PARAOLIMPIJAC BRONČANOG SJAJA Dino Sinovčić o Tokiju: Bilo je to jedno čudno iskustvo, ali ostvario sam svoj cilj!

Ovaj mladi Splićanin najbolji je hrvatski paraplivač, a njegova životna priča velika je inspiracija svima. Dino od rođenja ima artrogripozu, rijetku bolest zglobova zbog koje ne može potpuno ni ispružiti ni saviti noge. Uglavnom je u invalidskim kolicima, a plivanjem se počeo baviti na savjet liječnika.

Dino kaže kako je brzo zavolio ovaj sport zbog kojeg ima razlog ustati se svakog jutra. Uz veliko odricanje i treninge po nekoliko puta u danu, u svojoj sportskoj karijeri nizao je same uspjehe – na Paraolimpijskim igrama u Tokiju osvojio je treće mjesto na 100 m leđno u kategoriji S6.  U glavni grad Japana stigao je kao aktualni svjetski, bivši europski i aktualni europski doprvak, pa je i bio jedan od kandidata za medalju. No to mu nije bio prvi nastup na paraolimpijskim igrama. Prvi put je sudjelovao na POI u Rio de Janeiru 2016. godine kada je otplivao najbolje vrijeme u karijeri osvojivši peto mjesto. Plivač splitskog “Mornara” je 2018. osvojio europsko zlato u Dublinu, a godinu dana kasnije je u Londonu postao svjetski prvak.

Dinu je u intervjuu za portal Generacija.hr  govorio o počecima u bazenu, kako mu je bilo osvojiti bronco u Tokiju, koji sportski trenutak posebno pamti, tko mu je najveća podrška, s kojim se teškoćama susretao kao sportaš s invaliditetom te kakva je budućnost paraplivanja u Hrvatskoj.

Kada i zašto ste se odlučili baviti plivanjem? Kako su izgledali vaši počeci u bazenu?

Moja sportska karijera je započela zbog zdravlja. Nakon svih operacija u djetinjstvu bila mi je potrebna rehabilitacija. Doktori su govorili da je za mene najbolje ako se počnem baviti plivanjem pa sam krenuo u taj sport 2004. godine. Subotom sam odlazio na bazen i tu su moj talent prepoznali treneri iz PK Mornar koji su me uključili u rad s drugom djecom. Od 2006. godine bio sam član Plivačkog kluba za plivače s invaliditetom “Cipal”, a trenutno sam član PK “Mornar”.

Moji počeci u bazenu su bili opušteni. Treninzi su bili koncipirani tako da je bilo više zabave i druženja nego pravih treninga. Međutim, kako su godine prolazile tako su i treninzi počeli biti ozbiljniji.

Kako vam je bilo nastupiti na Paraolimpijskim igrama u Tokiju i osvojiti broncu? Jeste li ispunili svoj cilj?

Nastup na Paraolimpijskim igrama u Tokiju pamtit ću po tome što je sve bilo jako čudno – od same atmosfere na borilištima pa do toga da nismo ništa uspjeli vidjeti od Tokija. Što se tiče samog nastupa, mogu biti jako zadovoljan jer smo uspjeli ostvariti svoj cilj, a to je medalja! Veseli me činjenica što sam se sa svakog velikog natjecanja uspio vratiti s medaljom.

foto: FaH

Iza sebe imate brojne zapažene nastupe i medalje. Svjetski ste i europski prvak. u disciplini 100 metara leđno. Što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata i na koje ste uspjehe i medalje posebno ponosni?

Odgovor na pitanje što je sve potrebno za ostvarivanje vrhunskih rezultata je jako kompleksan. Od malih nogu je potrebno dosta odricanja, upornosti, želje za uspjehom, uspona i padova, ali i velikog odricanja roditelja, jer da se oni nisu brinuli o meni tijekom mog djetinjstva vjerojatno ne bi bilo ni mene kao vrhunskog sportaša.

Najdraži trenutak u sportskoj karijeri je zasigurno osvajanje zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 2019. godine u Londonu. Ta medalja mi je najdraža zato što je to prva s jednog svjetskog prvenstva, a kada dodamo to da je još i zlatnog sjaja onda stvarno ima veliko značenje.

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas? Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Moram priznati da se nisam zamarao kroz sportsku karijeru o tome kakve su mi poteškoće bile. Ako ćemo gledati uvjete koje sam imao u Splitu stvarno se ne mogu požaliti jer mislim da sam imao sve što mi je bilo potrebno u tom trenutku za daljnji napredak u karijeri. Vjerujem da sam imao bolje uvjete nego većina drugih kolega u državi.

Kada pričamo o sponzorima i državnim potporama mogu reći da nas Ministarstvo turizma i sporta, odnosno Hrvatski paraolimpijski odbor, prati na svakom našem koraku te se ne možemo žaliti na takve stvari, ali uvijek može bolje. Što se sponzora tiče tu moram reći da je teška situacija jer smo usred pandemije i većina zahtjeva za sponzorstvo ili donaciju budu odbijeni s obrazloženjem kako nema financijskih sredstava. No nadam se da će se ta situacija uskoro promijeniti.

Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu?

Moj dan je organiziran od 0 do 24 sata. U danu odradim dva do tri treninga, uz to sam ispunjavao akademske obveze, išao na fizikalne terapije, kod psihologa… Sve je isplanirano gotovo u minutu. Tu je potrebna snaga volje koja se godinama stvara. Plivanje je razlog te volje. Sport vam daje razlog za ustajanje ujutro, da isplanirate dan te mi je organizirao život na najbolji način.

Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri?

Najvažnije osobe u životu su sigurno su na prvom mjestu moji roditelji i obitelj koja je uvijek bila tu uz mene i pružala mi maksimalnu podršku tijekom cijele karijere. Uz njih bih kao bitnu ulogu naveo svog trenera s kojim radim posljednjih 15 godina.

Kakva je budućnost hrvatskog paraplivanja? Koje mlade nade biste posebno istaknuli?

Mislim da će u budućnosti nakon sportske mirovine kolege Vincetića i mene, proći dosta vremena do nove hrvatske medalje na velikim natjecanjima. Iako imamo nekoliko mladih potencijala u ženskom dijelu reprezentacije, morat ćemo sačekati da skupe dovoljno iskustva i treninga kako bi bile konkurentne na velikim natjecanjima.

Posebno bih istaknuo Paulu Novinu koja trenira u Zagrebu jer mislim da ima ono sve što je potrebno da bude na sportskom vrhuncu jednog dana.

Za koje natjecanje se trenutno spremate i što biste još voljeli ostvariti?

Trenutno se spremam za Svjetsko prvenstvo koje će se održati u lipnju u Portugalu, a što se tiče daljnjih ciljeva u karijeri, volio bih se boriti za medalju na Paraolimpijskim igrama u Parizu 2024. godine ako mi se druge stvari poslože i zdravlje me posluži.

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.