EURO ZA PAMĆENJE Granitna hrvatska obrana, spektakularni navijači, Musin gol...

Kada se sve zbroji i oduzme, srebro koje su Kauboji osvojili uistinu je zlatnog sjaja. Prije početka prvenstva, Hrvatskoj nitko nije davao šanse za polufinale, a samim time ni za medalju. Brojni rukometni stručnjaci, analitičari i kladioničari složili su se da će Hrvatska na ovom prvenstvu dosegnuti svoj maksimum u drugom krugu. Kauboji su još jednom pokazali da su najjači kada ih se otpiše.

Hrvatska je na ovom prvenstvu bila izrazito ograničena u pogledu širine klupe. Otežana okolnost bila je i ozljeda Luke Cindrića pa je rotacija u napadačkom dijelu igre bila još i suženija. Igor Karačić, Domagoj Duvnjak i Luka Stepančić bile su praktički jedine tri opcije u napadačkom dijelu igre hrvatske reprezentacije, s time da je Duvnjak primarno igrao obranu, a Stepančić u oba smjera.

Tome odgovara i statistika. Stepančić je na turniru odigrao 440 minuta, čak pet minuta više od vratara Marina Šege. Više od toga na terenu je bio samo David Mandić (489 minuta). Bilo je pitanje vremena kada će Hrvatska klonuti pod umorom. Kada bolje pogledamo, teško je uopće reći kako je Hrvatska s ovakvim sastavom dogurala tako daleko, a sve one godine ranije kada su Kauboji imali širinu na klupi, nisu uspijevali stići do završnice. 

Možda se upravo u tom zajedništvu krije tajna ovog uspjeha. Nije ovo bio turnir na kojem je Hrvatska briljirala napadačkim, atraktivnim rukometom i lepršavošću. Kauboji su promašili i 12 sedmeraca (19/31) i prosječno su zabijali 24 gola po susretu. Koncentracija je ponajviše bila na obrani u kojoj su Kauboji dopuštali protivnicima samo 22 gola po susretu, u prosjeku. Najprecizniji je bio Željko Musa koji je zapucao tri puta i sva tri puta postigao pogodak, a posebno se sjećamo gola Norveškoj koji je Kauboje odveo u finale. Najveći potrošač lopti bio je Matej Hrstić koji je zabio dva pogotka iz 12 pokušaja.

Unatoč svemu tomu, Kauboji su "dojahali" do finala, a realno gledajući, uz sav umor i potrošenost, možemo reći kako je jedna lopta u završnici finalne utakmice odlučivala o pobjedniku turnira. Moglo je otići i na jednu i na drugu stranu. Ostaje žal što Kauboji nisu osvojili to toliko željeno zlato, ali i ponos što su dali svaki atom snage i borili se do zadnje sekunde.

Treba svakako i pohvaliti i vjerne navijače koji su dva tjedna bili uz Kauboje i bodrili ih na svakom susretu. Hrvatska je ponovno pokazala da je mala zemlja, s vjernim navijačima, koja je stvorena za velike stvari.