Laušić je bio svjedok Bobanovog poteza na Maksimiru: 'Ljutito sam reagirao prema zapovjedniku'

Laušić je bio akter mnogih prijelomnih trenutaka moderne hrvatske povijesti. Pa se tako našao i na Maksimiru 13. svibnja 1990. godine kada se trebala odigrati utakmica između Crvene zvezde i Dinama, ali  tribine i teren maksimirskog stadiona postali su bojište te nagovijestile konačni raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.  U dokumentarcu "Dinamo: Crvena zvezda – Domovinski rat počeo je na Maksimiru" svjedoci otkrivaju detalje kaosa na Maksimiru 1990. godine. Među njima je i general Mate Laušić koji je preminuo nakon moždanog udara.

Laušić je tada tada bio član policijskog Stožera utakmice, a  tih je dana bio zadužen za sigurnost grada. Bio je prisutan na svim važnim akcijama i na svim razgovorima. Mate Laušić u dokumentarcu je kazao da je uvijek želio biti policajac. "Kao policajac koji sam diplomirao na tartanu ispod sjeverne tribine Dinamovog stadiona, meni je znala jakna, gornji dio, biti skorena od pljuvačke", kazao je Laušić. "Sjever je bio dosta nezgodan za osiguranje jer je bila dosta blizina s navijačima. Da nisi imao vizir na kacigi, od kovanica koje dolete i samo čuješ kako te zveknu po viziru, bilo bi više stradanja. Znala je završiti utakmica da nisam znao rezultat, a jedino što sam molio Svevišnjeg da bude prolom oblaka i da se ta masa razbježi svojim domovima", ispričao je tada.

Laušić je u dokumentarcu kazao da ako bi itko znao što bi se tada moglo dogoditi to je dežurna služba. "Dežurna služba je upravo bio centar gdje su se skupljala sva operativna saznanja. Tu su dolazile informacije iz gradskog SUP-a Beograd o kojem broju navijača se radi, koji će organizirano doći, s kojim vlakom... Ja sam bio pomoćnik za grad i pomoćnik dežurne službe i sigurno bih imao takve spoznaje. Takvih spoznaja nije bilo", dodao je. "Ja uvijek kažem uzroci nisu nikada u nekom pripremljenom napadu, prvi oružani sukob je bio 13. svibnja. Vlak koji je iz Beograda dolazio s mislim oko 2000 navijača Crvene zvezde je povlačenjem ručne kočnice, zaustavljen negdje u blizini autobusnog kolodvora", ispričao je.

FOTO: Ronald Gorsic / CROPIX

'Vidjeli su da je sve otišlo k vragu'

Laušić je kazao da su policijske snage koje su trebale izvršiti prihvat tih navijača čekale na Glavnom kolodvoru. "Navijači Crvene zvezde su iz vlaka izašli i na Trnju su napravili kaos", ispričao je Laušić. Dodao je da je odmah sjeo u vozilo i otišao u obilazak. "Ljutito sam reagirao prema zapovjedniku koji ih je sa svojim ljudima osiguravao: Zašto nisu energični?", kazao je. 

Laušić je ispričao i detalje kada su navijači Crvene zvezde stigli na stadion. "Vidimo nekoliko navijača Delija, preskaču ogradu juga, silaze, trče do centra nogometnog terena i razvlače jedan transparent na kojem piše: 'Delije iz Knina'. Milicajci su došli i kao kokice su ih potjerali i vratili na jug. Vjeko i ja smo se pogledali i pitali: 'Zašto nekoga nisu digli?' u policijskom žargonu, priveli. Što ih nisu priveli, zašto ih vraćaju natrag", ispričao je svoje iskustvo.  Na spoju istoka i juga, kako je ispričao Laušić, bila su tri jarbola na kojima su uvijek bila isticana državna, jugoslavenska, republička i Dinamova zastava.

"Ta grupa je došla i spustila hrvatsku zastavu i zapalila je. I opet se događa ista situacija kao i s transparentom. Milicija opet dolazi, pogase to i vrate ih na jug bez privođenja", dodao je. "Zašto ovi iz republičkog SUP-a nisu preuzeli vođenje i zapovijedanje kada su vidjeli da je sve otišlo k vragu", ispričao je Laušić o događajima iz 1990. Podsjetimo, premlaćivanje navijača više nije mogao gledati Zvonimir Boban. Dok se većina igrača obje momčadi povukla u svlačionice, kapetan Dinama krenuo je braniti navijače pri čemu se sukobio s milicijom. Kada ga je jedan od milicajaca udario pendrekom, uzvratio je, a njegov skok na milicajca postao je simbolom otpora tadašnjem divljanju velikosrpstva.

Odlikovani general 

Podsjetimo, Mate Laušić je rođen   u Sisku 1949., a školovanje od osnovne, srednje škole do fakulteta završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1976. na Višoj školi za unutarnje poslove u Zagrebu, a 1990. godine na Fakultetu kriminalističkih znanosti u Zagrebu. Od veljače 1971. do prosinca 1991. godine radio je u Ministarstvu unutarnjih poslova na raznim operativnim i vodećim poslovima. Od svibnja do prosinca 1991. godine bio je šef osiguranja predsjednika Republike Hrvatske, a od 31. prosinca 1991. obnaša dužnost načelnika Uprave Vojne policije u Ministarstvu obrane.

Tijekom jedanaest godina na dužnosti načelnika Uprave Vojne policije i Službe Vojne policije, upravljao je, usklađivao i odgovarao za rad Uprave VP i postrojbi, zapovijedao je postrojbama VP, utvrđivao osnove razvoja i specijalističke izobrazbe VP, vodio sustav upravljanja osobljem VP te vrlo uspješno surađivao s ostalim upravama zapovjedništvima i tijelima OS RH kao i sa službama, tijelima i institucijama RH iz djelokruga zadaća Vojne policije. Umirovljen je 30. prosinca 2002. godine.

General Laušić u jednom od zadnjih intervjua podržao bitnu odluku: 'To je prvi prioritet'

U činu brigadira je od ožujka 1992. U čin general-bojnika promaknut je 1994., a u čin general-pukovnika 2002. godine. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomenicom domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti za pet i 10 godina uzorne službe te medaljama "Bljesak" i "Oluja". Suautor je knjiga Jeste li još uvijek sigurni da ste sigurni? (suautori Saša Petar, Bono Marjanović), 2008. i Sigurnost na službenom putu (suautori Saša Petar, Bono Marjanović). 2009. Uredio je knjigu Vojna policija u Domovinskom ratu (1998.). Bavio se savjetovanjem i pružanjem usluga na području sigurnosti.