FOTO Hrvatska na svjetskim nogometnim prvenstvima - od suza do slavlja

Na SP-u 1994. nismo mogli nastupiti zbog rata, odnosno nismo mogli igrati ni kvalifikacije, pa je tu već propuštena određena šansa.

Francuska 1998.

Na prvenstvo smo se pod vodstvom Miroslava Ćire Blaževića plasirali jedva, nakon što smo teškom mukom izborili dodatne kvalifikacije protiv Ukrajine. Ne bismo se ni toga dokopali da Peter Schmeichel nije radio čuda u Ateni na susretu Grčke i Danske i tako Dance ostavio na prvom mjestu, a nas na drugom. Bilo kako bilo, Ukrajinu smo prošli, a na prvenstvu izvukli solidnu grupu s Jamajkom, Japanom i Argentinom.

Jamajka je trebala biti lagan zalogaj i sve je počelo dobro, no Jamajčani su izjednačili i da nije bilo onog sretnog gola Prosinečkog, tko zna što bi bilo? Japance smo srušili u teškoj utakmici po velikoj vrućini golom Šukera. Protiv Argentinaca smo izgubili, ali nije bilo rezultatske važnosti jer smo već prošli.

U osmini finala izvukli smo jake Rumunje, koji su bili puno jači nego danas, a njih smo prošli golom Šukera iz penala kojeg je mudro izborio Asanović.

U četvrtfinalu pala je jaka Njemačka, tada aktualni prvak Europe, kojoj smo se osvetili za ispadanje na Euru 1996.

U polufinalu smo poveli protiv Francuza, ali onda se dogodio Lillian Thuram. Francuski branič zabio je svega dva gola u 142 nastupa za reprezentaciju i oba baš nama u polufinalu.

Srećom, uspjeli smo se rekuperirati i uzeti broncu protiv moćne Nizozemske, a i Šuker je osvojio Zlatnu kopačku, pa je uspjeh bio potpun.

Japan i Južna Koreja 2002.

Ovo prvenstvo bilo je jedno od slabijih, budući da smo poslali kombiniranu momčad od zaslužnika iz 1998. i mladih nada. Kao da nije bilo prave kemije u toj ekipi i osim bljeska i sretne pobjede nad Talijanima, ništa nismo napravili. Indikativno je da smo čak u zadnjem kolu mogli proći da smo dobili Ekvador, ali nismo uspjeli. Sjećam se i danas jedne Bokšićeve lopte koja je odsjela na stativi.

Njemačka 2006.

Za razliku od 2002., očekivanja su tada bila puno veća. Kvalifikacije smo prošli suvereno, momčad je bila obnovljena, a izbornik Zlatko Cico Kranjčar držao je sve konce u rukama. No, Kranjčar je prije prvenstva ušao u sukob s Dinamom i Zdravkom Mamićem i namjerno nije vodio na SP Eduarda da Silvu, što je bila pogreška. Također je, tek nakon strahovitog pritiska javnosti, poveo Luku Modrića, ali mu je dao mrvice, a sve ovlasti imao je Niko Kranjčar. Nesretno smo izgubili otvaranje protiv Brazila, a pamti se još nestvarna atmosfera jer je došlo toliko Hrvata kao da igramo u domovini. Pamte se i suze Cice Kranjčara za vrijeme intonacije himne.

Tu smo također imali priliku proći ako dobijemo Australce u zadnjem kolu, ali nismo uspjeli iako smo vodili 1:0 i 2:1. Ostalo je samo 2:2 i vratili smo se kući.

Brazil 2014.

Nakon što smo šokantno propustili SP 2010 pod vodstvom Slavena Bilića, puno se očekivalo od nastupa u Brazilu. Kvalifikacije su opet, pogađate, bile dramatične, jer jednostavno tako očito mora biti.

Igor Štimac je smijenjen, ali je barem eliminirao Srbe u kvalifikacijama, a posebno se pamti start Josipa Šimunića na Sulejmaniju u Beogradu. Palicu je preuzeo Niko Kovač koji je isprva krenuo dobro. Na žalost, na prvenstvu to nije bilo dobro jer smo izgubili od Brazila, dobili Kamerun i onda opet imali meč loptu, sada protiv Meksika. Na žalost, Meksikanci su nas potpuno nadigrali i ispali smo.

Rusija 2018.

Pogađate, opet smo imali mučne kvalifikacije. Visile su nam čak i dodatne kvalifikacije, a uoči zadnjeg kola smijenjen je izbornik Ante Čačić, a doveden Zlatko Dalić.

On je imao nezavidan zadatak jer je trebalo dobiti Ukrajinu usred Kijeva da bi uopće izborili baraž. Uspjeli smo i s 2:0 otišli na Grke koje smo pregazili, a ostalo je povijest.

Hrvatskoj se konačno sve posložilo i dobili smo sve tri utakmice u grupi, uključujući i Argentince s Messijem. U osmini finala dramatično smo izbacili jake Dance, a ždrijeb nam se otvorio jer su domaćini Rusi izbacili opasnu Španjolsku. Jasno, nikad nije lako igrati protiv domaćina prvenstva, a to je i bilo u našem slučaju, jer smo jedva prošli na jedanaesterce.

U polufinalu nas je čekala Engleska, naš stari rival s kojim smo imali dvojaka iskustva. Ponizili smo ih 2007., a oni su nama uzvratili 2010.

U prvom poluvremenu oni su bili bolji, a onda se probudio Ivan Perišić koji je zabio golčinu, a onda asistirao Mandžukiću za pobjednički gol i veliko slavlje.

Na žalost, u finalu nismo imali sreće. Bili smo umorni nakon tri produžetka i dva raspucavanja na penale, a nije nas ni sudac pomazio svojim kriterijem. Nije pomogao ni strašan gol fantastičnog Perišića za 1:1 kojim je skoro probio mrežu. Izgubili smo 4:2, ali ostvarili povijesni uspjeh, a na dočeku je bilo skoro pola milijuna navijača.

Tko zna što nas čeka ove godine?