Jesi li stranci rješenje za probleme hrvatskog kolektivnog sporta?

Kada je u pitanju nogometna reprezentacija – odgovor je odlučno NE. Mi smo i bez stranaca bili drugi na svijetu, pa smo čak i uspjeli proći grupu na ovom Euru, ali smo u konačnici ispali jer je Andrej Kramarić promašio "zicer svih zicera" u produžetku. No, u konačnici je bitno da smo i dalje konkurentni, a uspjeli smo proći grupu unatoč lošem vođenju izbornika Dalića koji je mijenjao, miksao i na kraju pogriješio. Da je više prilika dobivao Oršić umjesto Rebića, ili par Petković ili Budimir umjesto Kramarića – tko zna. Ali kada se crta podvuče – tu smo i dalje dobri. Jasno, reprezentaciji ne trebaju više Rebić koji je loš i bez discipline i Kramarić koji svojim ponašanjem ruši atmosferu, ali se postavlja pitanje – tko nam onda može pomoći?

Tko se nudi?

Da se nude recimo Luis Suarez ili Kevin de Bruyne, to bi bila druga priča, ali nama se preko medija nudi Ramon Mierez, napadač Osijeka. Argentinac je svakako skrenuo pažnju na sebe odličnim igrama i može se reći da je jedan od najboljih igrača cijele lige. Posjeduje tipično južnoamerički instinkt za gol, dobro se ubacuje između braniča, učinkovit je strijelac, vrlo je agresivan i nije ni star (24 godine). No, nije ekstra klasa, a pogotovo nije netko tko bi instant pojačao našu reprezentaciju. 

Hrvatska je već imala dva stranca u glavnim ulogama, Eduarda da Silvu i Sammira. Eduardo je došao mlad u Hrvatsku i bio je praktički "naš", a ujedno je i bio ekstra klasa, barem do loma noge. Sammir je bio lošiji od Eduarda, ali opet je godinama dominirao u HNL-u i bio je barem pet godina najbolji igrač lige. Uostalom, ima sedam naslova prvaka Hrvatske, što je više od drugog najboljeg kluba poslije Dinama. Njihova kvaliteta bila je neosporna, te po pitanju Eduarda nije bilo spora, dok je kod Sammira već bilo dosta otpora, ali nije se on ni dugo zadržao u reprezentaciji. 

Mierez je svakako dobar napadač, ali nije top klasa, a čak i da je, mislim da nam stranac u nogometu jednostavno ne treba. 

Košarka je druga priča

Kada je košarka u pitanju, priča se mijenja. Prvo, u košarci je lakše mijenjati reprezentacije nego u nogometu. Tamo svatko može nakrcati momčad s hrpom Amerikanaca, pa što bude. I Slovenci su 2017. bili prvaci Europe uz pomoć stranca pod košem, iako su Dončić i Dragić bili glavne zvijezde i zabijali izvana. 

Za naše je već igrao stranac playmaker, Dontaye Draper. Nije bio loš, ali ništa posebno niti dobar, te je relativno brzo nestao sa scene. Hrvatska košarka je na samom dnu, no to nije novost. Mi imamo kvalitetu, to nije sporno, ali nemamo timski duh i energiju koju imaju nogometaši. Ali prije svega, mi nemamo playmakera. Roko Ukić oduvijek je bio solidan, ali ne dovoljno dobar. Nama bi trebala neka klasa kao recimo Goran Dragić ili Miloš Teodosić, Nando de Colo ili pak Tony Parker. Među šuterima uvijek se nađe kvalitete, a ista je priča i na pozicijama krilnog centra i centra, no play je problem. 

Nemamo playa ni trenera

Pogledajte ova imena uostalom:

Bojan Bogdanović, Mario Hezonja, Dario Šarić, Ivica Zubac, Ante Žižić, Dragan Bender, Kruno Simon, pa još par talenata kao Roko Prkačin i eto prave momčadi. Uvijek smo jaki u mlađim kategorijama, ali svi oni nestanu na prelasku u seniore. Iz navedenog je jasno da nemamo playa i nemamo trenera. Jednostavno, naši treneri nisu dovoljno dobri, a playmakera nikad nismo niti imali, barem ne onoga top klase. Nekad je to bio Vladan Alanović, pa zatim Ukić, a i Marko Popović je bio u najbolju ruku samo dobar. Još jedan problem je očajna liga i očajna snaga naših klubova. Cibona i Split praktički ne postoje, a i Zadar je u toj kategoriji. 

U nogometu imamo barem Dinamo koji dominira, Rijeka je solidna, Osijek se diže, a Hajduk je slab, ali i takav tu i tamo proizvede nekog dobrog igrača koji pomaže reprezentaciji (poput Vlašića i Pašalića u zadnje vrijeme). 

Stoga smatram da nam u košarci treba strani playmaker i to nije nikakva sramota. Uz to treba nam i strani izbornik, po mogućnosti neki kojem se Dino Rađa i Stojko Vranković neće miješati u posao. Ne kažem da su Rađa i Vranković krivci, ali činjenica je da nisu ništa napravili otkad vode savez. Rađa u teoriji sve zna, sve kuži, dobro rezonira, ali u praksi se to ne vidi. Na njima je da nađu dobrog stranca za playa i dobrog stranca za klupu. Ako već nemamo playa među seniorima, pa idemo uzeti nekog mladog klinca i gurnut ga u vatru, pa što bude. Da je mladi Dražen Petrović danas živ, vjerojatno bi čekao priliku s klupe, naprosto jer su takva vremena. Dakle odgovor je za stranca u košarci – DA. 

Stranci nisu nikakva novost

Stranci nisu nikakva novost, pogotovo u košarci. Mnoge reprezentacije su nakrcane hrpom stranaca, pa se nitko ne žali. U nogometu je to isto vrlo česta pojava (radi se većinom o Brazilcima), pa tako Talijani, po mnogima prvi favoriti aktualnog Eura, imaju u svojim redovima dva Brazilca, Emersona i Jorginha. 

Imali su donedavno i Španjolci u napadu jednog Brazilca, Diega Costu, a Portugal i dan danas ima Brazilca Pepea, a nekad je tu bio i Brazilac Deco. Rusi pak imaju Brazilca Maria Fernandesa, Ukrajinci Marlosa, a dalo bi se naći još hrpa primjera. Doduše, u nogometu je vrlo teško naći rupu u pravilima po kojima stranac može igrati za neku momčad, dok je u košarci, rukometu i vaterpolu to vrlo lako, pa ih zato toliko i ima. O ovoj temi će se još dosta pričati, recite nam i Vi što mislite o svemu.