to je dobra vijest i za Zlatka Dalića.