HRVATSKA ZA POVIJEST Vatreni su u pet nastupa na svjetskim prvenstvima uzeli srebro i broncu

Hrvatska je 1998. u Francuskoj uzela broncu, a 2018. u Rusiji srebro. Mnogi stranci se pitaju kako je to moguće? Za analizu treba "zagrebati" malo dublje ispod površine.

Talent na ovim prostorima nije izuzetak, već pravilo. Nisu Hrvati jedini s talentom, iako ga imamo najviše. Stoga nije čudo da je bivša Jugoslavija na papiru predstavljala silu i sve momčadi bivše države bile su po imenima jake, ali i ispadale rano. Problem je bio mentalitet i tzv. "nacionalni ključ". Nikada nisu igrali najbolji, jer je tu trebalo biti mjesta za igrača iz svake države, da se netko ne naljuti. Pa je opet bilo bitno koje je nacionalnosti izbornik, jer je on gurao više "svoje". Kada se pobjeđivalo, svi su si bili super, ali kad se gubilo onda su svađe razdirale svlačionicu.

Hrvatska nema i nikad nije imala tih problema, a kad je tako onda su tu i rezultati. Nismo slučajno u pet nastupa na svjetskim prvenstvima uzeli srebro i broncu. Kada naši igraju za reprezentaciju, ne gleda se tko je za Dinamo ili Hajduk, tko je Slavonac, Ličanin, Istrijan ili Purger.

Prvo svjetsko prvenstvo na koje je Hrvatska službeno mogla otići bilo je ono 1998. Naime, nismo smjeli nastupati u kvalifikacijama za SP 1994. u SAD-u zbog rata, pa se sve to proteglo čak do 1998. i tu su zapravo izgubljene vrijedne godine sjajne generacije.

Ipak, u Francuskoj su naši glavni igrači (Zvonimir Boban, Davor Šuker, Robert Prosinečki...) pod palicom Miroslava Ćire Blaževića bili na vrhuncu i momčad je bila potpuno izgrađena. To se itekako vidjelo na terenu i u konačnici rezultiralo senzacionalnim uspjehom koji sam od sebe zaslužuje poseban osvrt o kojem ćemo još pisati.

Na prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji otišla je kombinirana momčad "zaslužnika" iz 1998. i mladih nada koje su se u međuvremenu pojavile, poput Ivice Olića. Bez obzira što je "pala" Italija u skupini, nismo prošli u nokaut fazu i naređeno je veliko "pospremanje", a odlazak izbornika Mirka Jozića bio je neminovan.

Iduće svjetsko prvenstvo bilo je u "našem sokaku", odnosno u Njemačkoj 2006.. Momčad je vodio pokojni Zlatko Kranjčar koji je impresivno prošao kvalifikacije, ali potom opet nismo prošli grupu i taj rezultat smatrao se nezadovoljavajućim s obzirom na sjajan niz rezultata prije natjecanja.

Svjetsko prvenstvo 2010. jedino je koje smo propustili i to je bilo najveće razočaranje od samostalnosti. Slaven Bilić imao je na raspolaganju impresivnu momčad s Nikom Kranjčarom, Lukom Modrićem, Marijom Mandžukićem, Petrićem, Olićem, Klasnićem, Rakitićem i ostalim zvijezdama, ali zaustavljeni smo od Engleza i Ukrajinaca još u kvalifikacijama. Nedostajalo je i sreće, jer i dalje pamtimo dvije uzastopne stative Modrića i Petrića protiv Ukrajine na Maksimiru.

Prvenstvo nakon toga došlo je 2014. u egzotičnom i dalekom Brazilu s Nikom Kovačem na klupi. Kvalifikacije su odrađene na jedvite jade, smijenjen je usred ciklusa Igor Štimac, a Niko Kovač preuzeo je momčad i odveo je na turnir. Bez obzira na solidnu igru, opet nismo prošli jaku grupu gdje smo poraženi od, nama uvijek neugodnih, Brazila i Meksika.

Konačno, stigla je i ta opjevana 2018. godina kad se sve konačno posložilo. Nije izgledalo tako doduše, jer smo još jedne kvalifikacije prošli kroz ušicu igle. No, za razliku od ranijih nastupa, ovaj put nismo ispali u grupi, već smo je prošli suvereno. Naravno da je tu puno čimbenika koji su pridonijeli tom uspjehu, ali rekao bih da je zajedništvo najvažnije, uz malu dozu sportske sreće bez koje se nikad ne može ništa postići.

Što nam nosi Katar 2022. teško je prognozirati. Momčad nam je jaka, ali ne toliko jaka kao 2018. S druge strane, imamo puno više iskustva i odličan niz pobjeda u Ligi nacija koji nas je napunio samopouzdanjem, stoga je sve moguće.