Naš reprezentativac ne zaboravlja odakle je potekao, fotografija s polja oduševila navijače: 'Najdraže mi je vaditi krumpir'

"Ćaćo, pusti me da igram nogomet! Zapamti, nećeš se pokajati", rekao je tati 2007. godine moleći ga da ga tata pusti u obližnje Raštane, u trećeligaša koji je imao dobru školu nogometa.

FOTO: Instagram 

I otac je popustio. S devet godina Martin je krenuo u Raštane, svaki dan pješice preko polja, od njegovog Tinja do Raštana, dva i pol kilometra. I natrag. Pa onda s 12 godina u Zagreb, gdje je stanovao kod prijatelja, nakon toga i u Rijeku, gdje je živio sa sestrom Anom, na koncu sa 16,5 godina u Parmu, piše 24sata. 

"Puštao sam ga da ide jer sam vidio da on to voli. Pitali su me ljudi u selu: 'Mićo, kako će ti dite samo po svitu', ali ja sam vjerovao u njega", svojevremeno se prisjetio otac Nino Erlić, kojeg u selu zovu Mićo.

Rekao je kako se to isplatilo, ne samo zato što je Martin postao odličan nogometaš. 

"Zbog toga što je ostao čovjek, kakvim sam ga odgajao", kaze ponosni tata. 

Martin je peto dijete u obitelji Erlić, jedini se rodio nakon što se obitelj iza rata vratila u Tinj u zadarskom zaleđu, s mamom Vilom, sestrama Ninom i Anom te braćom Lukom i Antom.

"Suprug je bio u ratu, a ja s djecom u prognaništvu, najprije u Biogradu, pa u Austriji, a onda i u Mošćeničkoj Dragi. Među prvima smo se vratili u Tinj, a naš sin Luka je prvo dijete koje je kršteno u tada još zapaljenoj crkvi. Martin se rodio tri godine kasnije", dodala je mama Vila.

Erlići su skromna i skladna obitelj, obrađuju zemlju, žive od poljoprivrede i stočarstva. I sva djeca im pomažu, pa tako i Martin. Imaju po 500 stabala masline i višnje, 1000 trsova u vinogradu, hektare polja zasađenih mrkvom, kapulom, češnjakom, graškom i bobom, stado ovaca, svinje i kokoši. 

"Tajna dobrog uroda je pripremiti zemlju, kao što i ja moram pripremiti tijelo uoči sezone. Od životinja obožavam konje, koje nismo nikad imali, ali volio bih ih imati nekad u životu. U djetinjstvu je bilo anegdota i sa životinjama, jednom me napao gusak jer sam se previše približio njegovim guskama", kazao nam je nasmijani Martin. 

Priznao je kako mu ja najdraži posao vaditi krumpire jer tada skupi ekipu koja mu pomaže. 

"Mrkva se ručno bere, prođu plugom pa ih mi pokupimo. S bratom sam vodu vozio kamionom kad treba natapati povrće. Pomažući obitelji kao dijete sam stekao radne navike, a hodajući do treninga po kamenjaru ojačao sam zglobove", nasmijao se Martin. 

Rekao je kako se u rodnom Tinju uvijek vrati u djetinjstvo te da se nakon samo dva dana odmora u svom  krevetu osjeća kao nov. 

"Život u gradu je potpuno drugačiji, buka i galama. Navikao sam cijeli život raditi s roditeljima i ništa mi nije teško. Svjestan sam kakav je moj život kao nogometaša, ali znam cijeniti i ljude poput mojih roditelja koji žive od svog rada na selu. Da nisam nogometaš, vjerojatno bih i ja nešto slično radio i živio od svog rada. I ne bih mijenjao ništa iz svog djetinjstva, ma koliko težak bio rad u polju i oko stoke ili razvoženje betonskih blokova s ocem. Sve to me izgradilo u ovo što sam danas. I iznad svega očevo inzistiranje da popravljam ocjene ako želim igrati nogomet. Bio je strog, ali pravedan i u njemu sam uvijek imao oslonac u životu", kazao je. 

Iako nije imao idola u djetinstvu, Martin je otkrio kako je obožavao Cristiana Ronalda zbog radnih navika, od stopera Dejana Lovrena, kako mu je Šime Vrsaljko puno pomogao kad je došao u Sassuolo, a od igrača Hajduka volio je Senijada Ibričića, jer za Hajduk navija od malih nogu, kao i cijela njegova obitelj. 

Otkrio je Martin i kako je saznao za poziv reprezentacije.

"Sigurno sam se nadao da ću jednoga dana dobiti poziv, ali opet je bilo iznenađenje. Išao sam prileći nakon ručka kad mi je stigla poruka s nepoznatog broja da se javim. Bio je to Mario Mandžukić. Čuo sam se s njim i sa Stipom Pletikosom, rekli su mi da su me već dugo pratili, gledali utakmice. Njihove riječi su mi dale dodatnu mirnoću, uvjerili su me da će me svi suigrači dobro primiti", rekao je. 

Martin je ostao skroman, zaustavlja se po selu, pozdravlja susjede, a za svakoga ima lijepu riječ. 

"Odavde sam krenuo, sve te ljude poznajem cijeli život, od kad smo u polju vadili krumpire, navodnjavali povrće, vadili mrkvu, kapulu i hranili stoku. Tada sam se zaljubio u selo i volio bih jednoga dana živjeti na selu, imati svoju farmu i konje. Konje jako volim, prekrasne su životinje. Volio bih da i moja djeca odrastaju na selu, uz životinje, to će im dati drugu dimenziju", zaključio je Erlić.