DOSTA JE SAGE S MEGALOMANSKIM OBEĆANJIMA

HRVATSKA NA STUPU SRAMA Gospodo, moramo li sami sebe blatiti da bi se izgradio nacionalni stadion? Pogledajte ove primjere...

Autor

Alen Vlahović

Veliki projekt Maksimir započeo je još 90-ih godina pod palicom bivšeg predsjednika dr. Franje Tuđmana. U tih 30-ak godina uloženo je gotovo dvije milijarde kuna za stadion koji danas izgleda kao ruglo jugoistočne Europe. Ideja i planova kao da uvijek ima, no faza provedbe je problematični dio na kojem se sve prelomi.

25.10.2020. u 21:00
Ispiši članak

Bilo je tu ponešto ulaganja s Dinamove strane, bilo je i Bandićevih obećanja i investicija u infrastrukturu stadiona, ali nikada se ništa konkretno nije riješilo. Bivši izvršni predsjednik kluba Zdravko Mamić sam je krenuo u obnovu te je početkom sezone 2011/2012. obnovio Maksimir s novim stolicama, natpisom "gnk dinamo" na sjevernoj i istočnoj tribini i nekim sitnim doradama unutar samog objekta. No i ta obnova bila je samo maska na ono maksimirsko ruglo jer doista ništa konkretno nije promijenjeno. Posljednjih godina bilo je mnogo ideja oko "novog nacionalnog stadiona". Lokacija je trebala biti Kajzerica koja bi imala "plavi vulkan", potom stadion u Blatu na jugozapadu Zagreba, da bi se konačna ideja zapravo vratila u početnu poziciju rušenja Maksimira i izgradnje manjeg stadiona na istom mjestu.

Posebice se ta tema zarotirala otkako je hrvatska nogometna reprezentacija postala viceprvak svijeta. Aktualna je bila dva tjedna nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji, a onda opet sve po starom. Puno priče i obećanja, a vrlo malo konkretnih poteza. Takva situacija dovela nas je u vrlo sramotnu poziciju u kojoj smo slušali kritike stranih medija i izbornika različitih reprezentacija, a potom i "sami sebi zviznuli pljusku". Na Maksimiru su u listopadu gostovali svjetski prvaci Francuzi i Šveđani, a poruke iz njihovog tabora o maksimirskom stadionu bile su ponižavajuće gotovo za svakog građanina Hrvatske koji prati sport i posjećuje sportske terene. Takva pljuska srama potaknula je i emocije u našem taboru pa su tako izbornik Zlatko Dalić i stoper Dejan Lovren otvoreno blatili taj ružni stadion kako bi se stvari pokrenule.

"Maksimir je jedan od najružnijih stadiona u Europi. Došlo mi je da navijačima pružim ruku što su došli.Dejan Lovren

Kritike su uistinu opravdane. Hrvatska kao nogometna nacija i zemlja koja živi sportski duh u 30 godina nema adekvatan stadion koji bi priličio jugoistočnoj odnosno srednjoj Europi s kojom se sve češće povezujemo u smislu modernizma i kvalitete našeg nogometa. I nije problem u tome što "novca nije bilo". Kao što sam ranije napomenuo, niz katastrofalnih odluka i bacanja novca u vjetar doveli su nas do toga da se nismo pomaknuli s mrtve točke. Uopće je sramotno spominjati kako 95 posto stadiona u hrvatskoj ne ispunjava UEFA-ine uvjete pa nam se često gleda kroz prste. Stadioni koji ni izvana ni iznutra ne priliče 21. stoljeću pribijaju nas na stup srama kada moramo ugostiti uglednu europsku momčad ili reprezentaciju, ali i dalje se o tome samo razgovara...

Da nije sve toliko baš crno, svijetli primjer je Pampas koji se gradi u Osijeku. Dobro promišljena investicija i pravovremeno donesena odluka rezultirat će novim stadionom za Osijek koji se može usporediti s nekim srednjoeuropskim stadionima. "Omaleni" Pampas kapacitetom ne bi bio znatno manji od Gradskog vrta, ali bi infrastrukturom činio ogromnu razliku u odnosu na sve ostale stadione. Upravo je takav stadion idealan primjer za Zagreb, Split ili Rijeku, na osnovu kojeg bi se dalo razmatrati opcija izgradnje nacionalnog stadiona. Ipak, put je dugačak, ali tim putem krenuli su i neki klubovi odnosno države u regiji i države srednje Europe.

Ugledajmo se na primjere iz regije

Ne treba prijeći puno kilometara sjeverno, zapadno ili istočno od Hrvatske kako bi se pronašao prekrasan stadion manjih dimenzija o kojem mnogi Hrvati sanjaju. Skromno, jednostavno, vizualno zanimljivo i ne suviše spektakularno - tako izgledaju stadioni primjerice Udinesea, Rapida iz Beča, a imamo i primjere dva supermoderna nacionalna stadiona - u Beču i Budimpešti.

Talijanski prvoligaš Udinese iz Udina na sjeveroistoku Italije u siječnju 2016. rekonstruirao je stadion u pravu ljepoticu. "Stadio Friuli" otvoren još davne 1976. godine i dugi niz godina govorilo se o najružnijem stadionu u Serie A. Sve do 2013. godine nije se u njega ulagalo, a potom je na tom istom mjestu "niknula" Dacia Arena koja je 2016. u izboru StadiumDB.com-a završila na 7. mjestu najljepših stadiona te godine. Potpuna obnova i izgradnja ljepotice na granici sa Slovenijom koštala je skromnih 230 milijuna kuna.

Bečki Rapid također je 2015. godine dobio novi stadion. Gerhard-Hanappi-Stadion odnosno od 1977. godine Weststadion bio je dom zeleno-bijelih gotovo četiri desetljeća. Deseci tisuća navijača oprostili su se od Weststadiona kada je novi dom postao Allianz stadion. Uklopljena, skromna arena s kapacitetom od 28 tisuća ljudi bila je idealno rješenje za bečki klub. Oku dopadljiv stadion i kvalitetom po mjeri. Cijena potpune rekonstrukcije bila je oko 400 milijuna kuna.

Pređimo malo i na stadione reprezentacija u regiji.

Nedaleko od Allianz stadiona, Austrija se može pohvaliti i pravim nacionalnim stadionom. Ernst-Happel-Stadion poznatiji kao Praterstadion  ili Wiener-Stadion  dom je austrijske reprezentacije. To je stadion izgrađen još davne 1929. godine koji u današnje doba kvalitetom može svrstati u najbolje europske stadione. S kapacitetom od 50 tisuća ljudi, nedaleko od Dunava, svjetska je atrakcija. Na njemu je na Euru 2008. zaigrala i Hrvatska, upravo protiv domaćina. U njega je uloženo oko 450 milijuna kuna, a s dodatnim manjim rekonstrukcijama ta se brojka kreće od oko 500 do 550 milijuna kuna. 

Ferenc Puškaš Arena u Budimpešti svakako je jedan od najmodernijih stadiona u srednjem dijelu Europe. Spektakularno izdanje koje se počelo graditi 2017. godine, završeno je u drugoj polovici 2019. Zamišljen je i kao stadion domaćin za Euro 2020. koje se nije zbog pandemije moglo odigrati. Stadion sa 67 tisuća mjesta koštao je Mađarsku oko 730 milijuna kuna. 

I sada, kada se sve zbroji i oduzme, ova četiri stadiona koštala su tek nekoliko stotina milijuna kuna više od rekonstrukcije Maksimira u posljednjih 30-ak godina. Izuzev toga, Hrvatska je za te novce mogla izgraditi već tri ili četiri respektabilna stadiona diljem Hrvatske i nekoliko bi naših klubova imalo dostojne uvjete za igru, a navijači sportski dom.

O tome koliko Hrvatska kao jedna europska zemlja zaostaje po tom pitanju govori i činjenica što srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić planira izgraditi nacionalni stadion u Beogradu koji će biti, kako je rekao, spektakularniji od minhenske Allianz Arene. Ipak, da s time ne trčimo pred rudo, govori se samo o ideji. Izuzev toga, Marakana Crvene Zvezde u usporedbi s Maksimirom i dalje je razina više. Ostaje nam usporedba s klubovima iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i Albanije... Uz dužno poštovanje, zar bi se doista trebali spuštati na takvu razinu s obzirom na visoko postavljene ciljeve na klupskoj i reprezentativnoj razini.

Gospodo, kada je vrijeme za prvi potez?

I sada doista kada se stvari stave na papir, jasno je na koliko je niske grane pala hrvatska infrastruktura. Kako sve strane ističu, novca ima, ideje ima, ali nema plana. Zašto nema plana, to nitko ne zna. Propali natječaji, promjene ideja, traženje lokacije, razmatranje idealnog rješenja - sve to dovodi do odgađanja krucijalnog pitanja u hrvatskom nogometu koje se, eto, već desetljećima provlači kroz medijske naslovnice.

Kako je sin Otta Barića, istoimeni arhitekt Otto, napomenuo da je činjenica da novaca ima, da ima i volje i želje, ali jasnog plana za provedbu nema, i to godinama. Čini se da ga nema nitko ili onaj koji ima nema dovoljno sredstava i potpore.

Konačno, pretakanje iz šupljeg u prazno, prebacivanje loptice odgovornosti i konstantne izlike dovode do toga da sami sebe pokopavamo u mišju rupu dok nas drugi prozivaju. Taj stup srama, kako sada stvari stoje, bit će čvrsto postavljen još neko vrijeme, barem dok se ne zabije prvi čavao u dasku novog stadiona. Dotad će malobrojna navijačka supkultura kisnuti na otvorenim i hladnim stadionima zgrožena usporedbama onoga čime svjedoče unutar stadiona i stoljeća u kojem žive. Megalomanska obećanja ionako su postala već mučna svima.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.