RIP SUPERLIGA

NESTALI U 60 SEKUNDI Zašto je propao pokušaj 'amerikanizacije' europskog nogometa?

Autor

Marino Medak

Već je poznato da je pompozni projekt nogometne Superlige neslavno propao. Propao je toliko brzo da bi uskoro u kolokvijalni govor mogao ući termin "propao brže od Superlige". Uz sve to, ovaj pokušaj razotkrio je velike probleme i licemjerstvo s kojim se susreće europski nogomet.

22.04.2021. u 14:01
Ispiši članak

Idejni tvorci projekta su čelnici Juventusa i Real Madrida, Andrea Agnelli i Florentino Perez. Oni su ujedno i jedini, uz Barceloninog Joana Laportu, preostali u ovom natjecanju koje nikada neće zaživjeti.

Ne treba posebno cijeniti niti ostale klubove koji su ušli u Superligu, pa se pod pritiskom javnosti, politike i UEFA-e, povukli. Oni su samo pokazali da su spremni na izdaju, a to što su se povukli ne znači apsolutno ništa. U cijeloj priči treba cijeniti samo Bayern, Borussiju Dortmund i PSG koji su odmah odbili ulazak.

Fascinantno kako je Superliga zapravo amaterski osmišljena te kako je uopće trebala izgledati: 20 klubova koji igraju međusobno, od toga najmanje 12 klubova ima stalno mjesto i ne može ispasti, a cilj je bio da to zapravo bude i 15 klubova. Kako nitko ne bi tvrdio da se radi o zatvorenom elitističkom natjecanju, bili su spremni pustiti pet drugih klubova koji bi se rotirali, čisto da se malo popravi dojam.

Sve ovo uvelike podsjeća na NBA ligu, ali ta liga ima višedesetljetnu tradiciju, a i svi klubovi (osim jednog) dolaze iz SAD-a. NBA ima smisla, a Superliga nema. Nastankom Superlige praktički bi propala domaća prvenstva, jer zašto bi recimo Liverpool igrao Premiership punom snagom ako ionako ima osigurano mjesto u Superligi?

Nestala bi napetost oko toga tko će se plasirati u Ligu prvaka, a i ne bi se mogle događati stvari poput one da Dinamo izbaci Tottenham. Upravo to žele izbjeći najveći klubovi. Njima je cilj da se međusobno nadigravaju u zatvorenom sustavu, bez da im neki drugi klubovi kvare igru. Pritom bi si davali veće nagrade i očekuju da bi i navijačima bilo uzbudljivo stalno gledati iste dvoboje. Možda i bi, ali do jedne mjere.

Florentino Perez dao je intervju nakon raspada Superlige i rekao da su u njoj stalni članovi "klubovi koji su to zaslužili". Jasno, postavlja se pitanje kako je to recimo Tottenham s nula naslova prvaka Europe zaslužio, a Ajax s četiri naslova nije? Perez se odao u idućoj rečenici izjavom "ti klubovi imaju najviše pratitelja na društvenim mrežama".

Poanta je u tome da proizvod prodaš što većem broju navijača i pritom zaradiš, na uštrb domaćih liga i ostalih klubova. Kinezima i Indijcima bi se vjerojatno svidjela Superliga, koja bi se gotovo sigurno igrala u suludim terminima za Europljane zbog ta dva tržišta koja zajedno imaju tri milijarde stanovnika.

Tko je kriv Barceloni i Realu što kupuju prosječne igrače za sulude iznose?

U cijeloj priči pametno se postavio predsjednik Barcelone Laporta. On je pustio da sav bijes javnosti prime Agnelli i Perez, dok on stoji sa strane. Barceloni je Superliga potrebna jer grcaju u dugovima, a 800 milijuna eura (što je samo polovica duga), uskoro dolazi na naplatu. Real isto ne stoji najbolje, ali tko je kriv Barceloni i Realu što kupuju prosječne igrače za sulude iznose? Barcelona je Miralema Pjanića platila 60 milijuna eura i sad na tribinama surfa po mobitelu dok se igra utakmica. Philippe Coutinho je plaćen 145 milijuna, Dembele 125, a Griezmann 120. Niti jedan nije opravdao uloženo. Real je bacio novac na Edena Hazarda koji je zvijer od igrača, ali izrauban nakon godina i godina u Premiershipu. Tih 115 milijuna eura nikad neće vratiti. Ista je priča sa 60 milijuna bačenih na Luku Jovića, prosječnog napadača koji je s 15-ak "tap in" golova u jednoj sezoni Bundeslige prevario sve. Nisu navedeni klubovi tu usamljeni, sjetimo se 126 milijuna eura koje je Atletico Madrid bacio na Joaoa Felixa, dečka od kojeg je bolji "naš" Dani Olmo.

Ovi klubovi svoju nesposobnost u poslovanju pokušavaju na brzinu spasiti Superligom, ali nisu računali na takav otpor. U Americi je u sportu profit sve, sve je tome podređeno, ali u Europi je ipak malo drugačije. Puno je tu zemalja, emocije su velike, a nogomet je nešto u što se ne dira. Otpor sa svih strana bio je golem, toliki da su se da su se i političari uključili, od Borisa Johnsona, preko Emmanuela Macrona, pa do Andreja Plenkovića. Svi su bili protiv ideje i tu je priča završena i prije nego što je počela.

Posebno mi je nejasno zašto na tome toliko inzistira Andrea Agnelli? Juventus dobro posluje, ima novi stadion, a Agnellijeva obitelj "teška" je 13 milijardi eura i u portfelju ima Ferrari, Maserati, Fiat, Alfu i još puno toga. Čemu toliko guranje od strane spomenutog Talijana, osim toga da se dokaže kao vrijedan član obitelji, a ne samo još jedan član zlatne talijanske mladeži koji je rođen privilegiran.

U čitavoj priči kao veliki pobjednik izašao je predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin. Mogao je on nekakvim blagim PR priopćenjima prosvjedovati, ali je odlučio drugačije i "nagazio" je bjegunce. Za Agnellija je rekao da je "zmija", a klubovima poručio da njihovi igrači neće moći igrati na Euru i svjetskom prvenstvu. To je bio maestralan potez kojim je u sve uvukao i nacionalne saveze i navijače reprezentacija jer su svi posebno osjetljivi na nacionalne momčadi.

Ipak, UEFA je opet izašla ususret velikima i mijenja format Lige prvaka, ali to je mala cijena u odnosu na kaos koji bi nastao stvaranjem Superlige.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.